Kad aktualna politika postane kabaretska farsa

Glumačka družina Histrion: Sastavljamo vladu, autor i redatelj Ivan-Goran Vitez, gostovanje u Hrvatskom domu u Vukovaru

• 

  Zahvaljujući djelovanju Ureda europskog javnog tužitelja, vladu svako-toliko treba restrukturirati, smanjiti joj broj ministarstva i formirati samo ona imanentna nacionalnom biću, npr. Ministarstvo korupcije, Ministarstvo odgode, Ministarstvo nacionalnog zanosa, Ministarstvo ukopa, Ministarstvo socijalnih mreža, Ministarstvo noćenja i zidanja (za koje su se tražili kandidati s apartmanskim iskustvom)… što iskusnom Mandataru ne bi bio nikakav problem, da u državnom Vrhovniku nema tvrdog protivnika. Hoće li u sukobu ta dva prpošnika biti moguće izravno iz redova publike formirati novu vladu ili nas čeka nezapamćena parlamentarna kriza, mogla je vukovarska publika saznati u kabaretu Glumačke družine Histrion Sastavljamo Vladu! Mahom starije Vukovarce u dolasku na predstavu nije omela ni činjenica da se istu večer održavala i ključna utakmica Svjetskog rukometnog prvenstva – rukometni klasik dviju reprezentacija: Hrvatske protiv Francuske.

  Iz pera i u režiji Ivana-Gorana Viteza nastao je istoimeni tekst (premijerno izveden sredinom ožujka 2023.), koji na sceni oživljava aktualnu političku situaciju, a zapravo je moćno sredstvo za refleksiju i kritiku. Bio je to komad pun izazova za glumački dvojac, članove ansambla Gradskog kazališta Žar ptica: 36-godišnjeg Marka Hergešića, i 33-godišnjeg Bogdana Ilića (rođenog u Vinkovcima). Prema viđenom, čini se da su bili pouzdane autorove (produžene) ruke – desnica i vehementna ljevica, u tvrdoj kohabitaciji.

  S obzirom na spomenuti športski element, prigodno je mandatar rabio rukometne i nogometne termine – formacije. Prigodno je i što se za sve ministre našla pozicija na terenu i u igri (napadu ili obrani), samo Ministarstvo kulture i medija čak nije bilo ni za rezervnu klupu – što je gorka hrvatska stvarnost.

  

  Da svaku izvedbu osvježavaju dnevno-političkim aktualnostima, pokazale su i aktualne replike o pucanju iz vatrenog oružja i ministru, ali i predstojećoj inauguraciji novoizabranog predsjednika i tko će pjevati nacionalnu himnu 18. veljače. Više su puta okrznuli kontroverzne pojedinosti, ali uvijek je to bilo opravdano.

  Tako i priliči kazalištu, vrlo živom organizmu podložnom promjenama i forme i sadržaja.
  Autor je pokazao duboko razumijevanje političkog konteksta, donoseći različite perspektive, pa je izbjegao površnost, što je publika prepoznala i nagradila. Iskusnim i vještim glumcima nije bilo teško šarmirati i osvojiti publiku.

  Od likova ni autor ni glumci nisu pravili karikature, nisu moralizirali, ironični su bili promišljeno i s mjerom, bez pristranosti, nepotrebne provokacije ili promicanja bilo koje ideologije – pri om mislim na cijelu autorsko-glumačku ekipu.

  I Marko i Bogdan bili su uvjerljivi i točni. Da nije tako, riskirali bi fijasko. Kod ovakvih tekstova iznimno je bitno ne podcijeniti publiku, što ovdje nikako nije bio slučaj. Nisu pribjegavali klišejima i stereotipima ni u situacijama ni likovima, jer stvarne osobe na koje se referiraju i nisu takve. Čak su uspjeli pokazati da razumiju motivacije svojih likova, ma koliko oni bili negativni ili proturječni. Možda zvuči nevjerojatno, ali zadržali su objektivnost.

  

  S obzirom na to da su doista u svojim izvedbama bili poprilično izjednačeni – ne ulazeći u osobne preferencije bilo koga u publici, s reakcijama publike (kojih je bilo dosta) jer je predstava iznimno interaktivna obojica su se izvrsno snalazila, improvizirajući i reagirajući svaki put bez greške.

  Scenograf Enes Hodžić (uz pomoć kolege Dražena Dundovića, koji je potpisao dizajn svjetla) uspio je postići intimnost koju zahtijeva forma kabareta i doskočiti relativno prostranoj (i još k tomu povišenoj) pozornici vukovarskog Hrvatskog doma, pa se ta fizička udaljenost glumca i publike i nije toliko potencirala.

  Kostimografkinja Elvira Ulip dvojicu visokih dužnosnika odjenula je u bermude i obula u klaunovske cipele, prikazujući sve političare nesposobnima i smiješnima. Cilj je da kostim govori jednako snažno kao i dijalog, kroz preuveličane detalje poput predugih/dvostrukih rukava, u kojima se koješta može skrivati i iz kojih se razni aduti po potrebi mogu izvlačiti. Upečatljiva, duhovita i simbolična, odjeća je omogućila glumcima i brze transformacije – iz konzervativnog političara u košarkaša.

  

  Predstava je obuhvaćala i recitacije, pjevanje, ples i burlesku, tzv. lake note, uz mnogo harmonike, popijevki, pa i naramak repanja, sa stihovima s nedvosmislenim porukama. Sve to ne bi bilo učinkovito bez izravne komunikacije s publikom – često su Marko i Bogdan probijali četvrti zid, pozivajući publiku da komentira, glasuje...
  Dojam je bio da redatelj i nije baš imao pune ruke posla, da je sve bilo prepušteno glumcima, pa čak i stilovi i forme. Ipak, sve je to plod godina rada i organiziranosti.

  Na naklon je izašao i jedan od ministara izabran iz redova publike, što je tek zabavilo prisutne i izvođače. Kao, uostalom, i gospođa u 2. redu kojoj je zazvonio mobitel pa su joj premijer i predsjednik sugerirali da se javi.

  Publika je bila iznimno kooperativna, što svakako ide u prilog uspjehu predstave.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 9. veljače 2025.

Piše: