Kič, glazba i satira u dobroj mjeri

HNK u Varaždinu: Jean Poiret, Krletka, red. Krešimir Dolenčić

• 

  Postavljanje klasičnog vodvilja naoko je siguran repertoarni potez. Oni u publici će ga voljeti, oni na sceni će se zabaviti, blagajna će biti zadovoljna. No, kako bi se te sretne okolnosti za kazališnu upravu ostvarile, potrebno je ispuniti, ipak, niz preduvjeta. Varaždinska Krletka, nastala, dakako, na temelju teksta Jeana Poireta u prijevodu (uvijek vještog i pouzdanog, a varaždinskoj sceni dobro poznatog) Vladimira Gerića, u potpunosti je ustrojena kako bi ispunila sve preduvjete da se na repertoaru održi dugo i sigurno, na zadovoljstvo publike i kazališta u koje ona dolazi. Rezultat je, uglavnom, tu. Koliko je to dobro za varaždinsku scenu, u perspektivi koja gleda dalje od blagajne i zabave, drugo je pitanje, kojim bi se trebalo detaljnije pozabaviti.

  Redatelj Krešimir Dolenčić u kazališnoj knjižici piše kako su „u Varaždinu, prepravljali uloge, ubacivali tekstove, mijenjali scene, dodavali songove, poznate, naše, na svaki način intervenirali“. I zaista, redatelj, ujedno i suautor adaptacije s dramaturginjom Željkom Udovičić, naveliko je intervenirao u zadržanu osnovnu strukturu scenskih zbivanja osovljenih oko Georgesa i Albina, životnih i poslovnih partnera koji i sami vode noćni klub, zabavište vodviljskog tipa te njihovih nezgoda kada Georgesov sin Filip najavi da na večeru dolaze konzervativni roditelji njegove djevojke Andreje, kojom se uskoro namjerava oženiti.

  Kako je posrijedi vodvilj, sasvim je u skladu s konvencijama žanra da se scensko zbivanje svako malo prekida pjevanjem, a pjesme koje se pri tome izvode sasvim su prepoznatljivo lokalizirane i spadaju u evergrine domaće zabavne glazbe, od On me voli na svoj način, preko Rock me Baby, do Pamtim samo sretne dane i Ta tvoja barka mala, a svaki glazbeni broj, dakako, u publici izaziva salve smijeha i podiže atmosferu, posebno kada se u nastupima počne uočavati pravilnost zabavljačkih momenata, kao u nastupima trojice dragova – izvođača u klubu. Naravno, lokalizacije nisu samo glazbene nego i svako toliko bljesnu u pokojoj replici, a prepoznatljivost je ostvarena i u stranačkoj pripadnosti gospodina Petira, oca Andreje, koji je visoki dužnosnik Nacionalne kršćanske seljačke stranke.

  Scenografija Marte Crnobrnja i Marte Dolenčić i kostimi Doris Kristić očekivana su rješenja na tragu kičastih ekstravagancija, kakve se mogu i očekivati u sredini u koju je Krletka smještena. Razglabati o pogrijavanju stereotipa, što oni svakako čine, bilo bi izlišno. Stereotip u ovom žanru funkcionira kao potreban začin komike, što su autorice vizualne dimenzije mizanscene prepoznale. U plus im svakako treba ubrojiti i način na koji je vizualno riješena transformacija doma Georgesa i Albina u trenutku kada im se na večeru najave Petirovi, a stanom iznad noćnog kluba zadominiraju strogo sivilo i veliko raspelo. Tako okvir nadrasta utilitarnu funkciju i postaje nadogradnja tog prizora koji u cjelini ima funkciju kulminacije radnje, iako je i ta kulminacija ranije zasjenjena klasičnom vodviljskom izmjenom na tragu glazbeni broj – dijaloški prizor, što je do tada, koliko god bilo zabavno, i donekle usporilo radnju. Zato je nije usporila koreografija (Dinko Bogdanić) koja, uz svesrdno sudjelovanje glumaca, nudi primjerenu dozu (oko)scenske jurnjave, u čemu se znalo i pretjerati, osobito kako se zbivanje kreće prema zaključku.

  

  Ukratko, u varaždinskoj Krletki ima svega što „đaku treba“ za uspješan primjer realizacije vodviljskog žanra na sceni. Glumci koji se ne libe scenskih ekstravagancija na rubu kiča i trash estetike, pri tome i dobro pjevaju. Na to je nadograđena aktualnost i lako prepoznavanje u brojnim epizodama, ipak okupljenima oko čvrste temeljne radnje, zabavljanje koje nije lišeno satire i uboda cinizma. Predstava tako funkcionira školski uredno, kolikogod to možda oksimoronski zvučalo, ako se uzme u obzir naoko klošmerlovska struktura zbivanja. I to je dobro, nema se takvom pristupu što prigovoriti. Autorski tim i glumci odradili su svoj posao kvalitetno, bez grešaka i prečica.

  

  U ansamblu Krletke na prvo mjesto svakako valja staviti Marinka Leša koji je u ulozi Albina, osim izvrsnoga baratanja transformacijama lika, pokazao i vrlo kvalitetno pjevačko umijeće. Slično se može ustvrditi i za trojac koji čine Robert Španić, Karlo Mrkša i Lovro Rimac kao Francis, Mercédès i Salomé. Pjevački su vješti, a svojom pojavom u publici izazivaju izrazito pozitivne reakcije. Ostali članovi povećeg ansambla predstave korektno su odradili povjerene im zadatke, pri tome se, barem na premijeri, naočigled dobro zabavljajući.

  Krletka, sve u svemu, ima potencijal da dugo ostane na varaždinskoj sceni i postojano zabavlja publiku na temelju konvencija žanra kojem pripada i kojim su njezini autori i izvođači, na temelju viđenog, izvrsno ovladali. A tko želi, moći će u predstavi pročitati i njezine satiričke elemente. Je li moglo više? Pa nije uvijek potrebno…

  

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 9. travnja 2025.

Piše: