Duhovita, dirljiva i glumački briljantna duodrama koja će se dugo pamtiti

Teatar EXIT: Fabrice Roger-Lacan, Vrata do, redatelj i autor adaptacije Rajko Minković

• 

  Teatar EXIT ima još jednu izvrsnu predstavu, hrvatsku praizvedbu koja će se rado i višeputno gledati zbog teksta (premijerno izvedena u Parizu 2014.) poznatoga francuskoga scenarista i kazališnoga pisca, zbog redatelja, akademskoga glumca Rajka Minkovića, pitkoga suvremenoga prijevoda Željke Somun, prvoga prijevoda ove drame na hrvatski jezik, posebnoga šarma koji ima kazalište pri dnu Ilice (čak se i podulje čekanje zbog tehničkih problema na premijerni početak prometnulo u kazališni doživljaj), ravnatelja, glumca Matka Raguža koji ima nos za dobre predstave i posebno zbog dvoje maestralnih glumaca, Jadranke Đokić i Živka Anočića koji plijene svojom glumstvenošću (uz glas izvrsne glumice Sunčane Zelenike Konjević koju, nažalost, rijetko gledamo na zagrebačkim kazališnim daskama). Prijatelji još s glumačke klase na Akademiji dramskih umjetnosti, sad zaposleni u velikome HNK-u, u ovoj su duodrami donijeli isti, poseban senzibilitet, već davno prepoznat i izbrušen talent, smisao za nijanse, finu zafrkanciju, ali i životnu ozbiljnost. Teško bi bilo zamisliti ijedan glumački par koji bi ovaj tako aktualan tekst mogao kvalitetnije realizirati i bolje se u njemu snalaziti.

  U ovom inteligentnom, dirljivom i originalnom tekstu svjedočimo finoj studiji likova kroz duhovite replike protkane nježnim i ironičnim humorom. Urbanizam koji je ljude spremio u kocke stanova iz kojih rijetko izlaze i u koje ne može ući ništa što bi poremetilo njihovu naizglednu sigurnost i (ne)potreban mir autoru je izvrsna podloga za tekst o susjedima koji se ne (pre)poznaju, neprijateljski su raspoloženi, otuđeni, u stalnome strahu od promjene životnih navika i pomaka u ustaljenome ritmu života i posla koji, ipak, poremeti jedna skladba. Izvrsna ideja dovela je skladatelja Buchnera u fokus tako da susjed preglasno sluša njegove skladbe kako bi ga nekako uključio u kampanju firme za prodaju jogurta u kojoj je zaposlen, a susjeda, psihijatrica, negoduje zbog glasnoće, spominjući i činjenicu da je Buchner bio i Hitlerov najdraži skladatelj, što izazove val bizarnosti, nerazumijevanja, brojnih situacija komedije konverzacije.

  

  Minimalistička scena redatelja Minkovića donosi donekle plošnu perspektivu odnosa stanova, što kazališno jako dobro funkcionira, na sceni je uvijek jedan stan do kojega se dolazi pokretanjem crnih pregrada kao vrata stana i lifta lijevo i desno, a promjena je olakšana i dosjetkom s udobnom foteljom koja je ista u oba stana, samo malo drukčije okrenuta, jer ju je susjed kupio vidjevši je u susjede, kao što to danas u mehanizmu konzumerizma i istosti i vidimo svakodnevno. Realna prostorna organizacija koja stanarov stan smješta iznad, postaje jasna kad procuri cijev iz njegova stana, što je vrlo duhovito riješeno (ne)vidljivom mrljom na kazališnome zidu.

  Lijevo je i njegova kuhinja u kojoj ne radi štednjak, ali i njezina soba za psihijatrijske seanse, a sve izvrsno funkcionira u brzome i dinamičnome kazališnome kodu. U sredini je scene, kad se pomakne fotelja, izlaz iz lifta, prazan prostor hodnika koji vrlo dobro funkcionira i kao prostor susretišta nakon noćnih (i)zbivanja i spavaonica kad ni Ona ni On nemaju ključeve stana jer su ih, mimetički, zametnuli ili ostavili u stanu. Vrata simbolično, pa tako i u ovoj drami i u predstavi funkcioniraju kao otvaranje i mogući ulazak u nečiji život i intimu, ali i kao izlazak i zatvaranje, izoliranje, potencirano i zastorima na prozorima koji donose notu tajnovitosti jer se u te crne kutije stanovanja ne može zaviriti kao u kazalištu kroz četvrti zid. Kroz četvrti zid glumci prelaze i prolaze samo u jednoj situaciji, tražeći odgovore od publike na komentare o Njoj/Njemu, što publika, koja je na premijernoj izvedbi burnim smijehom i odobravanjem reagirala na gotovo svaku repliku, izvrsno prihvaća.

  

  Scene dijeli mrak i glazba (oblikovanje svjetla: Marino Frankola, oblikovanje zvuka: Bojan Kondres), nalik filmskome kadriranju, a glazba od početka do kraja prati cijelu predstavu i naglašava emotivna stanja, kao i duh vremena, pomake u odnosima, nemire, emotivna stanja potencirana naizglednom ženskom i izobrazbenom superiornošću i pameću, u odnosu na naizglednu mušku nezrelost, slabiju razinu posla i školovanja, a naglašava se i stranački polaritet, što zrcalno donosi međusobne oglede  i korekcije kojih ni sami nisu svjesni, a naslućuju ih gledatelji, motritelji promjena.

  U tekstu i predstavi tematiziraju se i problematiziraju različiti segmenti suvremenosti, kao što su profesionalni rad u kući i iz kuće, virenje u tuđe živote („kroz koje bližnji radoznalo zure motreći naše dane što se žure“), (ne)podnošljivost karaktera, različitost izobrazbe i poslova na krajnjim točkama profesionalnoga spektra, nezadovoljstvo, samoća, protok godina, ljubavni životi, izbjegavanje istine, uskoprofesionalno sagledavanje situacija, nerazumijevanje drugoga, što prema kraju – jer je to kazalište koje može sve transformirati i promijeniti, završava ljubavlju.

  

  On i Ona u predstavi se mijenjaju i (ne)svjesno pristaju na određene samokorekcije kako bi bili emotivno ispunjeniji. Jadranka Đokić potpuno je posvećena ulozi, izvrsno balansira između svojih podijeljenih osobnosti, uvjerljiva je, sigurna u sebe, u kostimima koji naglašavaju njezin karakter i profesionalizam, psihoanalitičarka je koja procjenjuje drugoga na temelju stereotipova u odnosima iz literature i dugogodišnje profesionalne prakse koja je limitira u kontaktima, ali od glasne, samouvjerene, pomalo napadne osobe postaje sve bliža sugovorniku, Živku Anočiću, omiljenome nam kazališnome glumcu koji (sa) svojim specifičnim glumačkim alatima, šarmantnom nonšalancijom, opuštenošću, pomalo prigušenim govorom, raste u predstavi od naivne osobe koja u početku ne razumije funkcioniranje ženskoga principa i autoritativnosti do čovjeka koji postupno preuzima na sebe njezin profesionalni stav u procjenjivanju ljudi, muško-ženskih igara, karaktera.

  Glumački par u cijeloj predstavi publiku intrigira svojom zagonetnošću, tankom granicom između nepodnošljivosti i prisnosti, majstorski donoseći na Exitovu scenu predstavu koja će se dugo pamtiti. A predstava završava: „Kreni sa mnom / Zadnji put / Vjeruj mi / Daleko od mraka bolje ćemo znati / Ništa nije teško / Naša lica još su lijepa / Zatvori mi oči / Neka kraj nas jure, nek se lome prsti / Idemo na ples / I Svijet je opet mlad“. (Svadbas: Treblebass)

  

  Savjet: svakako pogledati i uživati.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 16. travnja 2025.

Piše: