Ljubav, otpor i zrcalo života u bajkovitoj scenskoj čaroliji

Gradsko kazalište mladih Split: Nina Kleflin (prema motivima priče braće Grimm), Zlatokosa, red. Nina Kleflin

• 

  Premijera Zlatokose u splitskom Gradskom kazalištu mladih, čiju režiju potpisuje ugledna i nagrađivana redateljica Nina Kleflin, odavna prepoznata u teatarskom svijetu po svojoj originalnosti, dočekana je velikim ovacijama publike. Njezina suradnja s odlično uigranim glumačkim ansamblom GKM-a, s vrsnim znalcima za scenski pokret, kostimografiju, scenografiju, glazbu, a potom i sa svim ostalim sukreatorima predstave (podjednako esencijalnima za njezin identitet), iznjedrila je bajkovito uprizorenje priče o naravi ljubavi: što ljubav uistinu jest, a što joj ruši temelje bez kojih ne može opstati kao najjača poluga opstanka. Napisavši tekst o Zlatokosoj ili Matovilki, prema motivima priče braće Grimm, Nina Kleflin rukovodila se maštom i silnom željom da prostornu malu pozornicu kazališta mladih učini velikom, kako u prostorno-vremenskom slijedu, tako i u onom sadržajnom. Za scenske unverzalije bajke i mitovi najplodnije su tlo pa u njihovu oživljavanju nedvojbeno uživaju sve generacije motreći u njima dodirne točke s aktualnom svakodnevicom i društvenim kontekstom.

  Pripovjedački okvir bajke na scenu donosi spontana i nenametljva Pričalica (uloga koja je izvrsno sjela simpatičnoj pojavi Vande Boban Jurišić) u znakovitoj odori Djevojke s bisernom naušnicom – glasovita portreta nizozemskog slikara Johannesa Vermeera iz 1665. godine, poznatijeg i pod slikovitim imenom Mona Lisa sjevera. Ona je zadužena za gledateljsko praćenje zbivanja, ali se povremeno uspješno nameće i kao dramski lik na čije male ispovijesti publika reagira smijehom i dobrohotnom zahvalnošću za sva pojašnjenja dramskih zavrzlama oko bračnoga para, ustreptala oko rođenja njihove curice, posesivne Čarobnice, koja im otima Zlatokosu, i mladoga princa Axela, viteški odgojena.

  

  Živopisnom kostimografijom nekih davnih vremena (dok su svijetom kraljevali dobri vladari) i ingeniozno riješenom scenografijom koja otvara dubine zapleta, upravo kao što i realistično tonsko slikarstvo samoga Vermeera otvara geometrijsku perspektivu svih njegovih platna na kojima nijedan detalj ne može promaći promatračevu oku, scena oživljava duhovitim dijalozima između simpatične Anne i brižna joj muža Bartolomea, po zanimanju svjećara, u njihovim bezazlenim dnevnim prijeporima tipičnima za bračni par u iščekivanju prinove. Mia Vladović i Maro Drobnić autentično su i s puno humora oživjeli sitne manipulacije u ženskom obliku kao dominantne silnice spram muška neopreza, naivnosti i popustljivosti u nabavljanju matovilca kao neizostavne superhrane za trudnicu. Da zavedenost uvijek plaća ceh negativnim i mračnim silama, uskoro će u punu sjaju na scenu gromoglasno donijeti zastrašujuće lijepa pojava čarobnice Sigrid, kraljice ohole samoživosti, spremne učiniti sve kako bi zadržala vječnu mladost. Sigrid je na tragu svih zlih maćeha i nepopravljivih ženskih narcisa opisanih u najljepšim bajkama svijeta. U njezinu je vrtu Bartolomeo ugledao travu zeleniju negoli u svome, što se idejno iščitava kao posrtanje na putu ljubavi i odanosti.

  Utjelovljenje zle žene koja otima zlatokosu Matovilku, odgajajući je „pod staklenim zvonom“ u izolaciji kule do koje samo ona ima pristup, penjući se njezinom čarobnom pletenicom kao po užetu vlastitih ambicija – sugestivno, apsolutno suvereno i u govornoj vehemenciji na scenu donosi Ana Gruica Uglešić, vanjštinom koja oduzima dah. Psihološkim nijansiranjem njezina lika, od grotesknih i istinitih ispada pred Zlatokosom do posesivno-paranoičnih ispada zatomljenog straha od samoće, Čarobnica putuje vremeplovom i do današnjih dana aludirajući na pogrešne roditeljske stilove u odgoju i posvajanju djece. Središnji je lajtmotiv okus svega onoga što ljubav nije – a nije ni zanemarivanje intuicije, ni trofejno sagledavanje ljubavi, a ponajmanje beskrupulozno otimanje nečije slobode u govorenju i činjenju. I najmanje se pogreške u ranjavanju ljubavna cvijeta skupo plaćaju, čak i one nesvjesno učinjene, reklo bi se, tipično roditeljske. Upravo tu nutarnju skrhanost i osupnutost zbog gubitka Zlatokose, suptilno i s puno tjelesne ekspresije u općoj raskajanosti, tako snažno će iznijeti bračni dvojac – uz popratnu scensku glazbu na tragu slatke žalopojke i gledalištem će se prolomiti krik plača neutješnih roditelja.

  Vanjski svijet glumački besprijekorno predstavljaju Lidija Florijan i Denis Tomić u satirično prispodobljenim likovima krčmara i krčmarice: i dok se njihova malograđanština bocka s manje oštrica, probuđeni altruizam i želja da se obznane pravi Zlatokosini roditelji, pomalo vraćaju vjeru u snagu ljubavi s pozitivnim ishodom. Dramatični obrat u znaku je viteštva i dokazivanja djela ljubavi, što će u romantičnoj maniri na kazališnim daskama oživotvoriti Ivana Gudelj, u ulozi poslušne, ali i osviješteno znatiželjne Zlatokose, i Ivo Perkušić u ulozi dobrog i požrtvovnog princa, još boljih roditelja – kostimima i gestualnošću dočarane benigne pojave simpatičnog kralja i kraljice, koje donose u dvostrukim ulogama Lidija Florijan i Denis Tomić. Trijumf ljubavi nad egoizmom ćudljivih likova koji su utjelovljenje zla i mentalne patologije (stoga formulaično na tragu bajke kao književna žanra moraju biti i kažnjeni) univerzalna je poruka i bajke Grimmovih u prvome sloju predstave, i one druge, aktualizirane i smještene u suvremene obitelji, nerijetko disfunkcionalne, s toksičnim matrijarhatom ili pak patrijarhatom – bolnim i neuralgičnim točkama potrebnima revitalizirajućeg iscjeljenja.

  

  Pobjedu, dakako, moraju iznijeti svi naraštaji jer ljubav, kao ni smrt, ne gleda ničije lice. Ideali će se scenom probijati kroz mračnu šumu (ljudske izgubljenosti) i opake zasjede zle Čarobnice u posljednjem kobnom nasrtaju na dvoje mladih, s grmljavinskim nevremenom u pozadini, s kišom kao nagovještajem pročišćujuće, katarzične vode u kojoj će jednog dana umiti svoje lice svi dionici priče kojima srce nije (p)ostalo tvrdo.

  Zlatokosom se Gradsko kazalište mladih uistinu može dičiti, bogatije za još jednu scensku uspješnicu, plod izvrsne suradnje s Ninom Kleflin, zdušno odigranu u atraktivnu i dojmljivu aranžmanu dramatizacije popularne i svevremenske priče o Zlatokosoj, simbolu božanskog dara i „kaplji sreće“ o kojoj ljudi uvijek nedovoljno znaju i nakon udijeljena životna pouka.

  Kad Matovilka jednoga dana izađe iz bajke u stvarnost, s pregaocima mira i ljubavi vojevati joj je nove slobodarske bitke pred tvrdokornim zidovima grijeha koji opasuju današnji svijet.

  

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 24. veljače 2025.
  © Autor fotografija: Ivan Gudić

Piše: