Scenski zaokreti i neočekivani humor

Teatar Gavran: Miro Gavran, Zabranjeno smijanje, red. Mladena Gavran, Mala dvorana Lisinski

• 

  Plakat koji poziva publiku na gledanje još jedne komedije iz književnoga opusa omiljenoga autora i u Hrvatskoj i u svijetu i koja ima svoju publiku na svim kontinentima, Mira Gavrana, stripovski je, karikaturalno, anegdotalno riješen, a i cijela je predstava režirana u takvu komedijskome kodu. Izvrsna glumica i redateljica Teatra Gavran, Mladena Gavran, koja većinu predstava iz radionice Gavran donosi na pozornicu, duhovito se poigrava stereotipima komedije situacije, ali i komedije intrige, karaktera, konverzacije, dovodeći na scenu različite tipove glumaca, dosad manje vidljivih na kazališnim pozornicama – u novoj predstavi onih uglavnom iz Žar ptice i s Akademijinih dasaka, koji baš zbog toga na scenu donose neke nove tipove glume, prenaglašenosti, pretjeranosti, što dovodi do komičnih situacija i na Dan zaljubljenih, za premijeru simbolično izabran, na koji je odigrano nekoliko kazališnih premijera u Hrvatskoj.

  Teatrabilnost i filmičnost

  Gavranov tekst Zabranjeno smijanje ima zanimljivu povijest: ovjenčan je prestižnom Nagradom Marin Držić Ministarstva kulture Republike Hrvatske 2004., praizvedba je bila 3. listopada iste godine u režiji Zorana Mužića – glumili su Tomislav Martić, Mladena Gavran i Antonija Stanišić, predstava je izvedena 104 puta, a komedija je doživjela čak 13 svjetskih premijera.

  Teatrabilnost, ali i filmska zanimljivost ove Gavranove komedije zainteresirala je Davora Žmegača koji je prema njoj 2012. režirao film Zabranjeno smijanje kojemu je suscenarist, skupa s Gavranom, „u priči s neočekivanim zapletima u obitelji, ljubavi, vjernosti i bračnom životu“, u kojemu su glumili: Ljiljana Bogojević, Ljubomir Kerekeš, Nataša Dangubić, Lana Barić, Karla Brbić, Slavica Knežević, Marica Vidušić, Biserka Fatur, Kristijan Ugrina, Silvio Vovk, Filip Detelić, Draško Zidar, Nikša Butijer i Sven Šestak.

  

  

  „Prvenstveno sam glumica, pa kad sada gledam svoje kolege s njima stalno glumim kao trener koji igra utakmicu sa svojim igračima“, izjavila je Mladena Gavran opisujući svoju redateljsku ulogu (asistentica redateljice: Nevena Vukes) u koju je i ovaj put ugradila neke prepoznatljivosti Teatra Gavran: pomičnu, mobilnu scenografiju (scenograf: Ivan Ivan) koja omogućuje stvaranje iluzije jednostavnim sredstvima, kao i putovanja po svim pristupačnim i nepristupačnim kazalištima i prostorima koja postaju kazališta, kako bi Gavranovci došli do što više ljudi, potencijalnih pratitelja. U novoj je predstavi Gavranova kazališta scenografija nešto zahtjevnija, dulje se mijenjaju prostori i zamjenjuju prostori kuće, galerije, ordinacije, ali mrak između prizora funkcionalan je i za gledališnu percepciju, nalik filmskome rezu iza kojega se otvaraju nove perspektive potaknute i originalnom glazbom Nikole Čeme (oblikovatelj tona: Neven Zebić, oblikovatelj svjetla: Mario Vnučec).

  Komedije koje ne zastarijevaju

  Gavran u svojim komedijama dobrih i maštovitih priča građenih na svakodnevici i koje ne zastarijevaju tematizira muško-ženske i žensko-muške odnose, obiteljske situacije, ljubavne trokute, bračne probleme, a djeca se nekad pojavljuju kao dramske osobe, a ponekad se, kao i u ovoj komediji, samo spominju kao članovi obitelji koji su susretljivi prema ocu zbog njegove moguće bolesti, ali se u jednome trenutku odsele jer ne mogu više podnositi njegovu sveprisutnost. Gavran u svakoj svojoj komediji pametno bira i problematizira, karikira određenu osobinu čovjeka koju onda dovodi do krajnosti, a ovdje je to dosadnost koja smeta i ljubavnici i ženi i djeci i zbog koje muškarca nitko ne želi dulje podnositi. Raspleta je, kao u svim Gavranovim dramama, nekoliko, neočekivani su i kad publika (na)sluti kraj, događa se u pravilu još jedan zaokret, uz nekoliko neočekivanih završetaka za koje Mladena Gavran uvijek pronalazi kreativna rješenja.

  

  Prva je i početna scena devedesetominutne predstave u praznome prostoru galerije, izložbenoga prostora moguće životne galerije likova i tipova, aluzivno i praznoga prostora kulture u kojemu nikoga nema pa tako nitko ne može ni sresti ljubavnike. Žena je domaćica i majka, čekačica muža, bavi se kućanskim poslovima, a njezin boravak na hipodromu svaku subotu kao znak slobode na kraju se predstave pretvori u novi latentni problem. Vesna Ravenšćak Berger vrlo je dobra i uvjerljiva i kao kućanica, ali i kao transformirana dama (kostimografkinja: Đurđa Janeš), jaka osobnost, zaštitnica svojih sloboda. Pronašla je pravu mjeru u svim scenama i bez obzira na sugovornike, suvereno vlada scenom.

  Danijela Evđenić dobro joj glumački oponira, na drugoj strani ljubavne poluge, kao naizgled naivna i, kako se konstatira, znatno mlađa žena, ljubavnica koja poslije niza preljubničkih godina shvaća da bi možda mogla pronaći neki novi životni put i zapošljava se, nakon što je bila školska psihologinja, u bračnome savjetovalištu, u potpuno novome glumačkome i životnome izdanju. Oba radna mjesta, prošlo i sadašnje, dodatno isprepleću sudbine ovih dviju žena i njihova muža-ljubavnika Berislava Tomičića, koji vrlo dobro glumi naizgled zbunjenoga muškarca koji, međutim, ima sve što čini (malo)građansku sreću. Kad mu ona isklizne iz ruku, život krene ponovno prvim kolosijekom, pa se sinusoidalno vraća na drugi i tako nas Gavran vodi životima i ljubavnim zavrzlamama u kojima se pozicija pravoga vodiča sudbina mijenja iz scene u scenu ove provokativne i duhovite predstave. Pametno izabrana naslovna sintagma gledatelje ne sprječava u smijanju, a kad se glumci još malo uigraju, smijeh će biti još grleniji.

  

  Savjet: svakako pogledati kako biste se mimetički smijali problematičnijim životima i sudbinama i uživali.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2025.

Piše: