Senzacionalna predstava koja će dugo trajati na Komedijinoj pozornici

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Victor Hugo, Jadnici (Les Misérables), red. Stanislav Moša, dir. Dinko Appelt

• 

  U danima dovršenja obnove pariške katedrale Notre-Dame, svjetske senzacije koja je gotovo potpuno izgorjela u požaru prije pet godina, kao da smo sudbinski i zvonima dočekali dovršenje i postavljanje na Komedijinu pozornicu Hugoovih Jadnika.

  Kako biografski izvori navode, Victor-Marie Hugo, rođen 26. veljače 1802., većinu svoga života proveo je u rodnoj Francuskoj, ali bio je izgnan iz države za vlasti Napoleona III. Godine 1851. živio je u Bruxellesu, od 1852. do 1855. na Jerseyju, a od 1855. do 1870. i ponovno od 1872. do 1873. na Guernseyju. Godine 1852. pomilovan je i otad je egzil bio njegov osobni izbor. Hugoovo je rano djetinjstvo bilo ispunjeno velikim događajima: svjedočio je usponu i padu Prve Republike i nastanku Prvog Carstva pod vodstvom Napoleona Bonapartea. Napoleon se proglasio carem kada je Hugo imao samo dvije godine, a dinastija Bourbon se vratila na prijestolje prije Hugoova osamnaestoga rođendana. Hugoov otac bio je visoko odlikovani časnik u Napoleonovoj vojsci, ateistički republikanac koji je mislio da je Napoleon heroj, a njegova je majka bila katolička rojalistica.

  Nakon tri neuspješna pokušaja, Hugo je 1841. prvi put izabran u Francusku akademiju. Nakon toga se aktivno uključio u politički život i postao veliki pobornik Republike. Kralj Luj-Filip (Louis Philippe) ga je 1841. postavio za kraljevskog geneologa i time je ušao u visoko društvo kao Pair de France i na tome je položaju govorio protiv smrtne kazne i socijalne nepravde. Kasnije je izabran u Zakonodavnu i Konstitucionalnu skupštinu, malo prije revolucija 1848. i formiranja Druge Republike. Kada je Louis Napoleon (Napoleon III.) preuzeo potpunu vlast 1851. i kada je donio antiparlamentarnu konstituciju, Hugo ga otvoreno proglašava izdajicom vlastite domovine i u strahu za život bježi u Bruxelles, pa na Jersey, a s obitelji se konačno smjestio na jedan od kanalskih otoka, Guernsey, u Hauteville House, gdje živi u izgnanstvu do 1870. Dok je bio u egzilu, Hugo je napisao svoje poznate pamflete protiv Louisa Bonapartea, Napoléon mali i Histoire d'un crime i neka od svojih najpoznatijih djela, kao što su Jadnici i vrlo cijenjene zbirke poezije (Les Châtiments, 1853., Les Contemplations, 1856. i La Légende des siècles, 1859.). Iako je Napoleon III. izdao pomilovanje svim političkim izgnanicima 1859., Hugo se odbio vratiti jer je to značilo da treba povući svoje kritike i mišljenja prema vladi i kralju. Tek kada je Napoleon III. pao i nastala Treća Republika, Hugo se vratio u rodnu zemlju 1870., u kojoj je vrlo brzo izabran u Narodnu skupštinu i Senat.

  Victor Hugo preminuo je 22. svibnja 1885. u 83. godini života, i njegova smrt je bila popraćena masovnim javnim žaljenjem. Više od dva milijuna ljudi pridružilo se njegovoj pogrebnoj povorci koja je išla od Slavoluka pobjede do Panthéona, gdje je Hugo i pokopan. U svijetu ga se cijeni ne samo kao izvrsnoga književnika, nego kao i državnika koji se borio za očuvanje cjelovitosti Treće Republike i demokracije u Francuskoj.

  

  
  

  „Mjuzikl Jadnici (Les Miserables), inspiriran romanom Victora Hugoa iz 1862., jedno je od najpoznatijih kazališnih djela u povijesti adaptirano za brojne pozornice diljem svijeta. Priča mjuzikla prati likove u Francuskoj tijekom ranog 19. stoljeća, prikazujući društvene nepravde, političke borbe i traženje otkupljenja kroz moralni rast pojedinca. Mjuzikl, zadržavajući središnje teme romana, dodatno naglašava osobne i emotivne borbe glavnih likova, dajući publici snažan umjetnički naboj“, piše dramaturginja Komedije Nina Kleflin.

  Claude Gueux, kratka dokumentarna priča o ubojici iz stvarnog života koji je pogubljen u Francuskoj, pojavila se 1834., i kako je sam Hugo tvrdio, ona je bila preteča njegova najpoznatijeg djela Jadnici. Hugo je počeo planove za svoj novi veliki roman o socijalnoj patnji i nepravdi za vrijeme tridesetih godina 19. stoljeća, a izdao ga je tek 1862. Belgijska izdavačka kuća Lacroix & Verboeckhoven prihvatila se marketinške kampanje tiskajući novinska izdanja djela šest mjeseci prije izdavanja djela. Prvo je izdala samo prvi dio djela, Fantine, koji je istodobno izdavan u većim gradovima. Dijelovi knjige brzo su se rasprodali i imali su veliki utjecaj na francusko društvo, jer roman prati živote i međusobne odnose nekoliko francuskih likova u dvadesetogodišnjem periodu ranog 19. stoljeća koji uključuje napoleonsku eru i desetljeća nakon nje, bavi se poviješću Francuske, arhitekturom Pariza, politikom, moralnom filozofijom, pravom, pravdom, religijom, te vrstama i prirodom romantične i obiteljske ljubavi. Recepcija je bila u rasponu od „divljeg entuzijazma do intenzivnih osuda“, a problemi koji su istaknuti u Jadnicima ubrzo su se našli na dnevnom redu francuske Narodne skupštine. Roman se uglavnom bavi životom i djelima svog protagonista, bivšega kažnjenika Jeana Valjeana, koji se nastoji iskupiti, a u podtekstu se nazire i autorov društveni komentar. Hugo je za svoj roman bio inspiriran životom stvarne osobe – bivšeg kriminalca i poznatog policajca Eugènea-Françoisa Vidocqa, čiji je lik razdvojen na dva glavna lika u romanu.

  Mjuzikl Jadnici napisan je u Francuskoj 1980., a verzija za West End donekle je prerađena u odnosu na originalnu, s engleskim tekstom Herberta Kretzmera. Na londonskome West Endu su bez prekida, gotovo svakodnevno, Jadnici igrali od rujna 1985., a nakon toga u 28 zemalja, u 221 gradu, na dvadeset i jednome jeziku, imaju osam osvojenih Tonyja, više od 50 milijuna gledatelja. U Hrvatskoj je Jadnike režirao Vlado Štefančić „prije nego što su otkriveni u Londonu“. Kazalište Komedija, prvo u Europi, godinu i po nakon pariške praizvedbe, tri i po godine prije prerađene londonske produkcije, pet godina prije njujorške produkcije, izvelo je mjuzikl Jadnici 1982. u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Nastupali su Đani Šegina kao Jean Valjean, Branko Blaće kao Javert, Nada Rocco kao Cosette i još mnogi drugi izvođači.

  
  

  Dvadeset i pet godina nakon prvoga dolaska, Jadnici, nakon što su obišli svijet, ponovno su došli na zagrebačku pozornicu. Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, prema dogovoru s Cameronom Mackintoshem, predstavilo je na premijeri 30. studenoga novu produkciju Jadnika, prema licenci koju podržava Music Theatre International Europe Ltd i CAMERON MACKINTOSH LTD. Glazbu potpisuje Claude-Michel Schönberg, stihove Herbert Kretzmer, a originalan libreto na francuskome napisali su Alain Boublil i Jean-Marc Natel, dodatne materijale James Fenton, adaptaciju Trevor Nunn i John Caird, orkestracije Stephen Metcalfe, Christopher Jahnke i Stephen Brooker, originalne orkestracije John Cameron. Prevoditelj je Dražen Bratulić, redatelj Stanislav Moša (ravnatelj Gradskog glazbenog kazališta grada Brna), pomoćnica redatelja Nina Kleflin, dirigent Dinko Appelt, koreografkinja Tihana Strmečki, korepetitor Tomislav Parmać, zborovođa Davor Kelić, plesna voditeljica Tina Vrtar Stipić, scenograf Petr Hlousek, kostimografkinja Andrea Kučerova, pomoćnici kostimografkinje Eva Karakaš Bedrina i Josip Đerek, oblikovatelj svjetla David Kachlir, oblikovatelj zvuka Igor Pauk, oblikovateljica maske Irena Ružić.

  Glavne uloge tumače Ervin Baučić i Dražen Bratulić (Jean Valjean), Đani Stipaničev i Igor Drvenkar (Javert), Renata Sabljak i Vanda Winter (Fantine), Filip Hozjak i Neven Stipčić (Marius), Gita Haydar, Katarina Margaretić i Gabriela Mijatović (Cosette), Nika Ivančić i Zrinka Kušević (Mme. Thénardier), Devin Juraj i Fabijan Pavao Medvešek (Enjolras), Dora Trogrlić, Sara Vojičić i Nikolina Vujić (Eponine), Lejla Hajdarević, Leonora Herceg i Emili Rogina (Dijete Cosette), Josip Makar, David Novosel i Lovro Žužul (Gavroche), Rita Palić i Una Šilić Dragoljević (Dijete Eponine), a na premijernoj su izvedbi pjevali Dražen Bratulić kao Valjean, Đani Stipaničev kao Javer, Renata Sabljak kao Fantine, Filip Hozjak je bio Marius, Gabriela Mijatović Cosette, dok su Ronald Žlabur i Nika Ivančić bili Théardier i Mme. Thénardier, Fabijan Pavao Medvešek bio je Enjolras, Sara Vojičić Eponine, Dijete Cosette Lejla Hajdarević, Gavroche David Novosel, a Dijete Eponine Rita Palić.

  U ansamblu predstave nastupaju: Dino Antonić, Aleta Arbanas Rendulić, Boris Barberić, Miran Belaić, Iva Boršić, Dario Došlić, Jadranka Gospodnetić, Rajka Grabar, Mia Gregorić, Kristina Habuš, Rajnard Hraščanec, Vlatka Kladarić, Katarina Margaretić, Dora Masle, Luka Matić, Dragan Peka, Sven Pocrnić, Irena Raduka, Jura Ruža, Zoran Simikić, Dorian Stipčić, Neven Stipčić, Stefano Surian, Matija Škvorc, Tara Thaller, Katarina Tomaš, Karlo Topolovec, Roman Vrančić.

  

  

  Orkestar čine violine: Melita Šafran (koncert majstor), Dean Melki (zamjenik koncert majstora), Petar Haluza, Gorjana Jurilj Šipuš, Vanja Žingerlin, Ljiljana Šoštarić Reberšak, Ivan Zovko, Mirta Balog, Vlasta Vanječek; viole: Terezija Grilec Nežmahen, Daniela Zmazek Janković; cella: Vinko Grubešić, Matej Milošev; kontrabas: Saša Božić Špoljar; oboa i engleski rog: Ivana Divić; flauta: Ivana Vukojević; alt flauta i piccolo: Katarina Horvat Dobrić; ss klarinet: Luko Stanović; klarinet: Tomislav Babić; klavijature: Berislav Arlavi, Mateo Žmak, Berislav Antica; truba: Ramon Reberšak / Igor Mrnjavčić; trombon: Marin Cvitanović; horne: Miro Markuš, Bruno Grošić; udaraljke: Borna Šercar / Ivan Lukšić / Hrvoje Rupčić; organizator orkestra: Tomislav Babić; programiranje klavijatura: Dinko Appelt (inspicijentica: Iva Olujić, producent: Bojan Valentić).

  Spektakularna premijera mjuzikla Jadnici nakon koje su izvođači i autorski tim dočekani ovacijama i desetominutnim pljeskom prikazuje univerzalnu i arhetipsku temu sukoba između dobra i zla, romantičnu žudnju za srećom koja se ne može realizirati, potragu za vlastitim moralnim identitetom, pokušaj promjene društva, referirajući se na pobunu koju su pokrenuli studenti koji su se borili za pravdu, a koja je kulminirala u neuspješnoj lipanjskoj revoluciji 1932. Glazba je svojim univerzalnim jezikom produbila osobne tragedije, emocionalna previranja, naglasila kompleksnost karaktera, unutarnje i vanjske promjene, patnju običnih ljudi, ali i ljubavne silnice, potragu za srećom, valovito isprepletene tuge i snove, mogućnost da i bivši osuđenik postaje moralno snažan lik.

  „Ovaj mjuzikl nadmašuje običnu adaptaciju romana jer uspijeva Hugoovu epsku priču prenijeti kroz univerzalni jezik glazbe, omogućujući publici da duboko proživi emocije likova i dramu njihovih života. Kroz svoje središnje likove i bogatu glazbenu podlogu, mjuzikl ostavlja snažan dojam o borbi za slobodu, pravdu i otkupljenje. Jadnici tako ostaju suvremeni i nakon više od tri desetljeća izvođenja, dokazujući da tematska snaga i kvaliteta priče nadilaze vrijeme u kojem je djelo nastalo i stavljaju ga u univerzalni prostor ljudskosti“. (Nina Kleflin)

  

  

  Iako licenc(ij)a sadrži odobrenje cjelovite glumačke postave, koncepta scenografije i kostima, te ekskluzivnu non replica dozvolu koja omogućuje Kazalištu veću slobodu i vlastitu interpretaciju predstave, i iako se engleska verzija znatno razlikuje od francuske, rigorozne provjere i višemjesečne audicije prošlo je više od 200 kandidata prema kriterijima najmoćnijega kazališnoga producenta na svijetu, Camerona Mackintosha. Svi su pjevači morali na audiciju i uloge su odobrene u Londonu, a provjere je prošlo i više od 200 kostima, izvrsno osmišljenih i u krojevima i u bojama i u materijalu, usklađenih i oblikovanih u skladu s karakterima, kao i složena scenografija koja kreira jedanaest prostora koji se u predstavi vrlo brzo, precizno i uigrano mijenjaju u pozadini scene.
  

  „Književno djelo Jadnici inspirirano je stvarnim događajem kojemu je Hugo svjedočio. Vidio je čovjeka kojeg je policajac odveo jer je ukrao štrucu kruha, a u blizini su se našle majka i kći koje su promatrale prizor. Taj događaj stvorio je glavne likove poznatog djela“, istaknuli su iz Kazališta Komedija, a taj nas je trenutak male povijesti i izniman Huogoov književni talent i spisateljsko umijeće, uz posebnosti adaptacije, domino-efektom doveo do iznimnoga glumačko-pjevačkoga izvedbenoga ostvarenja, mjuzikla u kojemu su se na premijernoj izvedbi glasovno i glumački posebno istaknuli Dražen Bratulić u teškoj i kompleksnoj ulozi Valjeana, Đani Stipaničev kao precizni Javer, Renata Sabljak kao dojmljiva Fantine, Filip Hozjak kao šarmantni Marius, Gabriela Mijatović kao nježna Cosette, artikulacijski iznimno čista i jasna Sara Vojičić kao Eponine, a Ronald Žlabur i Nika Ivančić kao Théardier i Mme. Thénardier naglašeno su karikaturalno donijeli svoje uloge, što se publici posebno svidjelo, dok je Fabijan Pavao Medvešek bio glumački moćan Enjolras, uvijek u prvim redovima. Djeca-glumci i djeca-pjevači Lejla Hajdarević kao Cosette, David Novosel kao Gavroche i Rita Palić kao Eponine dojmljivim su, nježnim dječjim glasovima, osjećajem za glazbu i scenskim držanjem plijenili pozornost publike, a scensku hrabrost posebno je pokazao mali Gavroche, imponirajući čvrstim stavom u suodnosu s odraslim glumcima i pjevačima.

  Ovaj je briljantni roman bio u našoj kući od najranijega djetinjstva, o njemu nam je često govorila naša mama kojoj je jedna od struka i francuski jezik i književnost. Pariz nam je već tad uzburkavao maštu, a moja smo sestra i ja sudbinu male Cosette i maloga Gavrochea znale napamet i empatično smo, i uz tatu, ravnatelja Centra za socijalni rad, percipirale bijedu marginalnih, siromašnih, obespravljenih, tako da je ova izvedba bila vrlo zanimljiva retrospekcija, a i svi su gledatelji sukreirali priču na temelju svojih književnih percepcija i recepcija.

  

  Iako je za ne toliko velik prostor Kazališta Komedija ozvučenje bilo ponešto prejako, a drugi se dio nakon stanke nepotrebno oduljio, tehnički je i izvedbeno premijerna izvedba bila besprijekorna, a vidljivo je bilo i da su probe bile dugotrajne kako bi se uskladili glasovi i instrumenti, scenski pokret i mizanscen i kako bi se svi segmenti predstave doveli do savršenstva u nimalo jednostavnim promjenama prostora, zrcalnome izokretanju scene, izmjenama i zamjenama snažnih revolucionarnih i duboko intimnih scena, ljepote života i strave smrti. Treba pohvaliti i zboriste koji su se izvrsno snašli i u glumačkim ulogama, u skupnim i individualnim scenama, nadograđujući svojim punim i školovanim glasovima moćne glumačke glasove.

  Zagreb je dugo čekao takvu senzacionalnu predstavu koja je ispraćena povicima: „Bravo!“. Mjuzikl Jadnici izvrstan je repertoarni potez, iznimno kvalitetno realiziran i još će dugo, sigurni smo, trajati na Komedijinoj pozornici.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 10. prosinca 2024.

Piše: