Razbijanje društvenih stereotipa: Percepcija identiteta, odnosa i emocionalne autentičnosti

HNK Split, Scena 55: Antonela Tošić, Bolna djeca u cvijeću, red. Vinko Radovčić

• 

  Scena 55 splitskoga HNK odavna je poznata kao mjesto najintimnijeg susreta publike i kreatora predstave. Prosinačkom premijerom Bolne djece u cvijeću, nagrađenog dramskog teksta Antonele Tošić (druga nagrada Marin Držić za 2023.) u režiji Vinka Radovčića, oživjela je, po tko zna koji put, iznimnom sinergijom glumačkog dvojca i emotivno involviranih gledatelja. Ono što su Rea Bušić i Pere Eranović suživljeno i sugestivno odigrali na jednostavno osmišljenoj pozornici, kojoj u pozadini konstantno bljeska prozorčić inboxa mobitela, aktualni je trenutak današnjeg načina života mlađe generacije: riječ je, naime, o prikazu virtualne komunikacije između dvoje mladih, najpopularnijem modusu društvenih interakcija digitalne ere.

  Konverzacijski okvir predstave počiva na primamljivu kontrastu: On, torcidaš, teško razmiče draču neuspjelih doskočica ne bi li kako u svoju mrežu namamio Nju, zagriženu feministicu, intelektualnim statusom zadovoljnu mladu ženu, ali ne i radosnim mirom odveć ispunjenu. Kompletnu doživljaju aktera na sceni snažno pridonosi i nenametljiva kostimografija Anite Gorete: prljave starke i vjetrovka nasuprot martensicama i mantilu stroga kroja, upotpunjuju virtualni dijalog početno naelektriziran izrazitom averzijom, svjetonazorskim kolizijama i potpunom nespremnošću za asertivnim jezikom uljuđene komunikacije.

  

  I dok „s njihova neba“ pljušti kiša vulgarizama i otrovnih riječi (čije će sluge ubrzo postati), dinamika predstave ni u jednom trenutku se ne spotiče zahvaljujući ekspresivnoj impostaciji zapleta: živu komunikaciju publika prati kao virtualnu, dočim energični govor tijela dvoje mladih valja shvatiti kao oživljavanje sadržaja njihovih maratonskih, prilično manipulativnih razgovora. U trenutku kad se čini da se na sceni više nema što novoga odvijati, osim repetitivnog pražnjenja torcidaša, koji je jebiga zapeo, i kvocanja feministice u agendi, vrhunac zapleta otpočinje odmotavanjem slojeva prošlosti i puštanjem rijeka ponornica, čije će vode okupati mnoge lažima obavijene iskaze: više ništa pred publikom neće izgledati onako kako joj je nametnuto kroz društvene stereotipe o divljem pripadniku Torcide i muškobanjasto-ratobornoj feministici. Humoristični diskurs („Ptico feminico...ne znam ljevičara koji nije iša' u psihijatra...“) protkan međusobnim prepucavanjem i potrebom za identifikacijom vlastitih obzora s aktualnim društveno-političkim mainstreamom, postupno će se početi ljuštiti u lučnim slojevima – nijedan se neće otkinuti bez suza.

  Kontradiktornost sjeda na prijestolje tamo gdje je nesigurnost i bol. I premda je Antonela Stošić ispisala dramu prave žensko-muško logoreje (približene žargonom), ona, upravo suprotno, vrišti osamljenošću i neizgovorenom boli. Tema djetinjstva, a napose onog ranjenog, jedna je od najopjevanijih pojava u svijetu umjetnosti, stoga je dramaturški i ovdje slikovito naznačena kao bačva koja se, jednom izokrenuta, čitav život slijeva po individui, određujući mu karakterne značajke i stajalište prema svijetu i ljudima. Rea Bušić i Pere Eranović  govorom su tijela i duboko proživljenim ulogama ranjenih mladih osoba uistinu zablistali: u tom razotkrivanju životnih pozadina od kojih ne mogu pobjeći, njihova komunikacija postaje humanistički topla, nalikujući ispovjednoj seansi. Probuđene emocije u tili čas postaju zajedničkom baštinom svih nas s nekakvom „rupom u programu“: nedorečenošću odgojnih stilova zakočenih roditelja, i samih žrtava patrijarhalnoga odgoja. S Njezinih usta poteći će glavni lajtmotiv kao zrcalo ne tek pojedinačnog svemira nego i aktualne društvene stvarnosti, satkane od dominirajućih odgojnih modela: „Ono što nas ne slomi, čini nas sakatima.“ Međusobno podijeljenu bol (dok On otkriva svoj boravak na psihijatrijskom odjelu, suicidalne misli i problem s ovisnošću te bolne obiteljske trenutke, Ona zatomljene strjelice bola odapinje na preranu očevu smrt, ali i njegovu autoritarnost u ranom djetinjstvu) teško zamišljaju kao plodonosan temelj ljubavi i razumijevanja.

  Završni dio predstave protkan je mnogim emotivnim odjecima o poimanju ljubavnih veza i ustroju suvremenih obitelji, a predstavlja i svojevrsni mentalni panel o socijalnim interakcijama i pokušaju prevladavanja različitosti i isključivosti u svrhu izgradnje kvalitetnijih odnosa. Vještom režijom apostrofirano je približavanje naoko disparatnih duša koje djetinja bol približava jedno drugome, ma koliko evazivna bila ženska strana. Mladićeva anksioznost probuđena je ženska briga, pa i ljubav kao karitativni osjećaj zadobiva drugu dimenziju. No, jesu li oko njih/nas tek začarani krugovi koji uvijek pucaju na najtanjim dijelovima ili je moguć oporavak ranjene podsvijesti uz „sličnu energiju“, pitanje je koje ide u smjeru frommovskog poimanja umijeća ljubavi.

  

  Dramaturgijom je u predstavi naznačen oslobađajući trenutak otpuštanja akumuliranih emocija – u djevojčinoj potrebi za katarzičnim pisanjem i mladićevoj potrebi za konstruktivnim životnim rješenjima. Nakon 365 dana susret uživo ukazat će im se kao raskrižje bitno drugačije od virtualnih prolazaka kroz crveno: pitanje je, dakako, što mogu ostaviti za sobom, a što im je dodijeljeno kao križ i sastavni dio životne popudbine. Reakcija publike na sekvence koje izvlače na površinu „ranjeno dijete“ (uz dječji song u pozadini), suptilni je deus ex machina i privid okončavanja drame pojedinca u borbi s vlastitim kompleksima. Je li feminizam kapitalizacija osobne nesreće i pokušaj sublimiranja duševnoga mulja ili odgovoran karitativan rad, kontemplativna su pitanja za cijelo čovječanstvo. Ipak, ostaje nada da jednom dotaknute duše nastavljaju svoj tajni život, u cijelosti potvrđujući tezu o dodijeljenom Božjem milosrđu koje je nemoguće ukrotiti znanjem i razumnim otporom. Rea Bušić i Pere Eranović glumački su maestralno oživjeli najdublje afektivne sfere i zrelim scenskim govorom rastvorili čašku ljubavna cvijeta u kojem ima mjesta i za pelin i med.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 10. prosinca 2024.

Piše: