Skriveni potencijal ansambla: Između komedije i propuštenih prilika

Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci: Noël Pierce Coward, Privatni životi, red. Hrvoje Korbar

  • Važna je prva, ali i druga i 10., svakako posljednja – ma zapravo svaka je izvedba kazališne predstave važna. Kada su u pitanju Privatni životi, posvjedočila sam samo jednoj i to posljednjoj, 21. po redu, a ona je – kažu iz Gradskog kazališta Joza Ivakić – bila rasprodana. Baš kao i pretposljednja, odigrana večer prije u zagrebačkom KUC-u Travno.

    Sve i da ste sjeli u gledalište ne znajući ništa više o onom što ćete gledati osim naslova, već nakon prvih nekoliko minuta jasno vam je da je to komedija sir Noëla Piercea Cowarda, koju je prema prijevodu Miše Grundlera za ovo kazalište adaptirao i režirao Hrvoje Korbar. Na sceni su Vladimir Andrić kao Elyot Chase, u ulozi Sibyl Chase je Katarina Baban, Amandu Prynne utjelovila je Martina Stjepanović Meter, dok je Victor Prynne, pak, Vedran Dakić.

    Skromnu i ne baš maštovitu scenografiju – koja je glumcima doslovce onemogućavala slobodno kretanje, a sudaranja s predmetima na sceni bila su neprestana – potpisuje inače vrlo inovativan i odličan Davor Molnar. Balkon, kao središnje mjesto događanja prvoga dijela, nema nikakvu – pa ni floralnu pregradu između dvaju susjednih hotelskih apartmana/soba. Prava ograda koju glumci doslovce preskaču bježeći od supružnika k ljubavniku/ljubavnici bila bi i simbolom preskakanja prepreka i uskakanja u novonastalu (pokazat će se kaotičnu) situaciju. Skučenost i plošnost scenografskog rješenja na pozornici koja svojim dimenzijama dopušta prostraniju scenografiju može, s druge strane, simbolizirati i emocionalnu i psihološku i društvenu stiješnjenost, kriti slojevita značenja usko povezana s temama, likovima i njihovim zamršenim odnosima i atmosferom djela.

    Da, kretanje u uskom prostoru naglašava osjećaj zarobljenosti, tjeskobe i nemogućnosti bijega iz određene situacije, kao i nemogućnost promjene vlastite sudbine. U Cowardovoj se komediji to reflektira na sukobe – međusobne, ali i na one koji se odvijaju unutar svakog lika ponaosob, naglašavajući da je fokus s izvanjskih zbivanja prebačen na osobne introspekcije i samorefleksije.

    Znakovito je da glazbe – za koju je u predstavi odgovoran bio Stanislav Kovačić – ima vrlo malo, gotovo nimalo i s priličnom sigurnošću mogu reći da je to nedostatak, jer je nejasno kako je to dramaturški ili redateljski opravdano: ionako beskrvan i ne baš potentan tekst dodatno je izgubio na intenzitetu, čitava atmosfera je neodređena, prijelazi iz scene u scenu doimaju se praznima. Kao element koji svemu daje dodatan sloj značenja, glazba nije dobro korištena, jer bilo je scena u kojima je mogla stvoriti osjećaj napetosti, nelagode, s obzirom na tematiku teksta.

    Glazbom ne bi bio narušen osjećaj autentičnosti, jer – iako ni inače nemamo soundtrack za život (kako to pjeva Mile Kekin), predstava nije ni postavljena u realistično okruženje za tzv. siroviji kazališni doživljaj. Ključno je i kako se koristi tišina i kako je nadomješteno ono što glazba inače pruža – ritam, emocije, atmosfera.

    Cowardov ne baš moćan ni zahtjevan tekst ne pruža prostor mašti ni gledatelja ni glumaca, a čini se ni redatelja. Podsjetio me na prekratku atletsku stazu za dugoprugaške discipline – taman se zalete, uhvate vjetar i eto kraja staze. Situacije ne vode nikamo osim u dosadu. Tekst vrlo rijetko ima propulzivne, zabavne, duhovite, intrigantne, u krajnjem slučaju smiješne replike. Sve je sporo, nedinamično, da se pitamo što im se uopće može dogoditi kad je sve tako pravocrtno. Da citiramo jednog od likova: kao da sve pridonosi pogoršanju ionako loše situacije.

    Victor i Sibyl upadnu u Amandin pariški stan (kako?) pri čemu se ni Elyot ni Amanda ne iznenade ugledavši ih nenajavljene. Neočekivano s obzirom na situaciju koja je prethodila i u kojoj su se ovih dvoje bivših supružnika, a sadašnjih dvostrukih preljubnika našli. Ovo je tek jedna od dramaturških rupa u logičnosti.

    S druge, pak, strane, logika se nikako ne može zamjeriti kostimima Zdenke Lacine. Radnjom smještenom u 1930-e, kostimi odražavaju eleganciju, sofisticiranost i modu toga doba, uz laganu dozu ekstravagancije koja odgovara duhovitom i ironičnom tonu drame. Cjelokupan dojam je bezvremenski, elegantan i tek pomalo ekstravagantan, što odgovara aristokratskom stilu života glavnih likova: za gospodu klasični smoking s leptir-mašnom ili formalno odijelo, a za dame duge satenske haljine, s decentnim ukrasima poput perlica, mašnica, obavezno s pojasom u struku, rukavice, šeširi (za oba spola).

    Iako su tih godina bile popularne pastelne, živim je bojama kostimografkinja dodala začin duhovitosti i sarkazmu, da bi naglasila strastvene i konfliktne karaktere i situacije. S obzirom na to da je Victor Prynne, kojega tumači Vedran Dakić – šmokljan, on jedini nema odijelo šivano po mjeri, čime je Zdenka Lacina apostrofirala da je jedini iskoračio iz normalnog u pomaknuto. Razvidno je to bilo i u njegovoj glumi.

    Od glumačke četvorke jedini je uvjerljiv, iako na trenutke (pre)ekspresivan i preglasan. Glumac u komediji u karikaturu može otići svjesno i namjerno, pretjerujući u izražavanju određenih osobina svoga lika ne bi li ih učinio izrazitijima, upečatljivijima i smiješnima, no bitna je mjera. Dakić je naglašavao mane, neobične geste i ponašanje svog lika, uistinu ga učinivši komičnijim. Time je i apsurdnost situacije u kojoj su se svi našli bila izraženija, jer su ismijane društvene norme i određeni tipovi ljudi.

    S obzirom na to da je cilj ovoga, kao i bilo kojega drugoga kazališnoga (i umjetničkoga) alata prenijeti (dublju) poruku (a ne samo kao ovdje nasmijati), bitno je imati mjeru. Opet ta prava mjera. Pretjerivanje ili izostanak (jasnog) konteksta rizik je ne samo glumca nego čitave izvedbe, koja lako sklizne u banalnost, završi kao jeftina zabava. U ovom je to slučaju bio dobar primjer karikature, jer je dodatno dinamizirao zbivanja na sceni.

    Glas glumcu nije tek sredstvo za rad, nego pravo umjetničko oružje kojim se treba znati služiti na sceni. U komediji je često jedan od najvažnijih alata za postizanje komičnosti, poput pretjerano ozbiljnoga tona u apsurdnoj situaciji. I tu se Dakić najbolje snašao.

    U ovoj izvedbi preostalih je troje glumaca ostavilo vrlo mlak dojam (iako je publika na njih i cijelu predstavu odlično reagirala). Bili su neuvjerljivo bijesni, neuvjerljivo ogorčeni, neuvjerljivo pijani, neuvjerljivo ljubomorni, neuvjerljivo mahniti. Martina Stjepanović Meter samo je ponekad pogodila ton emocije koji je pokušavala iznjedriti. Tu su negdje ostali i Katarina Baban i Vladimir Andrić. Možda je tomu kriv ritam igranja predstave, s obzirom na gostujuću glumicu, no uvjerena sam da svatko od njih može i zna bolje.

    Izvrstan kraj, verbalno sukobljavanje Victora i Sibyl, kolateralnih žrtava preljubničkih igara Elyota i Amande, koje eskalira i na koncu prerasta u fizički obračun popravio je osrednji dojam predstave, koju bi svakako spasili ili barem popravili brži dijalozi, nagli prekidi ili, pak, usporeni izgovor s dugim pauzama.

    Unatoč određenim manjkavostima u ritmu i izvedbi, predstava ipak donosi zanimljive trenutke koji pokazuju potencijal ansambla – u što smo se uvjerili u drugim naslovima ove kuće ili u onima u kojima ovi glumci gostuju. Pojedinačne glumačke interpretacije uspijevaju povremeno nadoknaditi dramaturške nedostatke, a izbor komada zaslužuje priznanje, jer je to ono što publika rado gleda. Uz dublju razradu i bolje usmjerenje, ova se produkcija mogla izboriti za bolje mjesto na kazališnoj sceni.

    © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 4. veljače 2025.

Piše:

Narcisa
Vekić