Plošni humor, upitni dramaturški zahvati i metateatarska rješenja

Satiričko kazalište Kerempuh: Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Ženidba, red. Dora Ruždjak Podolski

• 

  Nova Kerempuhova premijera nastala na temelju Gogoljeve Ženidbe napisane 1835. i podnaslovljene Posve nevjerojatan događaj u dva čina (dramaturg i autor adaptacije: Tomislav Zajec) možda će imati svoju publiku koja će dobro reagirati na plošan humor, ali sigurno ne može nadmašiti vrhunsku Matišićevu duodramu Otac, Kći i Duh Sveti koja joj je prethodila na istim daskama i koja je postavila nove visoke standarde zagrebačkoga satiričnoga kazališta.

  Potpuno je nepotrebno u tekstu i predstavi vrlo prozirno korištena Dostojevskijeva rečenica „Svi smo mi izišli ispod Gogoljeve Kabanice“, tako da se u komedijsku strukturu Ženidbe koja je izabrana, pretpostavljamo, upravo zbog svoje univerzalnosti (radnju je Gogolj smjestio u polovicu 18. stoljeća), interpolirao niz dosjetki, (ne)prepoznatljivih dijelova iz djela drugih ruskih književnika, možda edukativno, jer tko više išta zna, ali publiku treba respektirati i cijeniti, publika je pametna. Tako provodadžijku naziva Raskoljnikov, a glavna glumica Anica Kontić (vrlo dobra mlada glumica koja bi se trebala pomaknuti od istih gegova i teatarskih rješenja, iako pokazuje opuštenost, kazališnu vedrinu i suptilno nijansiranje između tuge, želje, straha, nepovjerenja) kao Agafja Tihonovna, kći i nevjesta spremna za udaju, sa sobom nosi sjekiru kao novu scensku dosjetku (koja je bila provodni motiv i haenkaovske nedavne predstave Zločin i kazna). Njezina je tetka Arina Pantelejmonovna, Ines Bojanić, koju smo nedavno gledali u izvrsnoj ulozi Ane u Kicinoj režiji Matišićeva teksta. Spominju se još i Čehovljev Višnjik, sluga Firs (s naznakom za neupućene iz koje je drame), Puškin, Ana Karenjina koja se već bacila pod vlak i otvorila mjesto za druge i Lav Nikolajevič Miškin kojega Fjokla Ivanovna, provodadžijka u prenaglašenoj interpretaciji inače izvrsne glumice Anite Matić Delić tješi i uvjerava da nije idiot…. A telefon koji je stalno u putnoj torbi i dalje zvoni; nema mobitela, kako riješiti komunikaciju?

  

  U novoadaptiranu tekstu ima i Shakespearea, Hamleta u ženskoj verziji smještena u ormaru, s povremenim metateatralnim rečenicama o tome zašto su nešto tako napravili, i zašto netko naziva, zašto je ormar na sceni koji, realno, smeta, pa se problematizira njegovo postojanje i ironizira postavljanje na scenu iako već postoji kao dio scenografije u nizu Kerempuhovih predstava. Scenografija (scenograf: Lovro Ivančić, oblikovatelj svjetla: Elvis Butković) – osim pokretnoga ormara koji guraju na scenu i izguravaju sa scene vrlo predano i ozbiljno scenski radnici (zašto ne glumci?), a koji ionescovski glumi i vrata jer vrata nema na sceni pa sluškinja svakome potencijalnome ženiku objašnjava kako će ih formalno otvoriti jer da oni u scenografiji nisu predvidjeli vrata – uključuje i zid kroz koji skače Potkolesin bježeći od braka i kroz tu se rupu i vraća na kraju, kao i ostali glumci koji odlaze desno sa scene, a vraćaju se (nelogično) na scenu na različite načine formirajući dobar i kvalitetan bend koji ima raznolik repertoar i u pozadini jedini otvara perspektivu i komentira događanja. U bendu su Ines Bojanić, Domagoj Ivanković, Josip Brakus i Jakov Zovko, priključuju im se i pjevači, a autor je glazbe uvijek kazališno posvećen i izvrstan Stanislav Kovačić.

  Na sceni je desno na prosceniju i stolica kojoj se stalno, pomalo infantilno, vraća Potkolesin, dvorski savjetnik, u interpretaciji Filipa Detelića, koji je imao i boljih uloga, povremeno gledajući ptice i prelistavajući album životinjskoga carstva za koji traži od Starikova, trgovca, koji se pirandellovski pojavljuje na balkonu kazališta i onda silazi na scenu, u solidnoj glumačkoj interpretaciji Ozrena Opačića, sličicu koju još nema, a on je spremno vadi iz sakoa. Potkolesinova prijatelja Kočkareva glumi Luka Petrušić, a njihovo prijateljstvo pokazuje se i držanjem za ruke i poljupcem nasred scene, čime se, valjda, objašnjava nemogućnost ženidbe na koju u tekstu nevoljko ipak pristaje potencijalna udavača u represivnome ruskome društvu koje Gogolj, ukrajinski književnik, ironizira i ismijava i oko koje su arhetipski prosci.

  

  A prosci su, pomalo karikaturalno, ali s mjerom kostimirani (kostimografkinja Barbara Bourek uvijek na estetski visokoj razini i funkcionalno kreira kostime, vodeći računa o svakome detalju, krojevima, usklađenosti boja, teksturi, vremenu, ulogama i osobnosti glumaca), kao pravi obrasci za lijenost, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju: Kajgana, egzekutor, Domagoj Ivanković, koji je nepotrebno glumački ušao u maniru potpomognutu tjelesnim izgledom, Anučkin, bivši pješadijski oficir, pouzdani Josip Brakus, Ževakin, a umirovljeni je mornarički pukovnik Dražen Čuček, koji uvijek osmisli zanimljivu i potpuno razrađenu kazališnu minijaturu držeći se do kraja zadane osobnosti (valjda je zato što mu je puno ime Baltazar Baltazarovič Ževakin iz Dubrovnika, sa svim asocijacijama koje netko izvan Grada može imati na Grad).

  Stjepan, sluga Potkoljesina, samozatajni Jakov Zovko od kojega očekujemo dobre uloge, novi glumac Kazališta i Dunjaška, kućna pomoćnica, nesamozatajna, koketna Josipa Anković, od koje također očekujemo dobre uloge, problematiziraju odnos prema slugama i onome što sve moraju udovoljiti svojim gazdama, uz jednu scenu klečanja ispod gazde, ali njihova funkcija, pogotovo kućne pomoćnice, nije precizno razrađena, pogotovo u odnosu prema Agafji. Čuje se i off Glas Djedice, Alexei Tanovitsky.

  

  Glumci se uglavnom kreću plošno, lijevo-desno po sceni, ponekad uspostavljajući dijagonalna kretanja (koreograf: Branko Banković), tako i sjede u nizu, a često su na prosceniju zbog izravnijega kontakta s publikom, čak ponekad iziđu iz uloge jer ne mogu suzdržati smijeh, a primijećeno je i da jedan glumac sustavno netočno izgovara futur I (dogoditi će se i sl.)

  Kazališna knjižica nije dovoljno informativna, iako donosi niz fotografija iz predstave, a uz redateljicu piše da je „…od 2017. do 2023. obnašala, kao prva žena na toj funkciji, dužnost intendantice Dubrovačkih ljetnih igara“, što je neistina, jer je prva intendantica Dubrovačkih ljetnih igara već 1964. postala Fani Muhoberac, koja nije mislila da je u i to vrijeme bilo bitno isticati da je žena, ali valjda navedeno dobro odgovara ideji tematiziranja pozicije žene u predstavi ili je samo (velik) previd urednice knjižice i nadam se da će se on u nekoj budućnosti reprintanja ispraviti – naravno, ako predstava bude još igrala.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 30. travnja 2025.

  Autor: Nikolaj Vasiljevič Gogolj
  Prijevod: Zlatko Crnković
  Redateljica: Dora Ruždjak Podolski
  Dramaturg i autor adaptacije: Tomislav Zajec
  Kostimografkinja: Barbara Bourek
  Scenograf: Lovro Ivančić
  Autor glazbe: Stanislav Kovačić
  Koreograf: Branko Banković
  Oblikovatelj svjetla: Elvis Butković
  Asistentica redateljice: Maja Posavec
  Inspicijentica: Lorena Matešić 

  Igraju: Anica Kontić (Agafja Tihonovna), Ines Bojanić (Arina Pantelejmonovna), Anita Matić Delić (Fjokla Ivanovna), Filip Detelić (Potkolesin), Luka Petrušić (Kočkarev), Domagoj Ivanković (Kajgana), Josip Brakus (Anučkin), Dražen Čuček (Ževakin), Ozren Opačić (Starikov), Jakov Zovko (Stjepan), Josipa Anković (Dunjaška), Alexei Tanovitsky (Glas Djedice)

Piše: