Motivirajuća scena otpora

Teatar Fort Forno, Bale: Mihovil Rismond, Aktivisti, red. Robert Raponja, praizvedba u Domu kulture u Bilju

• 

  Rečenica Arundhatija Roya: „Pobune su neizbježne jer sustav koji se ne prilagođava uvijek stvara nove generacije boraca”, samo je jedna od brojnih aktivističkih poruka ispisanih na papirićima, na jastucima (kojima su se glumci gađali ili lijegali ne bi li usnuli ljepši svijet i društvo, za koji će se potom boriti, jer prvo moraš znati što želiš i za što se boriš) ili baletnim tuticama, a kojima je publiku na praizvedbi u Domu kulture u Bilju (26. ožujka) na akciju i aktivizam, na buđenje pozivao sjajan glumački trojac – Katica Šubarić, Domagoj Vicić i Davor Tarbuk.

  Njih je u spomenutom prostoru (a i dan kasnije u Hrvatskom domu Vukovar, na Svjetski dan kazališta) okupio redatelj Robert Raponja. Povod je bio predstava koju gledate konstantno zabavljeni i nasmijani – bilo sadržajem ili baletnom koreografijom, pojavom, dovitljivim (aktivističkim) stihovima, pjevanjem.

  S megafonom u ruci Davor Tarbuk – u predstavi Dado – i u Balama 19. lipnja na akciju će pozivati sve koji su došli na premijeru/praizvedbu teksta Mihaela Rismonda Aktivisti. A to su, kako kaže redatelj Raponja: „i oni koji kupuju karte i dolaze u teatar i daju podršku kreativnosti jer svaki umjetnički (kreativan) čin je svojevrsna pobuna, ali svaka pobuna, znamo, nije (kreativna) umjetnost. Upravo će nas ova ideja voditi kroz angažiranu i duhovitu glumačku igru baziranu na sposobnosti transformacije i neposredne i direktne suigre izvođača s publikom. Jer, svi aktivisti nisu isti, naročito oni koji su otvoreni, iskreni, duhoviti i bistri. Upravo se oni ističu originalnošću, simpatičnošću i znaju zabaviti.”

  

  Nadahnuće za kazališnu predstavu redatelju i autorskoj i glumačkoj ekipi bio je esej Pobunite se Stéphanea Hessela (1917–2013), knjiga od 30-ak stranica koja je, pojašnjava redatelj, „podigla na noge“ Francusku i cijelu Europu te utjecala na mnoge političke pokrete diljem svijeta: od Arapskog proljeća do američkog pokreta Occupy Wall Street. Francuski pisac i heroj Francuskog pokreta otpora, borac za ljudska prava, diplomat koji je sudjelovao pri izradi i UN-ove Opće deklaracije o pravima čovjeka i jedan od najpoznatijih svjetskih mislilaca, napisao ju je u dobi od 93 godine, a njegovo je djelo promijenilo povijest Europe.

  Robertu Raponji ideja se rodila još prošle godine pa je od mladoga tekstopisca naručio tekst. Od studenoga 2024. do kraja ožujka, tj. premijere, kroz improvizacije s glumcima nastajala je predstava. Želeći obrisati granicu između fikcije i stvarnosti, ostaviti dojam da Katica, Domagoj i Davor ne glume svoje uloge nego su oni sami ti likovi, Raponja im je jednostavno od imena izveo nadimke i po njima nazvao likove. Tako je publika percipirala izvedbu kao autentičniju, jer se čini da likovi nisu izmišljeni nego stvarni ljudi koji postoje i iskreno se bore i sanjaju.

  Crno-bijelom odjećom naglašena je dualnost: dobro i zlo, red i kaos, istina i laž, život i smrt/san. Motivi nalik grafitima asociraju, pak, na uličnu umjetnost, protest, glas mladih i subkulturu. Takva estetika simbol je otpora prema sustavu, kritika društva, glas potlačenih. Meandar Julija Knifera (otisnut na Dodinom kostimu) simbolizira beskonačno kretanje unutar zadanih granica – ali i zarobljenost lik(ov)a u vlastitoj rutini, sustavu ili umu, beskrajan labirint misli i/ili identiteta. S obzirom na to da živimo u 21. stoljeću, svakako je to i aluzija na ritam modernog života – ponavljanje, bezizlaznost.

  Gledajući, ili bolje rečeno svjedočeći ovakvom tipu predstave, pitate se gdje završava realnost a gdje počinje fikcija, mašta, kazalište. Dijelom ste teatra u teatru, a tu je potrebno puno interaktivnosti i improvizacije da bi se postigla maksimalna spontanost i prirodniji tijek igre. Tu na scenu stupa glumac. Bilo tko od ovog mladog trojca uspio je u svom i redateljevom naumu.

  Nemoguće je ne početi sa 35-godišnjom Katicom Šubarić (izv. prof. dr. art. na katedri glume AUKOS-a), najiskusnijom od njih, iako je i ona itekako još u kategoriji vrlo mladih glumica. Sa zviždaljkom oko vrata sigurno je vodila ovu sesiju kako postati (dobar) activist. „Ti si nož, oštar i uspravan, nisi kuhinjska krpa! Nemoj sjediti u mraku kao svekrva na obiteljskom okupljanju!“, motivirala je mlade kolege. Poticala ih je i kao aktivistica u predstavi, ali i kao mentorica i profesorica, jer je za to prava osoba, s obzirom na to da je resi dobitna kombinacija tehničkih, emocionalnih i intelektualnih kvaliteta. Iako ne pamtim kad sam je gledala u malim rolama, Katica odavno ima tu karizmu i sposobnost zadržati pozornost publike bez obzira na veličinu uloge. Odvrtim li film koju godinu, spomenem li samo njezine uloge u Ženi himni, Gidionovu čvoru ili u Filmu koji nisam snimila – pokazala je i dokazala da je svjesna koliko je razumijevanje i autentičnost emocija lika važno za iskustvo gledanja, ali i rasta i razvitka glumca.

  Jasna artikulacija i snaga glasa bile su razvidne kod svih troje, kao i tjelesna ekspresija – pokretom, gestom i mimikom izražavali su svoje emocije i karaktere (u čemu je najvještiji ovaj put bio Tarbuk; transformacije mu, čini se, najbolje leže). Emocionalno stabilni, ne gubeći fokus tijekom izvedbe (što u ovakvim interaktivnim i intimnim igranjima može biti problem), nisu griješili u (tehničkoj) preciznosti i prilagodljivosti, osjećaju za tajming. Publika iz neposredne blizine vidi svaki detalj – od znoja do najmanje nesigurnosti u pogledu. Svaka glumačka laž djeluje prozirnije, što znači da izvedba mora biti maksimalno autentična i motivirana. Bila je.

  Scenska je ovo igra u kojoj je posebno do izražaja dolazila sposobnost improvizacije, jer je zbog interakcije s publikom bilo nepredviđenih situacija. (Prigodno je i obližnja katolička crkva Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije iz 1775. pa su se refleksno prekrižili). Bio je užitak gledati suradnički duh i profesionalizam koji su svi usvojili, savršeno reagirajući i uvažavajući partnere na sceni, što rezultira pouzdanošću. Školski primjer timske igre, discipline i profesionalnog odnosa prema radu.

  Dobar kazališni glumac je, kažu, spoj talenta, discipline i emocije, sposoban prenijeti priču tako da dotakne i inspirira publiku. Ništa od toga ne bi bilo da im nije mašte. Ovdje su ju rabili u velikim količinama, jer, iako je tekst autor napisao, bilo je puno improvizacije i dopisivanja u procesu. I sigurno je i redatelju bilo teško razlučiti – u konačnici to nije ni bitno – tko je koliko sebe donio u predstavu.

  

  Dorian Vicić, 23-godišnji Belišćanin, kojega svježe pamtim po epizodnoj ulozi u koprodukcijskoj predstavi HNK-a u Osijeku i GDK-a Gavella Sokol ga nije volio te u toliko puta spominjanoj Sanjarevoj priči, doista ima puno elemenata za uspjeh na sceni: strast, energiju, famoznu boju glasa, fizički izgled, jasnu artikulaciju. Šarmantan je i uvjerljiv čak i kada je ogoljen pred publikom (koja se nalazi na svega nekoliko centimetara, što dodatno povećava osjećaj izloženosti), oči u oči, skriven samo iza svog talenta i glume (ili možda istima zaštićen).

  Govoreći o rodnoj raznolikosti, rodnoj revoluciji, u dvije je minute Davor Tarbuk u jednom dahu izrecitirao kolekciju od 105 rodova/izbora/opcija – agender, genderfluid, demigender, cisgender, trans muškarac/žena, non-binary… ostavivši većinu gledatelja začuđenima. I oduševljenima.

  Iako Dom kulture u Bilju ima klasičnu pozornicu, Raponjin se autorski tim ovaj put odlučio koristiti čitav prostor dvorane, pružajući publici bogatije kazališno iskustvo. Ne samo da su se osjećali dijelom izvedbe, koja se odvija svuda oko njih. Veći prostor omogućuje glumcima brze izmjene scena, fizičku izražajnost i snažniji i inovativniji vizualni dojam. Katica, Domagoj i Davor dali su si oduška, razigravši se po svim kutovima, na radost gledatelja. Upravo je ta blizina glumaca učinila predstavu osobnijom, jer gledatelji svojim uključivanjem svaku izvedbu čine jedinstvenom.

  Dolazimo i do scenografije (vizualnost potpisuje Ines Čižmešija), koja je – baš zbog činjenice da fiksne pozornice nije bilo – bila fleksibilna, da bi se prostor iskoristio kreativnije. Usto je trebalo i razbiti barijeru između izvođača i gledatelja, pa je scenografija svedena na minimum. Gotovo je neprimjetna bila. Igranje u takvom prostoru zahtijeva fizičku izdržljivost jer se glumac kreće među gledateljima, ponekad u skučenim uvjetima (između stolaca, vješalica, redova).

  

  Snažna se simbolika krije iza glumaca stalno prisutnih na sceni i aktivnih, čak i kada su leđima okrenuti publici ili naizgled pasivno stoje naslonjeni na zid. Njihova mimika, grimase i tjelesna prisutnost predstavljaju u ovom slučaju kolektivnu svijest, sud javnosti, čak i unutrašnje misli likova (i nas gledatelja).

  Nepredvidivi, simpatični, autentični, svoji, izravni, originalni, nepretenciozni, nikako zamorci koji trče u krug, na mjestu, ne stižući nikamo (jer to nije ni bitno – bitno je samo tko ti određuje rutu/smjer – kako kažu!) – rezime je Aktivista (za koje je sjajnu glazbu potpisao Davor Dedić), a sve je – nakon inicijative i ideje Roberta Raponje, nastavljeno u spisateljskom umu 24-godišnjeg Zagrepčanina Mihovila Rismonda, autora teksta. Vrlo plodan autor, ne samo kazališnih drama nego i kratkometražnih filmskih scenarija, pa i radiodrama. Nadam se da je ovo tek prvi u nizu njegovih tekstova s kojim se susretoh na sceni.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 9. travnja 2025.

Piše: