Predstava koja uspješno prenosi britkost replika i humornu zajedljivost predloška

HNK u Varaždinu: Dušan Kovačević, Balkanski špijun, red. Vanja Jovanović

• 

  Postavljanje Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića kao prve predstave sezone 2024./2025. na Velikoj sceni HNK u Varaždinu postavlja pitanje – zašto? Dakako, ovo bi se pitanje moglo postaviti za bilo koju predstavu, a odgovor na njega često je jednostavniji no što se misli. Ipak, kod Balkanskog špijuna ono je posebno relevantno. Razlog je činjenica da se ni u varaždinskom kontekstu, a još manje u repertoarnim silnicama koje se mogu očitati u posljednjih nekoliko sezona jedinog profesionalnog kazališta u gradu, pronalazi razlog za postavljanje ovoga djela.

  Dušan Kovačević dramu Balkanski špijun objavio je 1983., a adaptacija po kojoj je danas daleko najpoznatija, ona filmsko-televizijska, premijerno je prikazana tek godinu kasnije. I odmah je postala kultnom. Razlozi za to mogu se tražiti u različitim okolnostima: od toga da je prepoznala trenutak kao britka farsa o sustavu i društvu koje njegovi članovi u to vrijeme promatraju s izrazitom dozom cinizma, do činjenice da je Ilija Čvorović zaista tragikomična figura, punokrvni antijunak čije bizarnosti i paranoidne ideje rezoniraju svakim humornim ubodom. Paranoidni bivši informbiroovac koji prati sve oko sebe i stalno smišlja nove ideje o tome kako će stati na kraj izmišljenim špijunima, neprijateljima naroda i sustava i opravdati svoju važnost u socijalističkom sustavu, proizvod je svoga vremena. Danas, s jasnim odmakom i u vremenu kada su se, unatoč povremeno (ipak – sve rjeđe) još prisutnoj lamentaciji o nedovršenoj tranziciji, kulturni i društveni imaginarij, a s njime i retorika, način života, shvaćanja i razumijevanja vremena oko sebe promijenili, Ilija Čvorović u okolnostima možda zaista jest anakronizam. Ipak, temeljne odrednice zapleta ostaju univerzalne.

  

  Redatelj Vanja Jovanović, rođen 1993. (podatak ovdje nije nevažan – baš kao i autor ovih redaka – pripadnik je generacije koja socijalizam ne pamti i u njemu nikada nije živjela) postavio je Balkanskoga špijuna vjerno i dosljedno. Gotovo kao presliku (prvenstveno, filmskog) predloška. Iz pozicije vremena u kojem se ova predstava događa – historiografski. Povijesno osviješteno, u čemu bitno pomažu i takvom dojmu pridonose i ilustrativna scenografija stana Kovačevićevih (Matej Kniewald) i kostimi (Mario Tomašević). Sve je u vizualnoj komponenti predstave kako treba biti. Transpozicija u vrijeme radnje ostvarena, iluzija potpuna. Mogao bi se takav autorski postupak tumačiti kao alegorija, taj (ne samo) kazališni postupak tako poznat i čest u praksi, unekoliko neobičan kada se radi o predlošku poput Balkanskog špijuna, ali iskren i istinit, znajući da Čvorovići (možda ne informbiroovci, već pod nekim drugim predznakom) i dalje postoje.

  Međutim, postavljati takvog Balkanskog špijuna na scenu u novoj produkciji u 2024. upitan je, nejasan postupak na nizu razina. Od one motivske, naznačene ranije, o kojoj bi se moglo uvelike raspravljati, no teško da će odgovor stići bliže od propitivanja zadovoljavanja repertoarnih potreba što šireg zahvata. S druge strane, ako se već išlo na postavljanje toga teksta, ostaje upitnim kako se on određuje prema suvremenom gledatelju i što mu znači. Farsa, naime, da bi to ostala i rastegnula se u grotesku, mora se naći u trenutku i rezonirati s njime. Ako toga nema, gubitak značenja i aktualnosti je neminovan, a s njime se gubi i oštrina i stvarno postizanje farsičnog i grotesknog. Ovakav Balkanski špijun, postavljen kao povijesno vjerna, osviještena rekonstrukcija kolektivnog pamćenja generacija koje su živjele s tim djelom i sustavom u kojem je ono stvarno rezoniralo kao groteska i farsa, možda je (i možda tu leži i odgovor na ono – zašto?) dobar repertoarni potez ako pobuđuje nostalgiju i zaziva re-evokaciju smijeha koji je nekoć zaista bio satiričan. No, ako je tome tako, a na temelju viđenog čini se da jest – ishod je ograničen upravo na to, zazivanje prošlosti kako bi se u njoj nasmijalo. Alegorijska tumačenja, koja bi nesumnjivo mogla biti zanimljiva, ostaju potisnuta dojmom historiografske točnosti, vjernog prikazivanja i pronalaženja odbljesaka vremena predloška u kazališnom humoru namjesto pokušaja njegove reorganizacije kako bi bio aktualan.

  

  Pri tome, ipak, treba spomenuti još nešto važno. Nije ni svako osuvremenjivanje nužno korisno. Predstave često mnogo bolje funkcioniraju kada ih se povjeri autorima teksta na temelju kojega su nastale i slijede njihove upute. U tom smislu Jovanović, slijedeći Kovačevića i filmsku adaptaciju njegova teksta, nije pogriješio. Balkanski špijun na sceni HNK u Varaždinu uredna je, zanatski dobro opremljena i ostvarena predstava, koja se može zainteresirano pratiti i vjerno prenosi Kovačevićeve ideje, britkost replika i humornu zajedljivost. Ona je uspjela konstatacija vremena i slika poznatog uzora. I kao takva, može funkcionirati i zabaviti. Jovanović se, dakle, u Balkanskom špijunu pokazao kao redatelj koji poznaje zanat i ima osjećaj za scensko zbivanje tradicionalnih odrednica, što samo po sebi uopće ne mora biti loše. Problem je to što, po uvjerenju i iskustvu potpisanog gledatelja, Balkanski špijun ovako postavljen, za razliku od nekih drugih djela, ne rezonira sa suvremenim trenutkom. Ne zato što Čvorovića ne bi bilo nego upravo zato što njihov prodor u suvremenu stvarnost umnogome izgleda drukčije.

  Varaždinski Balkanski špijun igra se u izvorniku, na srpskome jeziku (za što je jezična savjetnica bila Gordana Gadžić). S obzirom na sveopći ton predstave kao što vjernije (pre)slike Kovačevićeve drame i po njoj nastalog filma, ta je odluka razumljiva. No, što se time zapravo postiglo – ponovno zatvaranje predstave u strogi rezervat vlastitih povijesnih uzora te nepotrebno stvaranje poneke (premostive, ipak) jezične prepreke za glumce, čini se kao jedina dodana vrijednost ovog pristupa.

  

  Glumački pristup likovima potpuno se slaže s redateljskim pristupom cjelini. Ansambl predvodi Ljubomir Kerekeš kao Ilija Čvorović, sigurno i rutinirano, u maniri lika koja, ovaj put, odgovara maniri njegovog interpreta. Ljiljana Bogojević kao Danica Čvorović prigušenije je ostvarila karakter te time dobila na nijansama, koje se donekle mogu očitati i u interpretacijama Marinka Leša kao Đure Čvorovića i Elizabete Brodić kao Sonje Čvorović. Još korektno sudjeluje i Robert Španić kao Podstanar.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 6. ožujka 2025.

Piše: