Prometejska obiteljska kronika

35. Marulićevi dani, 22.-30. travnja 2025., HNK Osijek i Gradsko dramsko kazalište Gavella: Fabijan Šovagović, Sokol ga nije volio, red. Filip Šovagović

• 

  Sokol ga nije volio, dramski tekst jednog od najvećih glumačkih barda u Hrvatskoj, Fabijana Šovagovića, djelo je koje u povijesti Gradskoga dramskog kazališta Gavella i Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku zauzima kultno mjesto. Od svoga prvoga uprizorenja 1982. u Gavelli (u režiji Božidara Violića) zaživio je na njezinim daskama skoro cijelo desetljeće, dočim će pod redateljskom palicom Joška Juvančića u osječkome HNK-u također požnjeti nezapamćeni uspjeh. Schmidtovom ekranizacijom Šovagovićeve drame (1988.) Sokol ga nije volio postaje općim mjestom hrvatske povijesti viđene umjetničkim očima, baštinom jednog vremena obilježena ratnim kaosom i velikim prevratima na društveno-političkoj sceni od jeseni 1943. do ljeta 1945. godine. Na 35. Marulićevim danima pred splitskom je publikom zaigrao novi Sokol GDK-a Gavella, udruženog s osječkim HNK-om, u dramatizaciji Anje Šovagović Despot i s režijskim potpisom Filipa Šovagovića (svojevremeno laureata za debitantski nastup u istoimenom filmu na Filmskom festivalu u Puli).

  Šovagovićeva ladimirevačka kronika jednoga cijelog naraštaja sužena je u Šovagovićevoj režiji na krucijalne događaje unutar slavonske obitelji Begović koja biva poprištem krupnih događanja i društvenih prevrata u osvit pobjede partizanskog pokreta nad fašizmom. Kolone vojski u povlačenju iznose na povijesnu pozornicu najveće gubitnike u ratu: njemačke vojnike, Čerkeze, Rome, Folksdojčere i hrvatske mladiće u ustaškim odorama. Jednostavnom, ali etnografski autentičnom scenografijom, sljubljenom s jednako tako živopisnom kostimografijom, oživljeno je slavonsko selo s fokusom na tipično slavonsko imanje 40-ih godina 20. stoljeća. S mnoštvom likova usred ratnoga koasa i komunikacija je vrlo živa, kolokvijalna, konstantno pod tenzijama, dramaturški proširena i do same publike. Članovi obitelji, a potom i vojnici koji iz publike izlaze na pozornicu znamenom su upravo one univerzalne hrvatske sudbine koja je stoljećima malog čovjeka gurala u složene društveno-političke kontekste. Priče su to s prve crte, iz pakla ratnog ništavila u kojem svi postaju neprijatelji, priče o gubitku ideala i strahu, trajno zapisanom u pamćenju tijela mladića nasilu dignutih da brane boje svoje zastave.

  

  Iako je prvi dio predstave ambijentalno savršeno stopljen s idejom prikaza ratnoga vrtloga, auditivno približen dvjema egzotičnim pojavama harmonikaša i Ciganina Šabana (uvjerljivom ga mirnoćom donosi Duško Modrinić), koji samo jednim tonom na bajsu uspijeva prispodobiti neizvjesnu i napetu atmosferu onih obračunskih godina, on je tek uvertirom za obiteljski zaplet koji će uslijediti u drugom, dinamičnijem dijelu predstave. Dramaturški je dakle osmišljen upravo tako kako bi se dulje zadržao fokus na mnogim likovima od kojih svaki u tom ratnom metežu iznosi individualni teret sudbine na leđima.

  Šovagovićev tekst u potki nosi, osim društvenih previranja, i intimni mikrokozmos stradanja unutar patrijarhalne obitelji Begović. Moglo bi se reći kako je dramska optika prometejstva podjednako bljesnula i u muškom i u ženskom obliku, posebno na generacijskim razmeđima doživljaja stvarnosti. Šima kao tipični autoritativni otac pokroviteljski motri nad sudbinom svoje djece: sina Benoša skriva od partizanske odmazde na tavanu, a kći Rezu gleda udati kako „selo ne bi divanilo o trbuhu“. I dok lavež pasa i nervozno Sokolovo rzanje u pozadini ekspresivno navješćuju tragediju, antitetično bivaju suprotstavljeni uhodani domaćinski život i onaj vojnički s kojim dolaze radikalne promjene osobnosti (Filošev strah od vojske i ratnog konteksta sugestivno donosi Selma Sauerborn) s izraženim PTSP-om.

  

  Iako je Šima glava obitelji (u temperamentnoj i žustroj glumi njegov lik iznosi Ivan Ćaćić), tiha je čuvarica ognjišta Baka (u nadasve autentičnoj izvedbi Anje Šovagović Despot) – ona koja zna sa svima komunicirati i predano ljubiti križ u nijemoj šutnji. Šovagović na vidjelo iznosi lice i naličje obiteljskog odgoja sazdana na strogim odrednicama po kojima se moraju vladati muška i ženska djeca. U svijetu ženskih likova (Staže, Reze, Tonke itd.) sve se vrti oko ljubavnih pisama, vijesti, krunice i strpljiva iščekivanja boljih vremena. Iako su u podređenu položaju, svojom nutarnjom snagom čuvaju cijele obitelji od nestajanja, dočim je svijet muških likova predstavljen kudikamo ranjivijim i nestabilnijim s obzirom na to da su ratne okolnosti okidač za mnogobrojne devijacije i moralna poskliznuća.

  Jedan je segment slavonskog muškarca apostrofiran pogubnijim i od sama vojačenja: Miroslav Čabraja kao Steva Čič i Domagoj Janković kao tetak ustaša groteskno su (s velikom emotivnom uživljenosti) demonstrirali poguban utjecaj rakije koja postaje jedinom utjehom u izazovnim vremenima. Ne može joj odoljeti ni Šimina glava u trenutcima suočavanja s najbolnijim trenucima unutar svoje obitelji. Moglo bi se reći kako je drugi dio predstave u svojoj srži realistički prikaz ženske i muške reakcije na traumu. Sandra Lončarić kao majka Staža maestralno je utjelovila slavonsku majku Margaritu koja nariče za mrtvim sinom Benošem, skrhana bolom iz kojeg će otkupiteljski niknuti vjernička snaga u iščekivanju Rezina djeteta.

  Šovagović prve mjesece uspostave nove vlasti sarkastično priziva u liku kipara Tucića (njegov poltronski lik uvjerljivo iznosi Armin Ćatić), isljednika zadružne politike kao najpravednijeg alata komunističke agrarne reforme s nacionalizacijom zemljišta bogatih zemljoposjednika (kulaka). Šima kao oponent takvoj kolektivizaciji isplivava kao primjer muškog stradanja – na društvenoj Prokrustovoj postelji isplivava i njegov bunt i njegova najveća muka. I dok se scenom pobjednički vijori jugaslavenski barjak, otvorena kritika nove vlasti nimalo se ne razlikuje od oštre opservacije ustaškog pokreta i njegovih manjkavosti.

  

  I dok se mladi bore protiv političkog ništavila kozmopolitizmom (Joca, Reza, Bono...), stariji se teško rješavaju gorčine izazvane svim –izmima koji su im uskovitlali živote: i komunizam je iz naručja pustio Rogatoga, ništa manje kobnoga od svoga predšasnika. No ni rat ni smjena ideologija ne mogu uništiti „slavonsku krv“ i sve ono što Slavonija u svojoj biti jest: ponosni hrvatski kraj, iz inata opstao zadržavajući svoju blagorodnost i pitomost.

  Dramaturško sjedinjenje Benoševa pogreba i dvostruka vjenčanja ekspresivna je nit-vodilja neumitna protoka vremena i obnove života u kojem radost i tuga često pod miškom vode jedna drugu, nerijetko i slijepe za suputnike zla na istoj stazi. No između njih se teško mogu zauzdati sve razljućenosti, nepravde i gorčine. Katarzičnost životne tragedije obitelji Begović najpotpunije je izražena Šiminim očinskim martirijem, njegovom nemoći pred represijom sustava i odlukom da vrancu Sokolu prepusti svoj zatomljeni bijes. Eros i thanatos, ratne Erinije, edipovsko kažnjavanje – sve su to sastavnice autohtone drame hrvatskog čovjeka u kaotičnu vremenu završnice Drugoga svjetskog rata.

  

  U inteligentnoj režiji Filipa Šovagovića i lucidnoj dramaturgiji Anje Šovagović Despot Sokol ga nije volio iznova se propeo dostojanstvenom povijesnom istinom, prisvajajući sukus prometejski ispričane obiteljske kronike (na pjevnoj slavonskoj štokavici valpovačkog kraja) za opće mjesto hrvatskoga stradanja. Sa zdušno pripremljenim glumačkim ansamblom, spremnim proći scenom u svim paletama ljudskih osjećaja (onim mladalačkim, zatravljenim snovima i onim zrelima, punima oporosti i gordosti) intenzivno se mogao čuti stoljetni vapaj majke Margarite: „Oj, sokole / ptico siva / da su meni / tvoja krila / Letjela bih /  širom svijeta / tražila bih / srcu lijeka / Letjela bih / nebom plavim / svoju bol da /zaboravim.“

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 29. travnja 2025.

  Sokol ga nije volio (Fabijan Šovagović)
  HNK Osijek i GDK Gavella
  Redatelj: Filip Šovagović
  Dramaturginja: Anja Šovagović Despot
  Scenograf, autor videoinstalacija i oblikovatelj zvuka: Ivan Marušić Klif
  Kostimografkinja: Barbara Bourek
  Autori glazbe: Šimun Matišić, Fadil Abdulov Fafa, Duško Modrinić
  Suradnica za scenski pokret: Anja Đurinović
  Oblikovatelj svjetla: Luka Matić
  Asistent redatelja: Mirko Ilibašić
  Asistent kostimografkinje: Bruno Osmanagić

   

Piše: