Goldoni i Sangati – slikari ljudske naravi

HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka, Talijanska drama: Carlo Goldoni, Mudra žena / La moglie saggia, red. Giorgio Sangati

• 

  Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci 1. veljače 2025. u koprodukciji s nacionalnim kazalištem Teatro Stabile del Veneto premijerno je izvela komediju Carla Goldonija Mudra žena (La moglie saggia), u režiji Giorgia Sangatija.

  Na riječkoj kazališnoj pozornici odigrao se dramski klasik, očuvan u manirama spisateljskog i kazališnog vremena Goldonijeva doba (prosvjetiteljstva). „Formirajući se čitanjem klasičnih kazališnih djela, Machiavellija i Molièrea, a u skladu s prosvjetiteljskim idejama, Goldoni je stvarajući svoje drame reagirao na sajamsku površnost komedije delľarte“, tako nam autora drame predstavlja enciklopedijski članak. Čvrstom dramskom fakturom stvara komediju karaktera i običaja, u kojoj su protagonisti živi ljudi njegova doba, pa i onda kada nastupaju pod imenom i s formalnim obilježjima tradicijskih maski, kao što su Pantalone (u komediji Mudra žena to je brižni, napaćeni otac žrtvovane kćeri Rosaure), Brighella, Arlecchino (u drami Mudra žena to su sluge koji hedonistički gaje strast prema vinu i pretaču verbalno živote svojih gospodara, a likove tumače karakterno nenadmašiv sluga Riccardo Gamba i ipak u njegovoj sjeni Alberto Olinteo). Goldonija s razlogom nazivaju reformatorom talijanskog kazališta. Nadodajmo ovim općim činjenicama da je komedija Mudra žena naglasila karakterne dramske sukobe iz kojih je osim smiješnoga proizašlo i poučno, što je Goldoniju u duhu prosvjetiteljskoga poučavanja i bila namjera. Obraćajući se svojoj dobrotvorki Eleonori Cappello, a prije venecijanske premijere 1752., Goldoni je naglasio kako će komedija „…biti dostojna razveseliti lijepu dušu (Vaše) Preuzvišenosti s obzirom na Rosaurin (mudra žena) karakter ispunjen junačkom krepošću…“

  
  

  I zaista, u duhu klasicističke manire, dramski likovi, poput mudre Rosaure, moraju djelovati u skladu s visokim moralnim kriterijima i razumom kao i nadvladati strasti i osjećaje. No da bi komedija ostvarila komično (ili životu svojstveno), Rosaurin suprug grof Ottavio oličenje je poroka (sklonost nevjeri) kojeg se ljudi gnušaju; on je jednostavno rečeno loš Muž (tumači ga Ivan Alovisio s vrlo odmjerenom dozom komičnog, dakle namjerno prenaglašene govorne i tjelesne animalne muške gestikulacije). Rosaura, kći trgovca Pantalonea (Camilla Semino Favro, glumica dostojna glavne uloge, sigurnog unutarnjeg karakternog takta kojim vlada tijekom dvosatne predstave) umalo postaje žrtva zavjere nevjernog muža koji je želi otrovati kako bi se domogao strastvene ljubavnice markize Beatrice (u pompoznoj maniri strastvene iskustvene žene grešnice s punoćom glumačkog udjela u karakteru donijela ju je glumica Olga Rossi).

  

  „Slikar i sin ljudske prirode, tj. naravi“, napisao je Voltaire o Carlu Goldoniju u 18. st., a rekli bismo da je to uspio ostvariti i redatelj Giorgio Sangati. Ljudska narav, ta prozvana prirodnost, onaj je dio realnoga života koji zanima Goldonija, pa tako mudra žena Rosaura razotkriva pokušaj ubojstva (to su, vjerujemo, trilerski elementi zapleta i obrata koji se spominju u naslovnicama do danas ispisanih osvrta na riječku premijeru), suočava ga s odgovornošću (ona je ipak dovitljiva i snalažljiva u svakoj životnoj situaciji) prisiljavajući ga da joj se na kraju vrati. Dramski komično ispisana je konstanta tragičnosti svevremenskih nevjera i dosada u bračnim životima, a u svrhu društvene korisnosti i angažiranosti. Redatelj i scenograf uspjeli su na svoj način osuvremeniti pojam angažirane drame te su oba doma, i Rosaurin i Beatricin, prikazali jednako monotono sivih zidova koji pritišću jednoličnošću vječnih bračnih zbivanja u odnosima muškarac-žena (u tom prostoru pratit ćemo i prigovaranja supružničkog para slugu, gdje se Brighelli pridružuje njegova srdita i mudra ženica Corallina koju tumači britka i sigurna Aurora Cimino).

  Lucidno scensko rješenje – rešetka (asocira na klopku, zatvorsku ćeliju) koja se spušta na Rosaurin dom kada svojom mudrošću pridobiva natrag supruga i kada se nazire vječnost trajanja njezine bračne situacije, otvara gledateljima promišljanje o bračnim odnosima i društvenim konvencijama kojima smo skloni. Na riječkoj sceni uspješnosti predstave pridonijeli su svi glumci ovog suradničkog, riječko-venetskog ansambla. Karakterne suprotnosti psihološki su ocrtali u narativnoj dinamici dijaloških okvira koje je redatelj sačuvao shodno originalu. Osim Rosaurine mudre mirnoće, publika će pamtiti naricanje otužnog oca kojeg igra Giuseppe Nicodemo. Uloga ovog Goldonijeva junaka kao da je pisana za glumačke vještine kojima je osvojio publiku. Iako se njegove naricateljske jadikovke i geste ponavljaju – što kad je otac, što kad je trgovac, uvjerljivost karaktera bila je u svakom trenutku neupitna.

  Prisutnost Lelija i Florinda, slobodnih muškaraca koji se sele, često kao nepozvani gosti, iz Rosaurina u Beatricin dom, podsjeća nas na intrigante i tračare kojih se, kako je i sam  Goldoni zapisao u pismu dobrotvorki, društvo grozi. Glumci Andrea Tich i Stefano Iagulli duet su kojeg će se pamtiti u izražajnosti gestikularne komičnosti kojoj su svakako pridonijeli i kostimografski naglasci napirtlanih gospodičića spretne i domišljate kostomografkinje Manuele Paladin Šabanović. Pohvalimo redateljsku domišljatost, glumačku neupitnu karakternu izražajnost i poželimo oživljenom Goldonijevu dramskom djelu još mnogo izvedbi nakon najavljenih i već ostvarenih gostovanja u Italiji.

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 1. ožujka 2025.

  Oblikovanje svjetla: Dalibor Fugošić
  Glazba i dizajn zvuka: Giovanni Frison
  Asistentica redatelja: Sonia Soro

  Uloge:

  Rosaura: Camilla Semino Favro
  Ottavio: Ivan Alovisio
  Markiza Beatrice: Olga Rossi
  Corallina: Aurora Cimino
  Brighella: Riccardo Gamba
  Lelio: Stefano Iagulli
  Pantalone: Giuseppe Nicodemo
  Arlecchino: Alberto Olinteo
  Florindo: Andrea Tich
  Inspicijenti: Andrea Slama / Giuliano Almerighi

   

Piše: