Igra dvostruke glume

HNK u Šibeniku: Bojan Brajčić, Prigode beru jagode, red. Bojan Brajčić

  • U predstavi Bojana Brajčića, izvedenoj po autorskome tekstu o prigodi ostavinske rasprave koja se očekuje i odvija u zabačenome uredu pomaknutoga javnoga bilježnika, u kojem se susreću i natječu dvije agilne potencijalne nasljednice nepoznate starice koja raspolaže fiktivnom imovinom, središnja tema pisanja oporuke narasta u širu društvenu satiru. Amblemski otvoreni testament, podržan provodnim motivima urbane i ruralne imovine, izgradnje, brze i spekulativne zarade, pokazatelj je nasljeđa suvremenoga društva, koje autor u uvodnom letku lepršavo i gotovo burleskno sudara s pitanjem: „Tko je tu pošten, i zašto dođavola?“.

    Afirmirani glumac, mladi redatelj i glazbenik Bojan Brajčić i ranije se okušao u pisanju dramskih tekstova. U svojoj prvoj drami Circulus Vitiosus obrađuje problematiku zamršenih, ali pomodnih obiteljskih odnosa, razrađujući je školskim primjerom jednostavnoga zapleta. U tom su tekstu istaknuti i pojedini bizarni motivi, replike koje zastaju na razini površne trenutne dosjetke te učestale reference na popularnu kulturu, posebno na glazbene brojeve. Tekstom Prigoda nastavlja atmosferu komorne građanske drame jedinstvenoga mjesta i vremena, pri čemu posve razgrađuje i tipizira obiteljske (i prijateljske) odnose te im naglašenije dodaje širi društveni kontekst.

    Konceptualno ishodište čini zgodna, iako ne odveć originalna dosjetka: sačiniti komad u kojemu će svatko glumiti nešto drugo u odnosu na ono što predstavlja; predstavljanje se tako izmješta u metateatarski prostor, kao tema, kojemu se kao bitan segment dramske izvedbe pridružuje i imenovanje. Od dva tipizirana (ali ne karikirana) lika: namješteno uštogljene Emilije i namješteno prpošne monterke Blaženke, do iznenadnoga sudara (junaka i gledatelja) s bezličnim statičnim organom vlasti, napetost se odvija u kontrastiranju onoga što vidimo (pa znamo da postoji) i onoga što ne vidimo, ali mislimo da posjedujemo (ili da bi moglo postojati). Tako iskazana intencija prenošenja napetosti iz sadržaja drame na polje njezine recepcije, u parter, ipak se ne ostvaruje bez ulaganja znatnijega napora od strane gledatelja. Iz prizemlja gledano možemo imaginirati što mislimo da nam je ostavljeno.

    Imamo dramskog pisca u pokušaju, kojemu ne nedostaje kreativnosti i vještine promišljanja kompozicije dramske radnje, ali ozbiljno zapinje u sitnom vezu dramskoga zapleta, što pokušava nadoknaditi multipliciranjem raspleta pa vidljivu poantu predstave kao da je pisala Severina u najboljim danima (s vlastodržačkim narativom sretnoga završetka: „Znaš li da sam im'o firmu eksport-import svašta, al' su je privremeno zatvorili jer vlada više ne prašta?”).

    Imamo i one iza kulisa, koji se, pretpostavljam iz razloga ekonomičnosti, pri selekciji dramskoga teksta povode krilaticom „zovi čovika” iliti „dajmo šansu našemu čoviku”, glumeći pritom da su upoznati sa slabo raširenim frazemom o prigodama i jagodama, koji je bizaran naslov i iritantna uzrečica u predstavi, istodobno se inateći znatno poznatijoj klasičnoj izreci „nemo iudex in sua propria causa”.

    Imamo i glumicu koja zna glumiti i istesala je zavidnu vještinu transformacije pa ju je radost gledati na pozornici, ali je u svakoj predstavi odnedavno matičnoga kazališta kao u monodrami ili na otoku, bez prikladnih aktera za suigru. Imamo i pozera koji je polomio tri kuka, ali ne uspijeva „slomiti nogu”.

    Imamo i redatelja s okom za vještačku posturu i distantni razmještaj glumaca na sceni te s uhom za dopadljivo uklapanje glazbenih brojeva, koji je uspio izvući koherentnu predstavu žonglirajući između odjevene satire, manirističkoga poigravanja elementima teatra apsurda i naginjanja vodvilju (pri čemu su pokušaji proizvodnje trenutne komike znatno manje uspješni od rjeđih primjera fine ironije), kojemu, „kojim god putem krenuo” prema komediji, evociranje stvarnosti neminovno vraća oblik u dramu. Imamo i gledatelje koji glume da su „shvatili predstavu do sad” toliko dobro da bi mogli i sudjelovati u njoj te ih vidno zamaraju višestruka dodatna tumačenja radnje.

    Imamo i fikciju razgradnje zakona koji se ponovljivo piše „ad hoc” (za svaku prigodu posebno) i usto ga pišu sami korisnici-uživatelji benefita na koje se odnosi, u opskurnoj prostoriji koja je institucija i cirkus a ponajviše garderoba za preodijevanje (izmjenu) pozicija moći.

    Zahvaljujući svim tim (ne)sretnim prigodama, rodila se predstava koja neće privući mase niti iznjedriti dugotrajni aplauz i koju svatko, tko ju je pažljivo odgledao, u svojoj glavi piše bolje; jednom riječju, predstava koja nije za zaborav.

    © Gordana Čupković, KAZALIŠTE.hr, 14. travnja 2025.

    Autor: Bojan Brajčić
    Redatelj: Bojan Brajčić
    Scenografija: Frane Celić
    Kostimografija: Marija Pletikosić
    Skladatelj: Tomislav Topić
    Oblikovanje svjetla: Josip Bakula

    Igraju: Lucija Alfier (Emilija), Ana Perković (Blaženka),Kristian Šupe (Frane)

     
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji