Bog u dronu, čovjek u blatu

HNK Split: Karl Georg Büchner, Woyzeck, red. Borut Šeparović

• 

  Iako je Woyzeck, ekspresionistička drama njemačkoga književnog genija Karla Georga Büchnera (1813. – 1837.), ostala nedovršenom, njezini su inspirativni i potresni fragmenti već od prvih uprizorenja uoči Prvog svjetskog rata iznjedrili složene i zaokružene scenske sadržaje koji su i onda vrlo otvoreno korespondirali s duhovnom krizom Europe. Kontekstualizaciju sadržaja Büchnerova Woyzecka, u svjetlu  globalnih procesa današnjice, rastuće militarizacije i aktualnih ratnih žarišta, splitskoj je publici premijerno predstavio redatelj Borut Šeparović sa svojim autorskim timom 15. travnja 2025. godine.

  Uvijek avangardan u izrazu i iščitavanju dramskih tekstova, Šeparović je odvažno iskoračio u prilagodbi Woyzecka suvremenom trenutku neuralgičnih zbivanja na ukrajinsko-ruskoj granici, idući za propitivanjem smisla rata koji još uvijek traje i odnosi svakodnevno na stotine ljudskih života.

  Suvremena bojišnica ne razlikuje se bitno od one 19-stoljetne: rat je svugdje isto dehumanizirajuće grotlo, a svakodnevica se malog čovjeka, vojnika, kreće u radijusu od prve crte, ispunjene smradom krvi i dizela, do generalštaba ili vojne bolnice, mjestu najdubljeg suočavanja s ratnom stvarnošću.

  

  Scena splitskog HNK-a na premijeri se publici rastvorila u tipičnoj maniri izazovnog epskog teatra, s mnoštvom reflektora, vojne opreme i dronova, usred Donbasa u istočnoj Ukrajini. Dron kao uzurpatorsko i manipulativno sredstvo komuniciranja unutar masovnih medija suvremenoga svijeta vješto je iskorišten u dvije svrhe: jednim dijelom je u funkciji videoisječaka koji dokumentiraju ratnu kartu s aktualnog fronta pa s time postaju sastavnim dijelom epske poetike, dočim se druga njihova uloga shvaća kao zrcalo zapadnjačkoga konzumerističkog pogleda na ratnu stvarnost. No, kako god bilo, ti „mali svemirski brodovi kontrole“ iritirajući su čimbenik (i trn u oku mnogima) od prvih prizora, pritisak s visina kojemu Zemljani 21. st. više ne mogu umaći: dron je poput Boga u svemiru – svugdje prisutan, a nigdje ili rijetko vidljiv. U ratnoj stvarnosti dron stvara otiske pretvarajući intime u ekstime. S bojišnice frca uvis kolonada pitanja: što uistinu znamo o toj dokumentarističkoj građi?

  Zašto dronovi snimaju i same glumce? Evidentno zbog toga da nam se neki prizori urežu u svijest dublje, onako kako samo performativnom jeziku dramske umjetnosti polazi za rukom. Ratni prizori kakve je, primjerice pandanski na filmu ostvario Francis Ford Coppola u Apokalipsi danas 1971. godine ili Mel Gibson u Hrabrom srcu, Grebenu spašenih i Apocalyptu. Moglo bi se reći kako je splitska publika takvu bačenu rukavicu i prihvatila u spoznajnom smislu. Iako je bilo i nekih repetitivnih dijelova o besmislu ratovanja (pri koncu drame), jer „svako melje moral, ljude i snove“, i ono je zapravo podcrtano u odgojne svrhe: efekt začudnosti suvremenog teatra počiva na dugotrajnoj mantri koja bi trebala potaknuti iscjeljenje čovjeka od stoljetne krilatice da je čovjek čovjeku vuk.

  

  Šeparovićev je Woyzeck dakle istovremeno i ratni i antiratni komad, s dvoje istaknutih pojedinaca u ratnome kaosu: naslovnim likom, plaćenim vojnikom Franzom Woyzeckom i djevojkom Marie, rodom iz Mariupolja, junakinjom preživljavanja, ali istodobno i ženskim parampionom iz PMC kampa gdje prodaje svoje tijelo da ublaži tjeskobu. Sumorna scena, ekspresionistički ogoljena i svedena na vojnički interijer ili pak eksterijer užasno dugo traje, upravo onako kako se lijeno i besperspektivno vuku vojnički dani – poput kažnjeničkih, u sjeni iluzija i davno potrošenih refleksija.

  Začarani krug misli iz kojih se teško izlazi maestralno je prispodobljen učestalom kružnom koračnicom, popraćenom ubojito vrištećom glazbom, kao u kakvu paroksizmu (ili ekstazi), u kojoj se razabiru sjene Woyzecka, Marie, Andresa, Doktora i Kapetana, svjesnih da bogati korporacijski svijet ne oslobađa Ukrajinu nego zemlju ispod nje, a koja skriva rudnike litija i titana, neophodnih u industriji oružja i računalne opreme u najširem smislu. Režijom su glumci inaugurirani ne samo kao interpretatori likova koje predstavljaju nego i kao informatori bez dlake na jeziku (uvjerljivi Marko Njegić kao Maestro), od kojih se može čuti da „svako razaranje ima svoj budžet, a svaki budžet svoj grob“ i, ono najbolnije, kako uniforme sve pretvaraju u kopije s greškom.

  

  „Ubij, preživi, ponovi“, ratni je očenaš plaćenika koje će crvena zemlja jednog dana progutati, a algoritam trajno zabilježiti. I dok rafali tutnje, slabost kao virus uvlači se u Woyzeckova njedra zbog spoznaje o „nabijenim rogovima“. Tišina između njih katalizator je njegova bijesa i autodestrukcije. Woyzeckovu dezorijentiranost autentično je utjelovio mladi Donat Zeko, ponajviše u kontekstu super-vojnika izložena eksperimentalnoj torturi Doktora koji ispituje načine povisivanja vojničke izdržljivosti pomoću različitih farmaceutskih koktela i odgovarajuće prehrane.

  Scenografsko rješenje za prikaz vojničke nesanice i psihofizičkog slamanja u obliku vreća natrpanih raznobojnim pilulicama u kojima se Woyzeck guši, snažno je protkano negativnim asocijacijama na farmaceutsku industriju i teško dokazivi mentalni mobing u sustavu obuke za ratno preživljavanje. Njegovim likom represija sustava iščiljuje se hamletovskim posljedicama. Woyzeck, ali i ostali vojnici, plešu na tankoj niti između da i ne, između biti ili imati, između krepke misli i ideje da ne razmišlja(ju) za 3000 dolara, između čitanja Biblije i sklapanja pakta s Đavlom.

  

  Jedno je sigurno: ni Kapetan (vjerno ga je iznio Elvis Bošnjak), vraški „otvrdnuo kao orah“ ne izlazi glatko s besmislom rata, kao ni Tamburmajor koji će seksualnim užitkom i humorom slamati bezvoljnost s Marie (suživljeno ga je na scenu donio Mijo Jurišić), ni cinizmom naoružani Doktor Faust, ni revni Andres (njegovu institucionaliziranost vojnim kontekstom predočenu uvijek jednakim uniformiranim korakom potresno na scenu iznosi Stipe Jelaska), a naposljetku ni Marie, Majka Courage s prve crte bojišnice, izložena lavljim šapama i đavolskim zasjedama putenosti s platforme Only fans.

  Izražajnom glazbom, od udarničkog, bojnog ritma do tužaljki, emocionalno je prizvan unutarnji svijet ljubomorom izmučena, vidno afektivno uzdrmana antijunaka Woyzecka i nestabilne, neukrotive Marie (vrlo dojmljivim govorom tijela i spontanošću njezin lik oživljava, zanosna u glumi, Andrea Mladinić) koja mašta o Poljskoj i boljoj sutrašnjici za svoje dijete. S muško-ženskim antagonizmom prelama se i dronovska kulisa s dokumentarističkim prikazima ukrajinsko-ruske fronte, zamjenjujući je fantazmagoričnim crvenilom neba i prolomom ženskog krika.

  

  Na ovaj je način unutarnji svijet glavnih aktera kontekstualno povezan s jednako tako uzavrelim i proturječnim silnicama vanjskoga svijeta, odnosno marinkovićevski rečeno, ratnoga zvjerinjaka u kojem više nema nevinih. Od ideala o slobodi do njezina groteskna sloma, od spoznaje pojedinca (Kapetana primjerice) kako je otišao u rat da učvrsti vjeru do pretvaranja individue u koncept ispražnjena kontejnera (Woyzeck) samo je korak. Ljudskost se u ratu pojavljuje tek u bljeskovima, dočim je svatko i potencijalni neprijatelj. A ubojice? Oni su tek klauni koji su izgubili strpljenje.

  Dramaturgija i režija ratnog spektakla Woyzecka počiva na sinergiji besprijekorno izvedenoga auditivno-vizualnog segmenta predstave s onim tematsko-idejnim slojem, kompleksnim i raspravljački intoniranim, a koji je vrlo sugestivno, angažirano, i s dozom požrtvovnosti, energično iznio uigrani glumački ansambl splitskog HNK-a. Dignitet suvremenoga otvorenog teatra nepogrešivo se najplodnije potvrđuje odabirom martirijskih sadržaja i svekolikim propitivanjem čovjekove egzistencije, napose maloga čovjeka, u vidno iščašenim vremenima.

  

  Borut Šeparović kao utemeljitelj umjetničkog kolektiva MONTAЖ$TROJ, s kojim je ostvario i međunarodni ugled, splitskoj je publici predstavio lice i naličje rata koji se odvija praktički u našem susjedstvu, na udaljenosti ne većoj od 1000 km, u suvremenim zoopolisima najveće žitnice u Europi, iz kojih se širi smrad korporacijskih interesa, lažnih ideala i ratom uvjetovanih društvenih patologija: femicida, prostitucije i zlouporabe suvremenih medicinskih otkrića.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 19. travnja 2025.

  Redatelj: Borut Šeparović
  Dramaturgija: Ivan Penović
  Kostimografkinja: Tina Vukasović
  Scenografija, video i multimedija: Borut Šeparović, Konrad Mulvaj (Montaж$troj)
  Asistent redatelja: Konrad Mulvaj
  Tehnička podrška: Ivica Kalinić
  Glazba: Rolo i Montažstroj
  Scenski pokret: Borut Šeparović
  Oblikovatelj svjetla: Srđan Barbarić
  Oblikovatelj tona: Damir Punda
  Kontekstualizacija: Borut Šeparović i Ivan Penović
  Inspicijentica: Sonja Dvornik

  Glume: Donat Zeko, Andrea Mladinić, Trpimir Jurkić, Elvis Bošnjak, Stipe Jelaska, Mijo Jurišić, Nikola Nedić

Piše: