Verbalno snažna predstava iznimne režije i glumačkih izvedbi

Teatar Erato, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Christopher Hampton, Filantrop (izvornik Le Misanthrope – The Philantrophist), red. Branko Ivanda

• 

  Dugo nisam bila na predstavi u Kazalištu Marina Držića, koje je cijelu našu obitelj umnogome odredilo – od današnjega naziva kazališta (s genitivnim oblikom imena i prezimena) do ravnateljstva, uključujući dječje godine kad smo moja sestra blizanka Mićo i ja sudjelovale kao male glumice u Malome Marinu Držiću. Rado sam i često, za ravnateljstva Mire Miće Muhoberac sjedila s nekim našim prijateljima u ravnateljskoj loži i upijala kazališnu riječ ulazeći u imaginativni svijet koji nas je davno zatravio. Predstavu Filantrop, nastalu na temelju drame objavljene 1970. godine, kad je Hampton imao dvadeset i tri godine, u koprodukciji Teatra Erato i KMD-a gledala sam ponovno iz te, po svemu posebne lože, sjećajući se svih predstava, glumaca i redatelja u lijepoj kazališnoj škatulici od teatra.

  Kad svijeće dogore

  Sjećanje me je prije početka Filantropa odvelo predstavi: Sándor Márai – Christopher Hampton, Kad svijeće dogore, HNK-a u Zagrebu i Teatra Erato (premijera 27. ožujka 2021.), redatelju Branku Ivandi, Hamptonu…. O predstavi piše Mira Muhoberac u tekstu koji je naslovila Eros i thanatos u moćnoj predstavi: „Što je smisao ljudskoga života, preživjeti ili doživjeti?“ – pita se Branko Ivanda, redatelj predstave Kad svijeće dogore, skupa s mađarskim autorom Sándorom Máraijem, nazivajući prozu o prijateljstvu i ljubomori dramatičnom introspekcijom koja budi kreativnu strast. I zaista, Sándor Márai, u trenutku dok svijet vrti jednako pošast zvana pandemija koliko i katastrofa zvana stostruka tréšnja, idealan je pisac za prizivanje suočavanja s vlastitom egzistencijom, sa strahovima i ljubomorama. Branko Ivanda, legendarni filmski i televizijski redatelj i scenarist, nekadašnji profesor filmske i televizijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te na University of California u Los Angelesu, za svoj redateljski debi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u koprodukciji s Teatrom Erato (premijera je bila na velikoj haenkaovskoj pozornici 27. ožujka, na Svjetski dan kazališta) odlučio se prigrliti težak roman slavnoga mađarskog autora u izvrsnoj dramatizaciji Christophera Hamptona. Intenzivan rad na tekstu stvorio je iznimnu dramaturšku prilagodbu koju potpisuje kreativni tim predstave, a Ivanda dodaje lik umrle žene Krisztine, koja stalno nijemo prati dijalog dvojice dugogodišnjih prijatelja.

  

  Predstava se odvija u scenografiji Branka Ivande i Andree Lipej, širokih i velikih ploha, koja priziva nekadašnje predstave i filmove, danas gotovo zaboravljene, sa scenskim disanjem u horizontali, okomici i dijagonali, u kojoj se slike iz prošlosti i sadašnjosti isprepleću s oslikanim portretom žene i odzrcaljenjima u dubini scene, uz dijagonalno postavljen klavir i stolić za piće te usjedištenje protagonista na naslonjačima uz stol te jednom sjedalicom, što sve skupa daje dojam života u bogatijoj građanskoj obitelji. Insceniranoj drami strasti i ambijentu iz 1942., kad je roman nastao, godinu nakon Ivandina rođenja, prilagođeni su i kostimi Slavice Šnur koji otkrivaju i skrivaju karaktere dramskih osoba: tamni Henrikov sako u kontradikciji je sa svjetlijim Konradovim odijelom, a mračno ruho kući privržene Nini stapa se s Henrikovim, odanom domu, izgledom kao što se svijetla Krisztinina haljina stapa s bijelom Konradovom košuljom. Bjelina umrle Krisztine, stalne misaone i emotivne figure ljubavi u glavama muških protagonista, prepleću se sa Chopinovom glazbom, s Polonaise-Fantasie koju suptilno za glasovirom svira glumica Zrinka Cvitešić. Igra sjenama i svjetlom, toplinom, hladnoćom i slutnjom donesena je gotovo savršeno oblikovanjem svjetla Milana Kovačevića te videa i zvuka Alfreda Kolumba, Marija Romulića i Tomislava Gučića.

  Ova verbalno snažna predstava o ljubavi, ljubomori, patnji, moralu, ubojstvu i samoubojstvu uporište ima i u izvrsnom prijevodu Veronike Kordić. Predstavu Kad svijeće dogore ne želim uspoređivati s inozemnim produkcijama ni s engleskim monodramama. Želim reći da Branko Ivanda maestralno i minuciozno, suptilno i znalački, mizanscenski točno i precizno, naoko jednostavno a duboko svojom režijom pokazuje ritam i tempo poloneze, predočujući život kao glazbu i umjetnost, kreaciju i žudnju, eros, strast i prijateljstvo. Dok slušamo glumce, kao da vidimo Chopinovu Polonaise-Fantasie: skladbu jednako fantazijsku koliko i emotivnu. Ova drama strasti rasprostire se krležijanski, posebno s pomisli na Gospodu Glembajeve, na cijelu austrougarsku mizanscenu, ali i na ključne europske gradove: od Beča do Londona i Pariza, od Budimpešte do Splita i Zagreba, od Amerike i Europe, u osobama očitujući propast jednoga svijeta na početku Drugoga svjetskog rata koliko i želju za građanskom kulturom, uglađenošću, intelektualnim razgovorima, ljepotom i dobrotom.

  

  Ivandina iznimna režija priziva najbolje dosege gotovo zaboravljena psihološkoga, socijalnoga i teatra strasti i emocija i, najviše od svega, fantastičnu suradnju s glumcima. U ulozi Henrika, muškarca srednjih godina na pragu očekivanja mislenih godina, briljira Siniša Popović. Golem,  ogroman tekst teških rečenica, misli i nadanja predočuje sugestivnom snažnom dikcijom, vehementno i moćno, govoreći cijelim tijelom i glasom koliko i emotivnom mizanscenom, govornom radnjom bez tjelesnih eskapada stvarajući pravi strastveni triler na sceni. Ogromno pamćenje ovoga prvaka Drame Hrvatskoga narodnoga kazališta podupire životnu ulogu i želju da se ključni trenutci događaja iz prošlosti i tajna obvijena oko voljene žene razjasne upravo u tom trenutku u njegovu domu.“

  Kreativnost svih autora predstave

  U novoj je predstavi (umjetnička voditeljica i producentica Teatra Erato, Lidija Ivanda), gotovo četiri godine nakon premijere Svijeća, prvoj koprodukciji Teatra Erato i KMD-a, puno segmenata ostalo jednako, estetska je razina predstave vrlo jasna i vidljiva, redateljski rukopis izniman, osmišljen i domišljen, glumačka postava također, scenografija, kostimi, glazba, svjetlo u funkciji predstave. Najveća je kvaliteta nove predstave – koja će se sigurno gledati (nakon triju je uzastopnih predstava u veljači najavljena i jedna 16. ožujka) redateljev rukopis, iako Branko Ivanda skromno u vrlo lijepo dizajniranoj kazališnoj knjižici (za izdavača Paolo Tišljarić, urednica Ana Lederer; fotograf Marijan Marinović) primjećuje: „(….) definitivno mjerilo jest, ne podcjenjujući publiku, kreativnost svih autora jedne kazališne predstave.“ Ivanda i ovaj put izabire vrsne umjetnike kako bi napravio iznimnu predstavu, krenuvši od autora i zanimljive ideje i u današnjemu vremenu otuđenja i osamljivanja, svojevrsne filantropističke parodije i suprotstavljanja Molièreovu Mizantropu, čovjeku koji sumnja i mrzi čitav svijet. „Temeljna crta moje naravi jest strepnja da neću ugoditi ljudima i učiniti što oni žele…“, progovara Filip, a nesuđena mu supruga Franka replicira: „Ti zapravo ne voliš ljude, nego ih se plašiš.“

  

  Za filantropa Filipa Ivanda bira Janka Popovića Volarića, pravi magnet za publiku, izvrsnoga glumca koji vrsnost pokazuje pretvorbom u naivnoga čovjeka, dobričinu, pomoću kostima i rekvizitarija, maske koju oblikuje i iz koje se očekuje izlazak i njezino skidanje, ali on ostaje i ustraje u svojim odobravanjima, pozitivnome viđenju svijeta, nerazumijevanju okrutnosti, prelaženju preko preljuba, shvaćanju razlika, što je u današnjem vremenu problematičnih civilizacijskih odnosa gotovo nemoguća misija. Svojevrsna nemoć glavne dramske osobe i određeni optimizam unatoč svemu donekle podsjeća na Voltaireov klasicistički i prosvjetiteljski roman Candide ili optimizam, koji se referira na Leibnizovu filozofiju optimizma i u kojemu Candide također ustraje u svome optimizmu unatoč svemu. Filip je samo promatrač i komentator, nije pokretač radnje iako je glavna dramska osoba i sudionik gotovo svih dramskih situacija, što vrlo uspješno radi, ustrajući u samo naoko lakoj, ali zapravo kompleksnoj ulozi za karakteristike koje nismo sigurni koliko su danas prepoznatljive i odgovaraju li i koliko Aristotelovu mimesisu.

  Još je jedan gost u KMD-u u ovoj predstavi Siniša Popović u ulozi Balabana, sveučilišnoga profesora problematične naravi, karakterno potpuna suprotnost protagonistu, antagonistički superioran antonimni parnjak profesoru filologije, Filipu, koji se akakijevski veseli riječima i njihovu smislu i spajanju rečenica, prostoru igre (s) anagramima. Balaban, izvrstan Siniša Popović, također suprotan svome karakteru i uobičajenome tipu uloga, dominantno i makijavelistički stupa na scenu, prepotentno, sveučilišno superiorno, donekle razarajući tuđe živote. Emil je dosta uvjerljivi Bojan Beribaka, Filipov prijatelj, slušač i također njegova protuteža, a njihovim oprečnim viđenjima glume i književne i izvedbene kvalitete počinje predstava kad u nasuprotnim foteljama izriču svoja suprotna razmišljanja povezana uz tekst i glumački monolog mladoga kolege, metakazališno zamišljenoga i anticipirano nazvanoga studenta Puškina u kreaciji Nikole Radoša koji nakon negativnih Emilovih komentara, najavljujući ga usputno, napravi suicid iza prozirnoga zastora, a na koji se dramske osobe referiraju ironično, gotovo nezainteresirano, emotivno prazno i neempatično, kao na neku smetnju koju treba (po)čistiti.

  

  Ženski trio u predstavi također pokazuje Ivandin vrstan rad s glumcima. Nika Lasić je Franka, feministički osviještena osoba, još jedna od semantičkih suprotnosti svoga nevjenčanoga muža, koji joj oprašta i nevjeru. U, za njezin senzibilitet atipičnoj, ulozi u koju ulazi strastveno i gestom i pokretom i držanjem i u maskulinu kostimu, Nika Lasić vrlo je kvalitetna  pokazujući neke nove elemente svoga glumačkoga habitusa. Marija Šegvić također je vrlo dobra u ulozi pomalo raskalašene i ekstravagantne Minje, na početku pritajene, okrenute poluleđima, ležeći na podu, u izvrsnome kostimu Barbare Bourek koji dobro nosi scenom. Barbara Bourek i ostale kostime izvrsno je osmislila i uskladila s europskim štihom sakoima, šalovima, cipelama, kućnom odjećom, ali i s glumačkim senzibilitetima i fizisima. Elizabeta, žena koja šuti, je Glorija Šoletić, koja, pazeći na svaki detalj hoda, geste, ležanja, sjedanja, predstavi (do)dodaje posebnost uz moderan i izazovan senzibilitet u elegantno kreiranu kostimu koji uznosito prikazuje na sceni.

  Zrcalo svijeta

  Kako je jedna od dobrih redateljskih i funkcionalnih dosjetki zrcalo koje se nalazi negdje u prostoru ispred publike, tako glumice diskretno popravljaju odjeću i šminku ogledajući se u gledateljstvu ove buržoaske komedije, publike kojoj je i koje je predstava ogledalo. Branko Ivanda i mizanscenski je predstavu iznimno kvalitetno osmislio, kružno u skupnim scenama, a u tome mu je izvrstan oslonac scenografija Saše Šekoranje, koja prikazuje dnevnu sobu, prostor mondenoga salona s umjetničkim slikama (slikarski radovi: Ivana Pegan), obveznim i prepoznatljivim cvjetnim dizajnom, dvosjedom, stolićima, foteljama, stalažom s pomno biranim knjigama, probranim rekvizitima, plavom pozadinom ostakljenoga zida na/u kojemu (se) varira svjetlo kako se mijenja doba dana (oblikovatelj svjetla: Marko Mijatović), dizajnerskim lampama i gramofonom kojemu glumci prilaze i puštaju LP-je (oblikovatelj zvuka: Maro Zajec), koji ponekad i zastružu i na kojima se čuje atmosferska, autorska glazba: Blue Suede Shoes (C. Perkins / S. Sholes / E. Presley), Brasil (Cazuza / N. Romero / G. Israel / G. Costa), Brandenburški koncert br. 2. (J. S. Bach).

  

  „U vrijeme kad je Hampton pisao ovu nemilosrdnu kritiku jednoga posebnog sloja građanskog društva, bizarni događaji poput atentata na premijera i vladu, ili postojanje tajne organizacije koja napada i ubija određene pisce, bili su groteskna slika izmišljenog vanjskog svijeta. Desetljećima kasnije, nakon terorističkih napada na Westminster i atentata na Salmana Rushdiea, britanska kritika učitala im je i proročanske konotacije. U hrvatskom okruženju, i likovi i priča pronalaze danas svoje vrlo uvjerljive, životne i prepoznatljive likove, koje bi se lako moglo imenovati stvarnim imenima“, piše Darko Lukić, dramaturg, koji dodaje: „Njegovi su likovi pripadnici intelektualne više-srednje klase kapitalističkog društva, potpuno odvojeni od svijeta koji ih okružuje, samoizolirani u svojim bjelokosnim kulama. Opsesivno su predani vlastitim blaziranim interesima, bilo da je u pitanju filologija, umjetnička slava, akademski ugled, novac ili seks. Posve nezainteresirani za događaje i ljude izvan njihovih salonskih i kabinetskih otoka, jedva primjećuju da su u terorističkom napadu ubijeni premijer i pola vlade.“

  Savjet: svakako pogledati.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 1. ožujka 2025.

Piše: