Prst sudbine: Između gubitka i ženske snage

Umjetnička organizacija Slavonski Brodvej, Slavonski Brod, Teatar igre, Vinkovci: Doruntina Basha, Prst, red. Anica Tomić

• 

  Predstava Prst, nastala u koprodukciji Teatra igre iz Vinkovaca i Umjetničke organizacije Slavonski Brodvej iz Slavonskoga Broda, premijerno je izvedena u Galeriji Ružić u Slavonskom Brodu 8. studenoga 2024., potom gostovala u Centru za kulturu u Orašju 24. siječnja 2025.

  Kad se ženske ruke slože, dobivamo vrhunsku predstavu čiji je tekst napisala Doruntina Basha, režirala Anica Tomić, a odigrale glumice Selena Andrić i Vanja Čiča.        

  Dramski se konflikt temelji na arhetipskom odnosu svekrve (Selena Andrić) i snahe (Vanja Čiča), povezanih istom traumom – gubitkom voljene osobe, s kojim se teško nose, tj. nestankom supruga, odnosno sina u bespućima ratnih zbivanja. Radnja se simbolički predskazuje bacanjem jabuke koju na početku predstave svekrva doslovce baca nasred pozornice prizivajući konotaciju na bačenu jabuku razdora iz grčke mitologije koja prouzrokuje svađu, neslaganje, sporove i najposlije ratni sukob, epski opjevan u čuvenoj Ilijadi. Naša je balkanska Ilijada, da tako metaforički nazovemo ratne sukobe i razdore s naših i inih prostora, upisana u sudbine ljudi te je drugo jako simboličko mjesto u predstavi posječeni prst kao simbol zadobivenih rana koje priskrbljuje prst sudbine zasijecajući bolno u tkivo i duboko u psihu i međuljudske odnose. Naslov Prst kao semantički udarno mjesto potvrđuje na denotativnoj i konotativnoj razini naprijed rečeno. Osim ratnoga konteksta, izranjanja u predstavi i opresivni karakter patrijarhata kao nepersonificirane sile koja prožima cijelo društvo, obiteljske i druge odnose, sputava, kroti i disciplinira žene kao objekte te se analizira stereotipno uvriježeno pitanje je li žena ženi najveći neprijatelj.  

  

  Zatečene i zatočene tragikom povijesnih zbivanja, patnje i boli zbog gubitaka koje se ne može nadomjestiti, snaha i svekrva osciliraju između pozitivnih i negativnih emocija, od razumijevanja i podrške do mržnje, ljutnje i netrpeljivosti. Težinu traume više nego uspješno prenose na publiku uspjesima potvrđene glumice Selena Andrić i Vanja Čiča, kojima je redateljica Anica Tomić ostavila dovoljno prostora da dođu do izražaja sa svojim glumačkim umijećem te donesu psihološki produbljene profile arhetipskih likova svekrve i snahe kao i složenost njihova odnosa, intrigantna od pamtivijeka. Konfliktan odnos ostvarile su sredstvima verbalnoga i neverbalnoga komuniciranja, izražajnošću svojih lica, mimikom, gestama i pokretima te psihološki produbile sukobljenost i producirale na sceni traumu, za koju teoretičari tvrde da je neizreciva. Dakle, suočile su se s nemogućim, i učinile ga mogućim u sferi umjetnosti.

  

  Redateljski postupci uklapaju se u dramaturgiju skandinavskoga strinbergovskog minimalističkog smjera stavljajući u prvi plan glumu i scenski govor, čime oslobađaju  glumicama dovoljno prostora za glumački izraz u govoru i pokretu, s tom razlikom što unutarnji sukobi u dramskim tekstovima s naših prostora ne proizlaze iz profinjenih i uglađenih međuljudskih odnosa, gdje nijansa i nezadovoljstvo pokreću sukob, nego iz nametnutih izvanjskih brutalnih razloga koji dovode do egzistencijalne krize i traume uslijed zuluma povijesti koji nikako ne zaobilazi ljude naših i okolnih krajeva.  

  U predstavi se ženska energija osjeća u svakom segmentu s pečatom emotivnosti, čak i u tipičnim ženskim detaljima poput kupanja, uređivanja kose i crvene oprave. Poseban emocionalno-ekspresivan dojam ostavljaju sevdalinke, kao što je, uz ostale, Još ne sviće rujna zora, koja se kao glazbeni motiv provlači kroz cijelu predstavu te poetizira dramsku strukturu, a svojim sadržajem produbljuje osjećaj tuge, pogotovo ako znamo da leksem sevdalinka potječe od arapske riječi savde i znači crnu žuč, koja zagorčava ljubavne i druge osjećaje. Pjesma Što te nema kantautorice Jadranke Stojaković također je funkcionalno uklopljena u sadržaj i dramsku radnju svojim sadržajem i muzikalnošću. 

  Budući da dramski tekst pri kazališnoj izvedbi posjeduje iznimnu performativnu moć, ova potresna predstava publiku potiče na skrbno ili brižno mišljenje te na stav kako je potrebno zauzeti se za drugoga bez obzira na to što imamo bezbroj razloga za uvrijeđenost jer smo svakodnevno izvrgnuti nepravdi i uvredama, ali bez oprosta nema mira ni nade. U mržnji se pak ne isplati živjeti. Poanta je predstave u poticanju empatije i upućenosti jednih na druge u svakom trenutku, posebice u najtežim trenucima gubitka bližnjih. Stoga je preporučamo pogledati na gostujućim izvedbama u kazališnoj sezoni 2024/2025.

  

  © Anica Bilić, KAZALIŠTE.hr, 17. veljače 2025.

Piše: