Jasna i dojmljiva poruka mališanima da treba čuvati Zemlju

Udruga Metar 60, UO za urbanizam i zaštitu okoliša: Marija Antić, Uzbuna u plastičnom carstvu, red. Mirel Huskić, gostovanje u Gradskom kazalištu Joza Ivakić Vinkovci

• 

  Bolje je ne uspjeti u originalnosti nego uspjeti u kopiranju, rekao je jednom Herman Melville.

  Predstava za djecu Uzbuna u plastičnom carstvu (nastala u produkciji Udruge Metar 60 i UO za urbanizam i zaštitu okoliša), koja je gostovala 5. travnja u vinkovačkom Gradskom kazalištu Joza Ivakić, a bavi se nimalo originalnom ekološkom temom – o važnosti očuvanja planeta, svakako je vrlo uspjela u svojoj inscenaciji. Režije teksta Marije Antić prihvatio se (glumac) Mirel Huskić.

  Priča je smještena (nadamo se) u daleku budućnost, jer naš planet Zemlja polako gubi bitku protiv plastike. Na izmaku snaga, Zemljom vlada plastični vladar, Plastik Fantastik koji živi i diše od plastike, nudi građanima šarene artikle, svjetliju plastičnu budućnost i ništa ga ne može iznenaditi… Ili, ipak, može? Jednog dana u carstvo ušeta jedna (ne)obična djevojčica…

  

  „Predstava koja progovara o štetnosti plastike i utjecaju otpada na okoliš i atmosferu namijenjena je djeci i odraslima, bajkovito temeljena na stvarnim, gotovo svakodnevnim stvarima i pojavama te inspirirana mladom aktivisticom za okoliš, Gretom Thunberg.” – piše u najavi. Iskreno, u publici su bili mahom mališani (u pratnji odraslih, dakako), ali uvjerena sam da se nitko nije dosađivao, jer je predstava, ukratko, bila iznimno ugodno iznenađenje.

  Majstorski balansira između edukacije i zabave, pružajući malenim gledateljima jasnu i dojmljivu poruku. Režija Mirela Huskića (koji tumači i lik glavnog zlikovca) odlikuje se pažljivim tempom i bogatstvom vizualnih elemenata (unatoč skromnoj, ali dostatnoj scenografiji Mirne Savić i Matije Lastovčića) koji dodatno pojačavaju emocionalni učinak predstave. Četveročlani glumački ansambl dorastao je ovoj uvijek aktualnoj, no složenoj temi jer se autorska ekipa odlučila na pristupačan i djeci razumljiv kazališni jezik. Kostimi Katarine Radošević Galić, glazba Damira Šimunovića i scenografija dodatno su obogatili izvedbu, stvarajući dinamičan i nezaboravan doživljaj.

  Crno-bijela podjela u dječjim predstavama, tj. jasno razlikovanje dobrog i lošeg, vrlo je učinkovita u dječjim predstavama. Djeca lakše razumiju osnovne moralne koncepte kada su jasno prikazani. Važno je, ipak, zadržati pravu mjeru da bi predstava ostala edukativna, a ne previše jednostavna ili previše doslovna. S tim problem nije imala ni autorica teksta, a ni redatelj.

  

  I kada je podjela na dobre i loše likove i njihova djela jasna, nijanse su nužne. Tako u ovoj priči likovi koji su inicijalno zločesti (jer koriste plastiku na štetan način) – Mali i Biciklo, postupno shvate svoje pogreške, što djeci poručuje da promjena ponašanja nije crno-bijeli proces, nego da svi mogu naučiti i rasti, popraviti se.

  Da koncept podjele ipak ne bi bio tako jednostavan, likovi su dobili dubinu. Loši likovi – Mali i Biciklo, imaju dobre namjere, no njihov nesvjestan utjecaj na okoliš pokazuje djeci da čak i dobri ljudi mogu nesvjesno učiniti nešto loše. To nijansiranje pomaže djeci razumjeti da svi možemo napraviti greške, ali i učiti iz njih. Element humora – djeci prirodno razumljiv i blizak, ne samo da predstavu čini zabavnijom, nego ublažava tu podjelu na loše i dobre.

  Bogatstvo teksta je što je usmjeren na to kako prepoznati negativna ponašanja i promijeniti ih. Kroz likove koji rastu i uče, djeca shvate da nije nužno biti samo dobar ili loš, nego da svi imaju mogućnost učiti i mijenjati svijet nabolje. Ovakav pristup omogućava djeci da kroz igru i zabavu razmišljaju o važnim temama, poput okoliša i odgovornosti, na način koji im je razumljiv i angažirajući.

  Lidija Kraljić i Katarina Arbanas igraju identične likove – Malog i Biciklu. Činjenica da je riječ o dvjema glumicama sličnima tjelesnom građom pa i glumačkim habitusom, u ovom je slučaju prednost, jer  stvaraju osjećaj sklada. Usto se naglašava paralelnost njihovih likova – koje su identično i odjevene (u plastiku i gumu od glave do pete, naravno), jedu istu lošu hranu i piju nezdrava gazirana pića – čime se djeci lakše dočarava ideja da su te uloge povezane, a i jača se poruka predstave: djeca lakše uočavaju i povezuju elemente predstave s općom temom o štetnosti plastike, dragocjenosti planeta na kojem (još uvijek dobro i kvalitetno) živimo. Ne treba zanemariti ni vizualnu dinamiku te dvojnosti, koja privlači pozornost, čineći predstavu privlačnijom i razumljivijom.

  Glavnog negativca, koji također na kraju uviđa štetnost svog svjetonazora i prelazi na zelenu stranu utjelovio je Mirel Huskić. Njegov Plastik Fantastik bio je dovoljno strašan i antipatičan da djeca razumiju njegovu negativnost, ali ne toliko zastrašujuć da ih prepadne ili izgubi njihovu simpatiju. Dodao je svemu tomu preuveličane pokrete – hodao je šepureći se, trljao ruke, inhalirao se non-stop, pomalo mračan mu je bio ton glasa (ali opet ne prijeteći). Njegov plan da stalno čini nešto zločesto – tj. kada naredi svojim zaposlenicima da povećavaju prodaju i potrošnju plastike, ne uspijeva mu uvijek, pa djeca lako shvate da je negativac, ali kroz smiješne situacije – i činjenicu da mu ne ide sve od ruke, i dalje ga rado gledaju.

  Kada dolazi do njegove promjene iz plastičnog u zelenog – osim što je skinuo kostim koji simbolizira njegovu zloću i odjeven je u zelenu majicu, promijeni mu se i način govora – postane mekši i topliji (kao i s njegovim posilnima). Vrlo je važno da se promjena dogodi iz razumljivog razloga – što je u ovoj priči i slučaj: shvatio je posljedice svojih djela i dobio drugu šansu.

  Ona od koje je sve dobro i pozitivno krenulo – Kosjenka aka Greta Thunberg – koju je utjelovila Ana Katulić, krhka je i malena djevojčica pred velikim izazovima svijeta, koja u sebi nosi snagu lavice i nježnost srne. Ova uloga traži više od obične glume – traži potpuno prepuštanje ideji, dječju iskrenost i gotovo poetsku gorljivost za pravdu. Sve to ponudila je Ana Katulić, jer Kosjenku nije prikazala kao aktivisticu, nego kao dijete, šaptačicu prirodi. Njezine poruke dolaze tiho, ali snažno odzvanjaju i mijenjaju svijet pomalo, u svom mikro-svijetu. Ana je unijela tako nužnu finu ravnotežu između Kosjenkine naivnosti i odlučnosti, pogleda punog čuđenja, ali govora jasnog, čak i kada je tiha. Razigrana u pokretu, u očima joj se zrcalila svijest o važnosti teme. Sve je to kroz nju prošlo autentično, bez suvišne geste.

  

  Svjetlo je Domagoj Klasić vješto kreirao, tako da ga nismo ni primijetili (a odradio je svoj zadatak), a dojmljivu i uvjerljivu, a opet tako neprimjetnu i nenametljivu koreografiju Mia Zalukar. Atraktivna glazba bila je začin predstavi koja je edukativna, nije iritantna i ne docira nepotrebno – što valja, što ne; drukčije i nepoznato nije – neprijateljsko. Zahvaljujući minimalnoj a opet, kako rekoh, funkcionalnoj scenografiji (mogla je biti malo maštovitija, zamjerka je sitna) predstava je to koja može doći do svoje publike, jer stane i na male pozornice, prostore – vrtiće, učionice, školska predvorja…

  I nije samo to razlog zašto može i treba doprijeti do što više publike. Dramaturška linija slijedi klasičan put junaka s ponešto izmiješanim ulogama i pozicijama – tu je poziv na pustolovinu, suočavanje s izazovom/susret s ljudima s posve drukčijim obrascem života i pogledom na svijet oko nas, pobjeda/preobražaj i povratak kući/spoznaja o pogrješnim izborima i prelazak/odabir života na strani istine i dobrote. Ovakav je obrazac lako prepoznatljiv, a djeca kroz njega uče i o osobnom rastu, kako se suočiti s problemima i kako njihovo ponašanje i odluke oblikuju ishode (svaki izbor ima posljedicu – kako to naglašava poznata slikovnica za djecu Tamare Vučković Gospodin Iz i gospođica Po). Jer, upravo se junak/junaci suočava(ju) s poteškoćama i kroz njih raste/-u, što djeca mogu primijeniti na svoje vlastite izazove.

  Ovaj obrazac obično uključuje univerzalne vrijednosti poput hrabrosti, prijateljstva, poštovanja, borbe za pravdu i ljubavi prema obitelji ili zajednici. U ovoj priči djeca sve to  mogu lako prepoznati i uče što znači biti hrabar, pomagati drugima, boriti se za dobro i suočiti se s iskušenjima i vlastitim slabostima.

  

  Kao i odrasli, djeca se poistovjećuju s junakom, osobito kada mora savladati osobne strahove, nesigurnosti ili prepreke – sve je to Kosjenka pokazala i uspješno učinila. Iako nije uvijek lako, važno je ne odustati. Na junakovu putu ključne figure su prijatelji, mentori, pa čak i neprijatelji koji mu na neki način pomažu (na)rasti – u ovom slučaju to je cijeli plastični tim, koji – zaražen plemenitošću Kosjenke, mijenja stranu.

  Još je jedna zanimljivost u ovoj predstavi, a to je da svoja dva pomoćnika – koje su vrlo očito djevojčice, zloćko Plastik Fantastik oslovljava imenima uobičajenima za dječake?! Možemo to protumačiti kao neprepoznavanje, tj. ignoriranje individualnosti, rodnih stereotipa i društvenih očekivanja. Može to biti način na koji predstava kritizira rodne norme koje društvo nameće. Ili kao metafora za ignoriranje stvarne osobnosti djeteta, jer lik, koji bi trebao biti negativan, ne prepoznaje istinsku prirodu i snagu osobe.

  Zločesti likovi nastoje degradirati i podcijeniti dobre likove – a Mali i Biciklo zapravo su dobrodušni, samo zavedeni likovi, koji se uspiju promijeniti i suprotstaviti lošem autoritetu, jer su snažni, jedinstveni i složni.

  

  S obzirom na dob publike kojoj je namijenjena, važan element u ovom/iza ovog je i komičnost – zločesti lik koji ne prepoznaje djevojčice duge kose i s kikicama, smiješan je. Na koncu, vjerujem da je kroz ovu zabunu autorica htjela poručiti da nije važno kako izgledamo nego što činimo, da svi mogu biti snažni, hrabri i sposobni. Dobar je to alat za razbijanje rodnih stereotipa, za poticanje razmišljanja o vlastitoj osobnosti i jačanje samopouzdanja i međusobnog poštovanja, bez obzira na spol ili izgled.

  Uvijek me razveseli kada pogledam ovakvu predstavu, po svim elementima jednostavnu i neopterećenu, a tako zaokruženu. Uzbuna u plastičnom carstvu oduševljava iznimno promišljenim i kvalitetnim kazališnim izrazom. Iako na prvi pogled djeluje skromno, svaka scena otkriva slojeve kreativnosti, duhovitosti i mudrosti.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 16. travnja 2025.

Piše: