Krhotine samouništavajućeg, razorenog identiteta

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, HNK Split: Bekim Sejranović – Goran Vojnović, Nigdje, niotkuda, red. Ivica Buljan

• 

  Hrvatska drama riječkoga HNK-a I. pl. Zajca u koprodukciji s HNK-em iz  Splita izvela je premijerno 15. veljače predstavu Nigdje, niotkuda prema romanu Bekima Sejranovića. Uprizorena je adaptacija Gorana Vojnovića u režiji Ivice Buljana.

  Replika Munchova ekspresionističkog krika nadvisila je sve punktove zbivanja u drami (Brčko, Bakar, Rijeku, Otok S…) i kao scensko platno u visokoj pozadini objedinila simultanost zbivanja u vremenima i prostorima Sejranovićeva života. Što je razorno i samouništavajuće bilo u središtu Sejranovićeva bitka, otkrivali smo ili naslućivali u zahtjevnom redateljsko-glumačkom zadatku koji se iscrpljivao u cikličkim ponavljanjima vrtloga Sejranovićeve životne priče. Višestruke uloge dodijeljene nekim glumcima u dvosatnoj predstavi bez pauze kao da su pred kraj ugasile izvedbenu snagu, a predviđajuće izmjene u prostoru i vremenu nakon dvosatnog praćenja i na publiku su prenijele težinu (kao i lutajuće sebstvo pisca i svih tijela oko njega).

  

  Međutim, sagledavajući uprizorene presudne biografske isječke ovog bosanskohercegovačkog (norveškog) pisca, pratili smo kako ga je obiteljsko određenje (odgajan u bakinu okrilju) odsustva obaju roditelja ispunilo trajnom prazninom odrastajućeg trenutka koji je površinski, iluzorno donosio sve što dječaku (topla bakina ljubav, nogomet, ulična ekipa), ali i mladiću naizgled treba. Trenutke djetinjstva i mladenaštva odigrao je glumac Tarik Žižak, čije glumačko govorništvo ostavlja dojmljiv trag. Istaknimo da je bakinu ulogu dosljedno i životno donijela splitska prvakinja, glumica Nives Ivanković koja se u nekoliko navrata vraćala izvornom Bekimovu biću utjehe. Iako je tumačila i Nastavnicu u riječkom okruženju te Ženu u scenama na Otoku S, poneke je replike ispisala i sama, a to su učinili i još neki glumci.

  Ta iskra topline i iskrene bakine nesebične i bezuvjetne ljubavi zaiskrila bi u Bekimovu životu (odraslog Bekima tumači Leon Lučev, često govornički slabiji od kolega, pretih i stoga nerazumljiv mnogima u publici) i s vremena na vrijeme u simultanosti vremena podsjetila na jedan sloj bitka koji je neminovno postojao kao osnažujući, a zatim vremenom i bolno uništavajući jer su piščev život usmjeravale i povijesne okolnosti (raspad Jugoslavije) kao i sredine u kojima se zatekao (Hrvatska, Norveška). Jezgra bitka, bakina kuća (Brčko) simbolično je scenografski čitavo vrijeme trajanja predstave na povišenoj sceni, na pijedestalu iznad svih ostalih prostora i likova, kao i u Bekimovu biću.

  

  Scenografsko rješenje Aleksandra Denića vrlo je sugestivno i svrhovito. Kao priželjkivano tranzitno utočište (tamo je otišla i Bekimova majka) prikazana je riječka sredina (klub Palach) koja je Bekimov identitet prigrlila u ozračju alternativaca koji su osamdesetih čvrsto utemeljili i zaživjeli glazbenu scenu. Zoran Prodanović Prlja uklopio se u ansambl hrvatske drame s paletom likova bliskih Bekimu (Alija, Kole, Crnomanjasti). Dramski uspješna ostvarenja riječkog pjevača, sada i glumca, mnogima će ostati u sjećanju. Ova suradnja s redateljem Buljanom, kako saznajemo, nije njegov prvi kazališni nastup.

  Spomenute sredine Bekimova obitavanja donijele su u njegov život različita lica, tijela, duše koje su se, kako je Bekim i sam jednom prilikom naznačio, našle na jednom mjestu s puno sličnih, ali u trenutku neusklađenih elemenata. Scenski jezici (od bosanskog do riječkog, norveškog) pridonijeli su atmosferama otvorenih i zatvorenih prostora. Glumci su doprinijeli i pokretom, plesom i pjesmom (istaknimo kako se glumica Jelena Lopatić iscrpno, ali vrlo uspješno doslovno metamorfozirala od seoske narikače, Kasimove ljubavnice, preko dječaka nogometaša, do raspjevane pankerice).

  

  Ako je cilj bio istaknuti i poroke kojima je iz sebe Sejranović istiskivao napaćeno nigdje i nikome pripadajuće sebstvo, onda je žena kao pojam ljepote o kojoj je često govorio u intervjuima i porok i svetinja, čeznuće za ljubavi kojoj je Bekimova sudbina od početka namijenila dekadentne i razočaravajuće završetke, jer evo, kako je i sam izjavio o odnosima sa ženama u intervjuu za Jutarnji ( prozvan kao najzgodniji pisac): „Uroniš, ako veza ne valja prije ćeš izroniti, a ako valja, ostat ćeš. Možda me ubijala svakodnevica. Možda sam i romantik. Često se sjetim one rečenice “živjeli su sretno do kraja života”. Pitam se uvijek što su radili u međuvremenu. Naravno da bih se volio skrasiti, ali možda ja to naprosto ne mogu isfurati. Kao da žudim za nečim, a na kraju shvatim da to nije to“. 

  Ostajemo pri dojmu da je gotovo svaki ženski lik na sceni u ovoj adaptaciji (a valjda je za to kriva Hamletova majka Gertruda ili sam Shakespeare po kome je slabosti drugo ime – žena) pretjerano prikazan kao podatan, a ne kao moguća tražena sreća: „Kad pogledam sve faze svog života, najsretniji sam bio kad sam bio s nekim u vezi. Mislim da ne postoji konačno rješenje u životu i svaka sreća ima rok trajanja. No, i svaka loša stvar ima rok trajanja, pa ako imaš motiv, jaši na tom valu dok traje, a kad te život ‘spusti’, stisneš zube i čekaš da se opet digneš“. Riječka glumica Romina Tonković u ulogama Suzane, recepcionarke, Selme iskazala se glumački snažna i izdržljiva u svim redateljskim zahtjevima.

  

  Prizore u drami objedinjuje pripovjedačica, glumica Nika Grbelja koja i sama zatim uranja u različite zadane likove (Karmen, Sara). Izmjene su to koje gotovo i naslućujemo zbog njezina pripovjedačkog angažmana u  programu otvaranja nove kazališne sezone 4. siječnja 2025., gdje smo je vidjeli kao vrsnu pripovjedačicu te se ovaj redateljski zahvat činio već viđenim. Sve u svemu, ponovimo da ovo dramsko uprizorenje romana kao autobiografskog ključa propituje problem Sejranovićeva identiteta koji je toliko puta izbačen iz sebe samog da se u bilo kome trenutku pokušaja pronalaženja prepoznao samo kao ni za što promašen i ni za koga svoj, tvoj. Žalosno, tek posthumno postao je mnogima naš.

  Krhotine identiteta sasute u adaptaciju romana Nigdje, niotkuda predstavile su ga kao prolaznika pozorničkom kao i životnom scenom. Gledajući što i koga sve glumci utjelovljuju, rekli bismo da se u svakoj od sudbina u određenom prostoru pronašao i sam Bekim koji se uklapa u trenutak, a (nacionalni) povijesno-sudbinski identiteti i bitak koji nosi trebali su vječnost koju će ostvariti samo u svojim književnim djelima. O tome nam svjedoči i ova predstava.

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 1. travnja 2025.

Piše: