Pogled u retrovizor jedne ljubavi

Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci: David Hare, Bili smo…, red. Almir Zoletić

• 

  Ljubavnom tematikom, kako i priliči Danu zaljubljenih, Gradsko kazalište Joza Ivakić pružilo je mogućnost vinkovačkoj publici proslaviti Valentinovo pretpremijerom i premijerom predstave Bili smo…, 14., 15. i 16. veljače 2025., nastale adaptacijom teksta Skylight britanskoga dramatičara Davida Harea, praizvedenog 1995. U proteklih trideset godina Skylight postaje međunarodnom kazališnom uspješnicom s brojnim prestižnim nagradama, a tijekom vremena tekst nije gubio na aktualnosti. Dapače, relevantan je kako 1995. tako i  danas 2025. godine kada se svijet stubokom promijenio i transformira se gotovo na dnevnoj bazi, ali neki su međuljudski odnosi konstanta u svoj svojoj kompleksnoj privlačnosti, konfliktnosti ili pak odbojnosti. Dramsku inačicu za našu kazališnu scenu dramaturški je obradio Armin Behrem, a prevela Jelena Pataki Šumiga.

  Kako je ljubav jedno od najsloženijih emotivno-osjećajnih stanja i doživljaja, gotovo je svaka unikatna. Ipak, postoje i neki stereotipi koji privlače pozornost te postavljajući veliki upitnik pojačavaju voajersku želju za pogledom unutar njihova četiri zida, makar kroz ključanicu, zbog čega postaju vrijedni dramskoga uprizorenja. Taj četvrti zid premostila je vinkovačka predstava Bili smo… u režiji Almira Zoletića s glumački ekipiranom postavom, koja je skidala slojeve ove kompleksno napisane drame sve dok nije ogolila protagoniste-ljubavnike: Mateju Marušić u ulozi nastavnice matematike Kyre Hollis i nacionalnoga prvaka Dragana Despota u ulozi poduzetnika Toma Sergeanta. Zahvaljujući njihovoj izvedbi i interpretaciji stereotipa bogatoga postarijega muškarca i siromašne mlađe žene na pozornici je zaživio u svoj svojoj složenosti i višeslojnosti te se udaljio od stereotipa. Naime, publici se pružila prilika pogledati i proživjeti skupa s njima emotivne scene u unajmljenoj sobi profesorice Kyre kamo joj iznenada nenajavljeno dolazi u posjet bivši ljubavnik tri godine nakon prekida veze i svakoga kontakta. Postupnost u konverzacijskoj rekonstrukciji prošlosti drži publiku u napetosti otkrivanja i razotkrivanja te slaganja kockica u mozaiku njihova ljubavnoga odnosa te u prognoziranju poprilično neizvjesnoga nastavka njihove veze ili pak definitivnoga kraja. 

  

  Dramski napetom radnju čine tzv. muško-ženski odnosi sučeljenih bivših ljubavnika koji iznose bilancu propuštenih godina nakon prekida veze i svih kontakata. Osim na intimnom planu i pitanja jesu li se nakon tri godine različitosti intenzivirale i udaljile ih, dramski se konflikt temelji na oprečnim svjetonazorima dvaju sučeljenih protagonista: na materijalističko-hedonističkom svjetonazoru hotelijersko-turističkoga poduzetnika Toma i humanističko-altruističkom svjetonazoru prosvjetne djelatnice Kyre, koji su bili u šestogodišnjoj ljubavnoj vezi dok ih nije razotkrila supruga Alice.

  Scenografska rješenja u interijeru hladnoga iznajmljenog stana sa zvukom gradskoga prijevoza kao glasnom zvučnom kulisom koja nadjačava scenski govor, metonimije su skromnoga načina života u funkciji socijalne stratifikacije te se intimna ljubavna drama zaoštrava na relaciji uspješnoga poslovnog čovjeka i javne službenice, profesorice matematike, zaposlene u školi siromašne gradske četvrti. Tako postavljen društveni kontekst otvara pitanje korisnosti pojedinca za zajednicu i društvo te apostrofira socijalne i svjetonazorske razlike između materijalizma i idealizma, egoizma i altruizma, hedonizma ili skrbi za potrebite. Ideologija liberalnoga neokapitalizma ili humanizam na djelu otvaraju problematiku skrbnoga mišljenja: dati priliku za posao i zaradu drugima u sferi poduzetničkoga aktivizma i priuštiti si što ugodniji i udobniji život ili obrazovanjem pridonositi stvaranju boljega društva, što pripada domeni idealizma i mentalnoga sklopa slabo plaćenih prosvjetnih djelatnika.     

  

  Redateljskim postupcima Almir Zoletić pokazao je naklonjenost glumačkoj umjetnosti te je publika uistinu uživala u scenskom govoru i ukupno odigranoj ulozi nacionalnoga prvaka Dragana Despota, kao i emotivnim nijansama Mateje Marušić, koja, premda je mlada glumica, pokazuje glumačku zrelost, ovdje u ulozi ljubavnice, buntovnice, idealistice i altruistkinje Kyre. Oboje su dali oduška karakternoj glumi. Dragan Despot oduševio je posebice uzornim scenskim govorom te besprijekornim kreativnim glumačkim ulaskom u ulogu šarmantnoga poduzetnika Toma na životnoj prekretnici ne znajući kako i kamo dalje. Matea Marušić opet je potvrdila vokaciju karakterne glumice, stekavši iskustvo prethodnim ulogama Strindbergove Gospođice Julije i Wiliamsove Laure Wingfield iz Staklene menažerije. S tek nekoliko godina iskustva pokazala je moć transformacije iz uloge u ulogu, a svaku je, bez obzira na različitost, proživjela i uvjerljivo donijela u odigranim predstavama.

  Generacijska se razlika u predstavi Bili smo… podrazumijeva te su Dragan Despot i Matea Marušić ostvarili kreativnu suigru na sceni kao usmjereni partneri i usklađeni glumački par s dubokim razumijevanjem različitih emotivno-osjećajnih slojeva koji su se prelijevali iz jednoga u drugi bez rezova i naglih skokova. Suptilne promjene raspoloženja i prijelazi iz stanja u stanje dovodili su do spoznaja u sadašnjem trenutku, pridonoseći autentičnosti i uvjerljivosti uloga, što publika prepoznaje i zna cijeniti. Ostvarili su veliki raspon osjećaja, otkrivali emotivne slojeve i nanose raspoloženja na pozornici te kao glumci potvrdili konstatacije neuroznanstvenice Sarah Mckay da se emocije igraju u kazalištu tijela, a osjećaji u kazalištu uma.

  U retrospekciji odnosa muškarca i žene dramskim putem i njihovih životnih situacija u suvremenom kontekstu izdvaja se scena emotivno-osjećajnoga košmara i unutarnjega monologa u Kyrinoj svijesti. Nakon što je definitivno napusti Tom kobne noći neočekivanoga njegova posjeta i isto tako nenadana odlaska, Kyra izgovara desetak rečenica, u svakoj od njih donoseći drugo stanje, emociju ili osjećaj: od sjete, ljubavi, srdžbe, povrijeđenosti i boli, a istovremeno se izgovorene rečenice ispisuju crnim slovima na bijeloj pozadini. Tim se scenskim izrazima donosi, stručnim rječnikom iz područja naratologije rečeno – struja svijesti, a zapravo naviranje bujice svijesti u usmenom i pisanom obliku, što je iznimno uspjelo scensko rješenje.       

  Predstavu Bili smo… mogli bismo supsumirati pod duodramu jer je uvijek samo dvoje na sceni. Dok odnos između Toma Sergeanta i Kyre Hollis lavira između privlačenja i odbijanja, odnos između Edwarda i Kyre u početnoj sceni u znaku je njegova poziva na prihvaćanje i njezina odbacivanja, završna pak scena u znaku je obostrana prihvaćanja, što pruža tračak optimizma. 

  Scenska je radnja optimistički uokvirena početnom i završnom scenom u kojoj kroz prozor ulazi u Kyrein stan Tomov sin Edward, a tumači ga Vedran Dakić, vedri duh predstave i antipod ocu. U početnoj sceni moli Kyru da pomogne ocu u žalovanju za suprugom Alice, u završnoj donosi doručak Kyrei, kao nadomjestak onoga što joj je nedostajalo u vezi s Tomom. Time je izražena ideja razumijevanja i uvažavanja tuđega mišljenja, potreba i osjećaja neophodnih za mentalno zdravlje pojedinca i međuljudskih odnosa. Edward se potvrđuje kao koristan član zajednice koji pridonosi razvoju empatičnoga društva nasuprot egoističnim pojedincima u luksuznim automobilima i pomodnoj brendiranoj odjeći. Sve upućuje na to da je autor iskazao pristranost davši podršku Kyrinim i Edwardovim stavovima. Predstava završava zagrljajem zahvalnosti zbog ukazanoga razumijevanja i prihvaćanja unatoč svemu što je bilo. U tome se otkriva i velika performativna moć kazališta za one koji žele unaprijediti alijenirane međuljudske odnose, a spreman je dati svoj obol razvoju empatičnoga društva nasuprot narcisoidnoj, selfie kulturi. Sve ipak u konačnici ovisi o pogledu upućenom kroz skylight ili zrcalo te mjernoj jedinici za količinu svjetlosti. Predstava Bili smo… uputila je pogled u retrovizor jedne propale ljubavi. 

  Dražen Bota plakatom i popratnim fotografijama predočio je crno-bijelom tehnikom  svijet iz prošlosti vizualne umjetnosti te istaknuo perfektivnost predstave Bili smo… i  sučeljenost dvaju antagonističkih svjetova, koje nije pomirila ni ljubav. Tom je shvatio da je jaz između njega i Kyre nepremostiv i zauvijek je za sobom zatvorio vrata, ali je zato ujutro kroz prozor ušao njegov sin Edward i unio svjetlost.    

  Za predvidjeti je da će predstava Bili smo… biti repertoarna uspješnica na svojim gostujućim putovanjima ne samo na zadovoljstvo ukusa birane publike nego i s obzirom na to da zadire u aktualni zbiljski problem današnjice i podijeljena društva uslijed trenda agresivne politike proklamiranja ekspanzije turizma u kontekstu neoliberalne ideologije te podcjenjivanja humanistički orijentiranih intelektualaca, prosvjetnih i kulturnih djelatnika, smatranih teretom.     

  © Anica Bilić, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2025.

  Pretpremijera i premijera: 14., 15., 16. veljače 2025.
  David Hare: Bili smo, drama
  Režija: Almir Zoletić
  Prijevod: Jelena Pataki Šumiga
  Dramaturg: Armin Behrem
  Glazba: Denis Hadžić
  Scenograf: Davor Molnar
  Asistentica scenografa: Marta Mršić
  Kostimograf: Tena Jurišić
  Dizajn plakata: Dražen Bota

  Igraju: Matea Marušić, Dragan Despot, Vedran Dakić

Piše: