Glumački entuzijazam sputan nedorečenom dramaturgijom i režijom

Kazalište Virovitica, Hrvatsko kazalište Pečuh: Jan Sobrie, Sjeti me se, red. Damir Mađarić

• 

  Uzevši u obzir da su mladi i tinejdžeri izazovna skupina kazališne publike, jer nije lako zadovoljiti njihove interese, potrebe i načine na koje konzumiraju sadržaje, svako hvatanje s tim i njima ukoštac – vrijedi barem davanja prilike. Tako treba gledati i na najnoviju premijeru Kazališta Virovitica – točnije koprodukcijski naslov koji su postavili s Hrvatskim kazalištem Pečuh – Sjeti me se. Nakon pečuške 14. ožujka, virovitičku je premijeru imao 4. travnja.

  Priču belgijskoga glumca i redatelje Jana Sobriea režirao je Damir Mađarić. U Hrvatskoj je već igran jedan tekst Jana Sorbiea: predstavu Zašuti prije gotovo osam je godina u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića također režirao Mađarić. Bila je to koprodukcija s Kazalištem Oberon iz Koprivnice.

  Vratimo li se početku teksta i prvoj rečenici, treba dodati da su tinejdžeri u fazi života kada se brzo razvijaju, istražuju vlastiti identitet i često mijenjaju interese. Kazalište, koje zahtijeva dulju koncentraciju i strpljenje, često ne odgovara tempu i formatu na koji su navikli – brzi sadržaji na TikToku, YouTubeu i društvenim mrežama.

  

  Usto, mnogi se kazališni komadi ne bave njima bliskim temama, problemima: emocijama ili iskustvima, ljubavlju, anksioznošću, društvenim mrežama, identitetom, školskim pritiscima, okrutnim vršnjačkim nasiljem ili maltretiranjem - teško im se povezati sa sadržajem. Mnogi su tekstovi i jezično i stilski neusklađeni s njihovom svakodnevicom.
  Streaming servisi, videoigre, društvene mreže i influenceri nude zabavu dostupnu 24/7, na zahtjev, i često besplatno. U tom kontekstu, kazalište je nepraktično – treba otići fizički negdje, odvojiti nekoliko sati i često platiti ulaznicu. Ne čudi što kazalište doživljavaju kao nešto „za odrasle", „preozbiljno" ili „obvezno" (primjerice kada idu s razredom). Ako nemaju prethodno (pozitivno) iskustvo, neće sami poželjeti otići u kazalište. Onim sretnicima koji imaju priliku (i želju) stvarati sadržaj, glumiti, pisati ili sudjelovati u nastanku ideje, kazalište je bliže i privlačnije. No, to je već tema za neki drugi tekst. Ovaj se put bavimo predstavom Sjeti me se.

  „Lete li nebom sto crnih ptica i pojavi li se jedna bijela, crne će ju napasti i otjerati. Tako je s Mirom (16), ona je izolirana, ponižavana, jer je drukčija, ne uklapa se u svoju sredinu. Osim toga ima i tjelesni nedostatak. Stalno je na meti nasilnika Cedrica, koji joj ukrade dnevnik, šikanira i na kraju se dogodi tragedija u kojoj Mira izgubi pamćenje. Mira traga za svojim izgubljenim sjećanjem, Cedric pokušava pobjeći od svoje odgovornosti...“, piše u knjižici predstave.

  Uz već spomenute Miru i Cedrica, koje utjelovljuju Monika Duvnjak i Dejan Fajfer, tu su i Cedricova prijateljica/djevojka (uloga koje je povjerena Vanji Čiči) te dvije vrane koje su na sceni utjelovile Maja Lučić i Matea Bublić (supotpisuju koreografiju predstave).

  Zašto vrane koje govore? Mogu predstavljati unutrašnji glas likova – neku vrstu savjesti, podsjetnik na istinu koju možda pokušavaju ignorirati. Vrane govore ono što drugi likovi ne žele čuti ili priznati, često s dozom mudrosti ili ironije. U književnosti (i kazalištu) često imaju ulogu glasnika – nagovještaju nešto (loše) što će se dogoditi. U Sobrieovu tekstu ne sudjeluju izravno u radnji nego – poput grčkoga kôra, s udaljenosti promatraju, komentiraju i kritiziraju. Doživljavamo ih uglavnom kao neugledne i nepoželjne ptice, u predstavi simboliziraju (od društva) odbačene.

  Da u predstavi Maja i Matea – kao dvije vrane – ne izgledaju neugledno, pobrinula se zadarska kostimografkinja Marija Šarić Ban (inače kustosica i voditeljica Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar, prije dvije godine je doktorirala na ALU u Zagrebu), odlučivši se za vizualno vrlo upečatljiv, simboličan i funkcionalan, ali i ironičan izgled. Budući da vrane govore i komentiraju (dakle imaju i ulogu naratora), kostimi ističu njihovu posebnost, distancu i ptičju mudrost, ali dopuštaju glumicama da se jasno izraze i slobodno kreću.

  Nipošto nisu izgledale kao vrane, kostim je samo aludirao na ptičju vrstu: elegantna, ali pomalo čudna i asimetrična crna odjeća, s detaljima perja samo na ramenima, oko vrata i ruku. Rukavice s produženim prstima doimaju se kao kandže i krila / lagane tkanine poput tila i mreže asociraju na letenje. Na glavi su imale pokrivala/kape s perjem, te šminku oko očiju i na obrazima. Podsjećaju na cool influencerice odjevene u kožu, čipku, prepune zakovica, lanaca, ripped jeans i ostalu rekvizitu – i kao takve duhovita su kritika društva.

  Zanimljiv je kostimografski detalj i glavnog nasilnika Cedrica, koji nosi majicu s likom Batmana – simbola borbe protiv kriminala i nasilja. Zanimljiv je to način isticanja licemjerja, nesvjesnosti vlastitih postupaka ili, pak, društvena kritika. Možda nosi majicu i samo zato što je to popularno, bez razumijevanja dubljeg značenja. Mladi pozitivne uzore ponekad pogrješno interpretiraju. Nerijetko nasilnici (u stvarnom životu) vide sebe kao junake i vjeruju da njihovo nasilje ima neku „višu svrhu“ ili da time zapravo „rješavaju probleme“. Što zapravo čini junaka? Je li nasilje opravdano ako dolazi s „dobre strane“?

  Marta Crnobrnja odlučila se za scenografiju načinjenu od velikih šarenih apstraktnih crteža i bojica koje tvore ograde, pregrade, paravane, što je predivan simbolički izbor!
  Svima su nam bojice u djetinjstvu bile osnovno sredstvo izražavanja. No, ako tvore zidove i ograde, simbol su mašte koja stvara svjetove, ali i ograđuje osobu (u ovom slučaju Maru) od okrutne stvarnosti. Paravan su i koji skriva njezine prave emocije, istinu i bol. Skriva pravu sliku svijeta, nudeći uljepšanu verziju.

  

  Odmah me ovo podsjetilo i da nas – unatoč upozorenjima da je to vrlo štetno na mnogo načina, još uvijek uče da „možemo crtati, ali unutar linija“! Kasnije se to nadovezuje na sva ona društvena pravila i očekivanja koja sputavaju slobodno izražavanje – i djece i mladih i odraslih.

  Vrlo zanimljivo je to što su bojice alat izražavanja, ali ovdje su prepreke i razdjelnici: ta dualnost može simbolizirati unutrašnji konflikt – mladi žele govoriti, stvarati, izražavati se, ali nailaze na prepreke (društvene, emocionalne, identitetske). I Mara (u interpretaciji Monike Duvnjak) bi progovorila o onom što joj se (i ne samo njoj) događa, ali ne nailazi način i razumijevanje odraslih i okoline.

  Glazba, koju potpisuje koprivnički glazbeni dvojac s bogatim iskustvom, Gordana i Miroslav Evačić (česti suradnici Damira Mađarića), nije ostavila osobit dojam, jer djeluje nametnuto i neusklađeno s ritmom scenskih zbivanja, umjesto da ih podupre ili produbi. Umjesto emocionalnog učinka, ostavlja dojam puke zvučne kulise bez dramaturške funkcije.

  Unatoč entuzijazmu glumaca (posebice mlade Monike Duvnjak, koju sve češće gledamo u vrlo zrelim ulogama – od Špišićeve Žene himne preko Sviraj to ponovno, Sam do odlične Bajke sve od šećera), predstava je ostala na površini dojma, sputana nespretnom dramaturgijom i nedorečenom režijom. Glumačka ekipa ima potencijal, ali bez jasnoga dramaturškog i redateljskog okvira, njihova je energija ostala neiskorištena. Pojedinačni pokušaji izgubili su se u čistom dramaturškom kaosu (dramaturgija je prepuna rupa koje narušavaju koherentnost priče). Dijalozi nisu dovoljno razrađeni, pa ni glumci nisu mogli oblikovati uvjerljive karaktere. Neke scene djeluju kao improvizacije bez cilja, što dodatno zbunjuje. Mizanscena je statična, a prijelazi između prizora u najmanju ruku – nespretni.

  Velik dio predstave nepotrebno je utrošen na pripovijedanje i/ili najavljivanje, što usporava radnju i lišava je napetosti. Umjesto da publiku uvede u priču kroz akciju i odnose među likovima, predstava se oslanja na narativ koji guši scensku dinamiku. Neki su dijelovi priče nedorečeni, a ključni zapleti nestaju bez ikakvog razrješenja. Evidentno je da su glumci dali sve od sebe, ali je njihova igra ostala zarobljena u lošoj koncepciji. Nažalost, bez jasne redateljske vizije i čvrste strukture, gluma ostaje neprimijećena, a predstava nedorečena.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 18. travnja 2025.

Piše: