Poguban pokušaj izbavljenja iz opresivne i učmale sredine

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Lidija Deduš, Drvene ptice, red. Ivan Plazibat

• 

  Ponekad je lakše vjerovati kako iskustvo nije rezultat empirijskog, nego imaginarnog uvida. Žensko iskustvo u drami Drvene ptice Lidije Deduš, koja je 1. ožujka praizvedena na Velikoj sceni HNK u Varaždinu u koprodukciji tog kazališta i HNK u Zagrebu, čiju je nagradu za najbolji suvremeni dramski tekst dobila još 2022., sasvim je uniženo, mučno, stubokom tragično. Najgore, međutim, postaje u trenutku kada se iz tog predestiniranog kola poniženja, svedenih uloga i životnih odustanaka od bilo kakvih mrvica integriteta pokuša iskočiti. Ishod je, kako to pokazuje Deduš, krajnje tragičan. Smrt, naime.

  Protagonistica drame jest Nada, Nadica, djevojčica od sedamnaest godina koja stasa u stereotipno disfunkcionalnoj obitelji alkoholom pojedenog slabog patrijarha i frustrirane majke tiranskih nazora. Udvaraju joj dvojica muškaraca: dvadeset devetogodišnji povratnik iz Njemačke Pišta i Pavle, Katin sin, mladac na putu samouništenja, za kojega pri tome nije sigurno je li s Nadom i rodbinski povezan. Likova je još niz, redom upisanih u ruralni stereotip. U toj sredini odskaču, ne od stereotipa nego od ruralnog, tek liječnik Špiler i njegova supruga Zdenka, koji su iz grada došli navodno romantizirajući selo. Pokazat će se, u slučaju liječnika, i pogubno. Ne za njega. Tema oko koje se osovljuju Drvene ptice jest femicid. Nada stradava, ubijena je brutalno, krvavo, „na pravdi Boga“ nakon što je silovana. Tome prethodni niz susreta, pokušaja bijega, ocrtavanja učmalosti sredine.

  

  Lidija Deduš ispisala je dramu kojoj nije teško naći uzore i prethodnike. Od Slavka Kolara do suvremenih Kristijana Novaka i Monike Herceg (koja je, zanimljivo, strukturno i motivski vrlo sličnom dramom Gdje se kupuju nježnosti pobijedila dvije godine ranije na istome natječaju HNK u Zagrebu), pa i sveprisutne Elene Ferrante i njezine Lile Cerullo, kojoj Nada u nekim segmentima karaktera vrlo nalikuje. Deduš, očito, ima jasan estetski nazor u koji se ovom dramom uklapa. Čini to poprilično autentično, no ne uspijevajući izbjeći stereotipne aproksimacije. Mlada djevojka koja želi pobjeći, osoba na poziciji poštovanja i moći koja je zapravo prikriveni silovatelj. Seoska sredina koja ne razumije i ne želi razumjeti, nego opresivno guši sve i svakoga govorkanjima i alkoholom. Koliko god ti motivi bili točni i precizni (jer stereotip u pravilu stvarnosti odgovara više nego što bi to dionici te stvarnosti ikada željeli priznati), na sceni su već mnogo puta viđeni i obrađeni. Samo po sebi, to ne mora biti problem, ako je drami moguće vjerovati. No, ako takvi likovi i njihovi dramski odnosi postanu suviše shematični ili didaktični, sadržaj brzo postaje zamoran i za scenu, na kojoj stereotipi ipak opstaju teže no izvan nje, opterećujuć.

  U Drvenim pticama, barem onako kako su iznesene na varaždinsku pozornicu, našlo se i jednog i drugog. Osnovna linija dramske radnje, posebno potkraj predstave kada poprima kriminalistički i trilerski ugođaj, čvrsta je i postojana, snažna i nepatvoreno aktualna. Ipak, svako toliko na scenu izlazi didaktično-retorična komponenta, koja je autorici očito bila jednako važna, a na sceni ne djeluje jednako uspješno i uvjerljivo kao trenuci u kojima se dramsko zbivanje koncentrira na ključno. Monolozi Zdenke ili Mladena, Nadino pismo Milici u grad, rasprave u krčmi primjeri su takvih trenutaka, koji podcrtavaju poante, služe kao retorički argumentacijski pojačivači radnje. No, umjesto da to zaista učine, usporavaju je i stereotipe čine manje uvjerljivima. Drugim riječima: čini se kako nije potrebno uvijek sve na sceni izreći. Umjesto toga suptilnost, koja rađa suspensom, kako je to zorno pokazala i u ovoj predstavi – primjerice scena susreta s doktorom neposredno pred zločin, ali i ubojstva, često je koherentnija i uvjerljivija, ma kako prepuštala ključne informacije indicijama.

  

  Jedna je takva indicija u drami Lidije Deduš i funkcija opreke urbano-ruralno. Naime, Nada očito teži urbanom, doživljava grad kao konačno odredište svoga bijega u bolju realnost, daleko od pijanaca, nasilnika i maloljetničkog rada u tvornici kartonaže. No, jedini stanovnik ruralnog okoliša u kojem Dedušina tragičarka krika neuspješne emancipacije može očitati to urbano, jest upravo liječnik Špiler, koji će kasnije biti njezin ubojica. Paradoks koji se tako stvara izrazito je zanimljiv, možda i najoriginalniji moment u drami, koja inače na trenutke previše podsjeća na spomenute joj uzore. Šteta je samo što se na tom momentu nije i više inzistiralo u raspletu.

  Dramsko vrijeme u Drvenim pticama iznimno je precizno određeno. Pet je to posljednjih dana Nadina života, mizanscenski razdvojenih videoprojekcijama koje podsjećaju na stare filmske odbrojavajuće špice (oblikovateljica videa Vanda Petrović). Širi okvir su osamdesete godine prošloga stoljeća, konkretno veljača 1987. (što se može izvesti iz spominjanja katastrofe u Černobilu i vremena proteklog od nje). Iako kostimi (Petra Pavičić) i scenografija (Zdravka Ivandija Kirigin) uspijevaju u evociranju likovnosti vremena, a potonja i u podcrtavanju značenja, ostaje nejasno zašto se cjelina smjestila upravo u osamdesete. Naime, moglo se raditi i o ranijem vremenu – najmanje od pedesetih godina žene su već itekako radile, a moglo se radnju, uz neke minimalne prilagodbe, smjestiti i u suvremeni trenutak. Femicid, nažalost, nije postao pojava iz povijesnih udžbenika i ne čini se da se imalo približava tome putu.

  

  Redatelj Ivan Plazibat postavio je scenska zbivanja po visini – koristeći se djelomično spuštenim otvorom orkestralne rupe, i dubini – otvarajući scenu do kraja, do bjeline zida u njezinoj pozadini, dok se na sredini nalaze dva stola. Svi ti elementi omogućuju kreiranje više mansija, koje Plazibat aktivira po potrebi, spretno time ostvarujući izmjenu prizorišta upisanu u tekst. Sve to: mansije, kadriranje, izmjene, jako podsjeća na ranije radove istog redatelja (od kojih je jedan, Slučaj vlastite pogibelji, i dalje reprizno na istoj varaždinskoj Velikoj sceni) i ostaje vjerno naturalističkom scenskom prosedeu u kojem je Plazibat iznimno verziran, no ne može odagnati osjećaj već viđenog, što samo pojačava tematska sličnost predstava.

  Glumački ansambl predvodi Klara Fiolić kao Nada, koja se uvjerljivo snašla u kompleksnoj ulozi djevojke odrasle u učmaloj sredini iz koje se želi izbaviti, ali koja je u tom izbavljenju spremna na čvrstinu i zauzimanje stava. Fiolić uspijeva i završna transformacija, kada u bijeloj haljini postaje mukli simbol vlastite tragedije. Treba istaknuti i Marinka Leša koji kao Špiler, liječnik i silovatelj, uspijeva u dočaravanju tanke granice pokvarene zavodljivosti i dijaboličnih nagona. Niz ostalih glumaca, među kojima su pamtljivije uloge ostvarili još Karlo Mrkša kao Pišta, Sunčana Zelenika Konjević kao Kata i Barbara Rocco kao Anka, uglavnom se snalazi u ispunjavanju funkcija koje su im dodijeljene tijekom dramske radnje. Za istaknuti je i, ma koliko se to očekivalo od ansambla djelujućeg u kazalištu kojem je kajkavski jedna od bitnih odrednica repertoara, kako je jezični supstrat zagorske kajkavštine uspješno iznesen na scenu, za što je, uz glumce, zasigurno zaslužna i jezična savjetnica Ines Carović.

  

  Drvene ptice predstava su koja se nastavlja na niz ruralnih kajkavskih drama naturalističkog prosedea i tragičnog, opresivnog osjećaja nemoćne učmalosti. U tome je uspjela, no ne bez viškova.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 6. ožujka 2025.

Piše: