Epski teatar ženskog otpora: Kronika ženskih sudbina i društvenih previranja

HNK Split: Ljeta s Marijom, prema romanu Olje Savičević Ivančević, red. Marina Pejnović

• 

  Uprizorenje Ljeta s Marijom višestruko nagrađivane hrvatske pjesnikinje i prozaistice (rođ. u Splitu) sa zagrebačkom adresom Olje Savičević Ivančević, bilo je samo pitanje vremena po skoru objavljivanju i istoimena romana, ovjenčana Nagradom Štefica Cvek (2023.) za feminističku i angažiranu književnost, Nagradom istarskih narodnih knjižnica BOOKtiga za najčitaniji roman u 2024. godini i Nagradom Grada Zagreba za književnost (2024.). Autoričina popularnost u kazališnom svijetu ne jenjava od vremena čuvene dramatizacije njezina, do sada, najuspješnijega romana Adio kauboju u režiji Ivice Buljana (2012.). Ambijent splitskih Stinica na Splitskom ljetu ušao je ovom predstavom u anale sugestivnih glumišnih scenografija, s moćnim probirom ne samo glumačkih nego i pjevačkih snaga – autorska glazba Darka Rundeka u ulozi Neda Montgomeryja pokazala se tada punim pogotkom pred razdraganom publikom.

  Roman Ljeta s Marijom iskazao se, pak, velikim dramaturškim izazovom i za Marinu Pejnović i Milu Pavićević. Budući da je riječ o razigranoj i nadasve lirski intoniranoj prozi skokovita pripovijedanja, idejno rješenje za stabilnu scensku strukturiranost, protkanu dramatskim značajkama, utemeljile su na odnosu kćeri i majke oboljele od demencije. Angažiranost ženskog dijela glumačkog ansambla prema generacijskom kriteriju u potpunosti je rasvijetlio i sam tematski sadržaj, u panoptičku prikazu raznolikih ženskih sudbina,  unutar jedne dalmatinske obitelji,  u rasponu od 20-ih godina prošloga stoljeća do suvremenih dana. Stotinu godina izazovnih ženskih epopeja, protkanih odjekom smjena društvenih sustava i političkih prilika (raspada dviju Jugoslavija i početka Domovinskoga rata) autorski je tim odlučio prezentirati oslanjajući se na interferenciju dramskoga medija s filmskim. Našavši se pred objektivnim poteškoćama transponiranja pozamašna razdoblja iz pripovjedna diskursa, kojem pripadaju mnogobrojne heroine ženskoga rodoslovlja, a jednako tako i upečatljive muške figure u različitim životnim kontekstima, potreba da se filmskom montažom uz prateće videoprojekcije povežu mnogobrojna izazovna vremena nametnula se kao logično dramaturško rješenje koje u potpunosti slijedi poetiku suvremenoga epskog teatra, prepoznatljiva ponajprije po dominantnim ženskim sudbinama i vitalnu scensku govoru, često utemeljenu na antagonizmu prema muškom svijetu i licemjerju uske varoši.

  

  Samo pojavljivanje autorice romana u videoprojekciji dokumentarna karaktera na početku predstave dalo je poseban timbar u obliku dobrodošla prologa, bitna za oslobađanje gledateljskoga obzora očekivanja, a iznad svega je emotivni apel kako bi se pozornost usmjerila na osobne sudbine ljudi u kolopletu složenih vremena. Roman, kao i njegova dramska adaptacija, obiluju mnogobrojnim autobiografskim značajkama. No, dramsko vrijeme, koje prati i ono egzistencijalno, kao da se pred gledateljima i ne miče, unatoč čestim obavijesnim crticama o njegovu protoku u videoisječcima. Smještajući majku Mašu, dementnu staricu, i kći, koncipiranu kao odjek prozne Marijole (koja se kao lik najviše dotiče autoričina karaktera), u fokus jednolične dramske napetosti, do izražaja dolaze mnogi elementi i suvremenog teatra apsurda kao krika ženskoga postojanja. Majčina demencija na paradoksalan način rađa još intenzivnijim bljeskovima sjećanja na obiteljski spomenar priča o vrlim ženama: njihovim nadama, usponima i padovima u borbi za pronalaskom svoga mjesta pod suncem.

  Efektnim scenografskim rješenjima, uz jednostavnu kostimografiju, izranjaju mlađi naraštaji žena, budućih majki i supruga, izmjenjujući se sa starijim pripadnicama ženskoga spola, prispodobljenih u krucijalnim životnim trenutcima, za mnoge dramatičnima (bračno nasilje, krivi pogledi susjeda; ljubavni lomovi...), no ono što ih kohezijski povezuje u izoštrenu panoramu koja otkriva neke konstante ženskoga trajanja u patrijarhalnome društvenome sustavu upravo je element ženske snage koja centripetalnošću nadilazi sve obespravljenosti – kako one obiteljske, tako i one društvene.

   

  Unatoč činjenici što su videoprojekcije ponegdje potisnule ono dramsko u drugi plan, ponajprije duljinom izvedbe, ostavljajući gledatelja u meditativnu raspoloženju sjedinjena s vrlo ekspresivnim filmskim kadrovima, njihova je uloga u evociranju prohujalih vremena neprijeporna. Pojedini videoisječci svojevrsne su didaskalije: dojmljivi aktivni „vulkani riječi“ koji detektiraju emocije i stajališta dramskih osoba na vjetrometini života. Amblematski je, primjerice, prikaz ključale vode u loncu (ili pak brašna koje sipi kroz Mašine prste poput pepela prizivajući prolaznost života) što nosi u sebi mnoge konotacije: one duhovne, kao posljedicu emocionalnih previranja, i društveno-političke. Jedno od upečatljivih scenografskih rješenja svakako je ono koje zrcali urbanu prepoznatljivost malog dalmatinskog mjesta u priobalju: kaštelanske suhozide i penjačicu bugenvilu - jednu od najljepših ukrasa na kućama mediteranskoga pojasa (dočim njezina otpornost priziva i neka prenesena značenja), a osobito se simboličnim izdvaja i sonorni prikaz svih ženskih dramskih osoba oko jedne trpeze s loncima, čije odzvanjanje poklopaca oživljava poznati frazem, ali i stereotipima zacrtanu  žensku sudbinu (uvijek u kuhinji s pregačom). Glasnom složnošću udaranja, moguće da priziva i na iskazivanje otpora muškoj dominaciji, objavljujući rat stoljetnoj šutnji, uzroku mnogih ženskih melankolija i mentalnih ožiljaka.

  Pojava Yuga 45 na sceni splitskoga HNK-a izazvala je podvojene reakcije, kod dijela publike i negodovanje zbog udisanja ispušnih plinova u ionako prenapučenu prostoru. Bez obzira na to što kultni automobil kontekstom savršeno oslikava jedno nostalgično sjećanje na epohu u kojoj su mnogi članovi kaštelanske obitelji (crnogorsko-bosanskih korijena) prosperirali i bivali zadovoljni svojom svakodnevicom, takvo scenografsko rješenje sigurno bi bilo prikladnije za kakav ambijentalni teatar. Ljeta s Marijom kao odvažno osmišljeni suvremeni epski teatar iskazao je vrlo živu komunikaciju s publikom, nerijetko i putem crnoga humora, ostvarujući na takav način onaj čuveni efekt začudnosti koji promatrače zbivanja poziva na kritičko sagledavanje egzistencijalnoga trenutka.

  

  Na samoj oštrici scenskoga govora našle su se mnoge pojave: trenutak raspada SFRJ i političke reperkusije u vezi s tim povijesnim trenutkom, u multietničkim obiteljima i sredinama početkom 90-ih godina prošloga stoljeća; počeci privatizacije i raspad mnogih proizvodnih magnata – hraniteljica kaštelanskih obitelji; događaji na bazi nacionalne diskriminacije predstavljeni kao nepobitne autobiografske činjenice, a ne kao šira objektivna slika o Domovinskom ratu. Idući za onim antičkim postulatom kako je svaki čovjek kao društvena jedinka neminovno i zoon politikon, u scenskom oživljavanju romana Olje Savičević Ivančević teško je bilo izbjeći i poneki polemični kamen spoticanja, shodno raznovrsnosti ženskih i muških uloga u zahtjevnim i tjeskobnim vremenima predratnog i ratnog kaosa, a nadasve depresivna poraća.

  Simbioza govora o ženskom pitanju, u ukorijenjenu društvenu patrijarhatu (infiltrirana neizbježnim govorom o aktualnoj društvenoj problematici) i svevremenskoga prikaza čovjekove krhkosti u vremenu i prostoru, iznjedrila je inventivnom režijom Marine Pejnović predstavu za pamćenje u mnogim segmentima. Kruna Ljeta s Marijom, kao neupitne dramske uspješnice, glumačka su ostvarenja; dakako, redom vrlo uvjerljivo i sugestivno prezentirana pred publikom kojoj nije nedostajalo poticaja i intelektualnog angažmana u promišljanju viđenoga svijeta i sudbina.

  

  Ipak, nekoliko glumačkih imena od mnogobrojna glumačkog ansambla nemoguće je zasebno ne istaknuti i ne pohvaliti: grandioznu pojavu Snježane Sinovčić Šiškov u ulozi Maše, istinske Majke Hrabrost svoje obitelji, karizmatične na sceni – Katarinu Romac u ulozi mlade Maše, Petru Kovačić Botić u ulozi govorljive Meri, okretnu Ana Mariju Veselčić u ulozi tjeskobne Marijole i emocijama prožetu Brunu Bebić Tudor u dvostrukoj ulozi Mašine majke i gospođe Novak. Stipe Radoja snašao se u ekspresivnoj glumi, protkanoj humorom i grubošću, kao Osmoza, Mile, Dragan i Pijanac, a s takvim ulogama stajao je u kontrastno-karakternoj ravnoteži s nevjerojatno mirnim, a tako glasnim Marjanom Nejašmićem Banićem u peterolisnim epizodama: studenta Harona (aluzivna imena), Vaska oficira, doktora Veselyja, vozača i Mikija iz Beča.

  Ljeta s Marijom dramsko su ostvarenje koje na emotivnoj i duhovnoj razini snažno involvira publiku kao sudionika predstave, upravo zbog činjenice što u svojoj podlozi sadrži onu pradramu u kojoj čovjek postaje svjestan dramatičnosti svoje egzistencije. I u patosu i u naglašenu problemu ženskog bivstvovanja (koji, primjerice, izrazito bolno na scenu donosi Monika Vukov Carev u ulozi Mašine sestre Koke), režija počiva na egzistencijalnom sazrijevanju kao neumitnu procesu i zrcalu društva s vječnim izazovima.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 29. siječnja 2025.

Piše: