Glumačko-autorski energetski impuls generacijskih ranjivosti u propitivanju sebstva

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Hrvatska drama: Kad se zaljubljujemo, autorski projekt Ivana Plazibata

• 

  Autorski projekt Kad se zaljubljujemo redatelja Ivana Plazibata i dramaturginje Petre Pleše, tekstopisaca iz redova glumačkog ansambla Hrvatske drame HNK I. pl. Zajca u Rijeci: nacionalne prvakinje drame Olivere Baljak, glumaca Denija Sankovića, Ane Marije Brđanović, Aleksandre Stojaković Olenjuk, Jelene Lopatić i  Romine Tonković, premijerno je izveden 23. studenog 2024. u prostoru orkestralne dvorane kazališta.

  Orkestralna je dvorana zamišljena kao prostor obiteljske blagovaonice. Ulazeći u dvoranu publika istovremeno postaje dio prostora, ali i dio scene, neposredno se povezuje s članovima obitelji za stolom. Time se ujedno ulazi i u pretpostavku o izravnim sličnostima u izboru junaka i njihovih osobina sa svakodnevicom života. Svakodnevni život tako jest, ali i nije mogući predmet usporedbe – temeljem ove scenske pr edodžbe o njemu (a tome su pridonijela i rješenja scenske rasvjete kao i scenske boje zidova, tepiha, blagovaonskog prostrtog stola, u rasponu od prigušenosti do obiteljske nenametljive topline, drveni stol, stolci, klavir) postupno otkrivamo zapravo složenost sebstva i međusebstva obiteljskih članova. Oni su pred nama, ali i jedni prema drugima, svi zapravo potpuno ogoljeni, u nečemu ranjivi, načeti životima i izazovima, poslovima i odnosima.

  

  Vidimo započetu izuzetno promišljenu pirandellovsku igru: šestero se lica postupno pred nama rastače u životnim okolnostima, a ujedno su i autori vlastitih drama, nogom su istupili iz naših u svoje živote propitujući svoja prava na ljubav, dostojanstvo, slobodu izbora, na novi život bez obzira s koje se pozicije ili dobi kreće u „ostatak života koji bi se mogao proživjeti nekako drugačije“ (Čehov, Ujka Vanja) – pozicije majke (Olivera Baljak), proslavljene nacionalne kazališne prvakinje, kćeri, neudane (Jelena Lopatić) ili udane (Aleksandra Stojaković Olenjuk) ili s pozicije ambicioznog ali nezavršenog studenta (Deni Sanković), njegove djevojke (Romina Tonković), obiteljske poznanice, prijateljice Karoline (Ana Marija Brđanović).

  Pozvani smo, poput njih, jedni drugima nametnuti odjeću predrasuda i očekivanja. Gdje kreću predrasude, kreće i kazališna suigra. Tankoćutna nit intimnosti plete odnose publika–glumci–lica onom profinjenom i pomnom crtom glumačkog energetskog impulsa, prijenos životnog samospoznavanja rastače se u bezobličnu masu moćnog razarajućeg pretpostavljanja o moranjima svakog prema svakom. Predstavu se na stranicama kazališta najavljuje kao projekt koji se bavi pitanjem „postoji li za jedan dio populacije (60+) uopće pravo na novu ljubav, strast i novi početak“. Moramo demantirati najavu jer je motiv rastavljene majke, čija drama predstavlja spomenutu populaciju, samo kamen koji se s brda životnog karijernog uspona kotrlja svojoj obitelji da bi krenuo naprijed snažnije no ikada. Snažna glumačka i spisateljska osobnost dramske prvakinje Olivere Baljak u ulozi majke Lare pridonijet će izmjeni glumačkih doživljenih replika predstavljenog ansambla, koje će rasti prema dramskoj napetosti poput akustične atmosfere koje klavir svojim zvukom prati od blagog, nježnog do dramatično čvorastog i kaotičnog takta.

  

  Moranja svih likova, lica, predstavljenih obiteljskih članova, proizašla su iz ljubavi; ljubavi u kojoj se zaljubljujemo u život, posao, partnere, djecu, u obvezujuća socijalizirajuća moranja koja su popraćena zaljubljivanjima – onda  kada su objekti ljubavi, poput voćke obasjane suncem, idealizirani svjetovi koje će kapi kiše postupno razotkriti a iz nas iznjedriti bijes; bijes poduprt boli, osjećajem izdaje koji se mora dogoditi kako bismo se raspršili u istini, tišini i oprostu (koji se u raspletu događa odjednom i prebrzo, kao da su ispaljivanjem bijesa svi ujedno i izliječeni).

  Promišljamo o oprostu – možemo li oprostiti tek kad se bijes rasprši da bi nas oslobodio u ekstazi bolnog samospoznavanja trenutka životne uljuljanosti u klišeje koje smo slijepo slijedili nastojeći biti ispravni u postupanjima? Jesmo li tada zaživjeli svoje ili tuđe živote, svoja ili tuđa očekivanja? Tko uvjetuje naše sudbine? Promišljajući (zahvaljujući glumcima, njihovoj uživljenosti i izražajnosti u karakterima koje tumače) dolazimo do tematike svakodnevnog života koji ipak nije ONAJ PRAVI ŽIVOT, ali postaje izvor i nadahnuće majci svih života – umjetnosti. Predstava će nesumnjivo osvojiti mnogobrojnu publiku neovisno o dobi; toliko je istinskog kazališnog životnog donijela u sat i dvadeset minuta. Pripadnost teksta glumcima koji nam donose lica u predstavi,  čak i brodet koji se blaguje, izvrsna je riječka priča i ovim osvrtom pozivamo publiku podržati je da bi trajala i iznova gradila porušene svjetove.

  

  Hvala redatelju Ivanu Plazibatu čije smo režije u nekoliko navrata gledali kao inovativne (uporaba digitalnih sadržaja u prizorima), što je ovog puta kamere usmjerio u nevidljive granice ljudske tankoćutnosti gdje su nastanjene katedrale duha, oku nevidljive a tako sveprisutne i snažne u ovom riječkom dramskom timu.

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 29. studenog 2024.

  Scenografkinja: Paola Lugarić Benzia
  Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
  Oblikovatelj svjetla: Predrag Potočnjak
  Skladatelj: Sandi Bratonja
  Asistentica scenografkinje: Mateja Ozmec
  Inspicijentica: Sandra Čarapina

  Uloge:

  LARA: Olivera Baljak
  ZRINKA: Jelena Lopatić
  LEA: Aleksandra Stojaković Olenjuk
  TONI: Deni Sanković
  ANDREA: Romina Tonković
  KAROLINA: Ana Marija Brđanović

Piše: