Preživjeti u propadalištu apsurda i izolacije: Vibrantna kazališna metafora suvremenosti

Teatra EXIT: Armagedonci, autorica i redateljica Sanja Milardović, gostovanje u Hrvatskom domu u Vukovaru

• 

  Hrvatski dom u Vukovaru bio je 20. veljače mjestom gostovanja predstave Armagedonci u kojoj je sudjelovala sjajna glumačka trojka – Judita Franković Brdar, Sanja Milardović i Ivan Simon. Upečatljiva je to predstava Teatra EXIT, gotovo autorski projekt Sanje Milardović, jer je – osim što glumi – predstavu i režirala, napisala za nju tekst, ali i osmislila scenografiju. Kao dio izvedbe, Sanja Milardović dramaturgiju je povjerila Nikolini Rafaj, na čiji račun idu manje zamjerke. Inače odlična predstava i intrigantna priča s izvrsnom glumačkom podjelom, nažalost na momente pati od gubitka tempa. Bila bi učinkovitija i dojmljivija da je skraćena za 15-20 minuta.

  Predstava počinje obećavajuće, s dobro postavljenom atmosferom, no u nekoliko navrata gubi na dinamici jer su neke scene razvučene, nepotrebno usporavaju radnju umjesto da je guraju naprijed.

  Unatoč tome, sve su tri glumačke izvedbe podjednako jake i vibrantne, a vizualna rješenja – scenografija S. Milardović, kostimi Davida Morhana i oblikovanje svjetla Dine Marijanović – dodatno su učvrstila cjelokupan dojam. Kao i glazba Mateja Merlića.
  Uz, nažalost jako slab odaziv publike, premijerno izvedeni u listopadu 2024. tragikomični Armagedonci – predstava s glazbenim elementima (kako najavljuju producenti), donosi priču o tri neobična lika: Ester, razmaženoj glumici finog pedigrea (čitaj: bogatih roditelja veleposlanika), koja jedne nedjelje dolazi u kazalište pokupiti tekst za sljedeću predstavu i propadne kroz inače nefunkcionalno propadalište i završi u podrumu najmanjega zagrebačkog kazališta s inspicijenticom Ingeborg, koja je došla nahraniti kazališnu mačku Mišku.

  

  Zatočene, shvaćaju da imaju samo dvije džepne baterije, 400 konzervi tune, nešto čokoladnih bananica, 200 vrećica čipsa, malo soka i vode, što im je dovoljno za točno 102 dana. I bilo bi tako da im se, nakon eksplozije (koju je – doznajemo na kraju od novinarke kojoj glas daje Nadia Cvitanović, prouzročilo urušavanje bespravne novogradnje, pri čemu je stradao i kafić i kazalište) nije pridružio Dado iz pitomog slavonskog sela Mirkovaca. Nakon 30-ak dana on u taj mrkli mrak kazališne ropotarnice (odlična metafora kazališta danas kao nečega baš potrebnog, gotovo suvišnog društvu – što se ignorira, zaboravi, izgubi, baš kao Ester, Dadu i Inge) dospio je propavši kroz toalet susjednog kafića. Brojke više nisu onako optimistične i obećavajuće – hrana se sada dijeli na tri dijela.

  Je li ili nije gore na površini neki armagedon? Tko će preživjeti? – pitaju se s pravom naši junaci, čekajući da ih netko spasi, istodobno se čudeći što im toliko treba, no u Hrvatskoj se ionako sve (predugo) čeka, zaključuju realistično.

  „Svašta se skupi i svatko nešto trpi kad živi u rupi… to je tako, biti čovjek nije lako.
  Zato dok još možeš… leti, trči, sanjaj, voli, grli, ljubi… i sa svojim vrijeme gubi.“
  Dok čekaju, da ne gube vrijeme, donijeli su kao i život promjenjiv Statut (svoje) Rupe, osnovali sindikat, izabrali predstavnicu stanara, organizirali tečajeve stranih jezika, satove glazbe, trenutke za recitiranje poezije naglas, razvili bliskost i empatiju jedni prema drugima, a možda i stockholmski sindrom… Ukratko: apsurd naš svagdašnji u svoj njegovoj komičnosti i raskoši. Doda li se tomu da ih je na koncu spasilo mijaukanje spomenute Miške, apsurd je još veći: nitko nije primijetio da troje ljudi nema više od dva mjeseca!

  

  Tekst Sanje Milardović preispituje teme izolacije, ranjivosti, otuđenosti, usamljenosti, ljudske prisutnosti, značaja u društvu. Pružajući organsko i neponovljivo iskustvo za gledatelje, predstava potiče na razmišljanje o samoći, slobodi, empatiji u društvu, ali i ulozi suvremenoga kazališnog izraza, naglašavajući dugotrajnu moć izvedbene umjetnosti u eri digitalne trenutačnosti.

  Tiha, enigmatična prisutnost njezinih likova u bespućima jedne ni po čemu posebne kazališne rupe, oštro kontrastira brzom svijetu izvan nje, čineći djelo još potentnijim. Predstava je učvrstila reputaciju Teatra EXIT ne samo kao teatra čiji naslovi žive godinama, imaju stotine i stotine izvedbi, nego i teatra prepoznatljive i omiljene estetike, režije, glume, spremnog izazivati konvencionalne scenske oblike. Iako je prerano uspoređivati ga s drugim aktualnim kazališnim naslovima, uvjerena sam da će Armagedonci imati svoju publiku.

  Juditu Franković Brdar, osim u nekoliko filmskih naslova, nisam imala prigodu gledati na kazališnim daskama i moram reći da je pravo osvježenje (iako je ova 43-godišnja glumica, članica ansambla HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka, nagrađivana i za svoje filmske i kazališne uloge). Briljantno je utjelovila razmaženu divu, vješto balansirajući između komičnog pretjerivanja i suptilnih nijansi karaktera. Njezina precizna mimika i izražajna gestikulacija dodatno su naglasile hirovitost lika, čineći je istodobno iritantnom i neodoljivo zabavnom. Svojom energijom i scenskom prisutnošću potpuno je dominirala pozornicom, ostavljajući snažan dojam na publiku.

  

  Isto vrijedi i za 32-godišnjeg Vinkovčanina Ivana Simona, diplomanta osječkog AUKOS-a i slobodnog umjetnika. Kao Dado, zbunjeni mladić sa sela koji se suočava s izazovima velegrada, bio je uvjerljiv i emotivan, prenoseći nesigurnost, ali i upornost lika u potrazi za boljom budućnošću. Donio je dozu autentičnosti i topline, čineći priču još uvjerljivijom.

  Ravnopravni treći krak ovog trokuta je autorica/redateljica Sanja Milardović, glas razuma u 70-dnevnom zatočeništvu, čiji su dnevnički ulomci omogućili publici uvid u njezina razmišljanja, emocije i unutrašnje dvojbe i borbe, što je teško postići samo dijalogom ili radnjom. Razjasnila nam je pozadinu priče, dobili smo informacije o događajima koji se nisu odigrali na sceni, objasnila motive likova i kao bivša zatvorenica izazvala empatiju publike. Savršeno su ovi segmenti odradili ulogu mosta između scena, usporavajući ili ubrzavajući ritam predstave ili naglašavajući neke ključne trenutke.

  Imaginacija je sve, a upravo to ova predstava ima – SVE. Ima imaginaciju kreativne autorice i redateljice i autorskog tima i glumačkog trojca, koji su pokazali da partner na sceni nikako nije prepreka, nego most do ostvarivanja sinergije i suigre.

  Puno ili poluprazno gledalište posve drukčije djeluje na glumce, pa i gledatelje, posebice kod ovakvih malih šarmantnih dragulja zbog kojih se odlazi u kazalište, ne samo u susjedstvo, nego i u susjednu županiju.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2025.

Piše: