Kazalište koje otkriva bolna mjesta naših civilizacijskih opustošenosti

13. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Marin Držić, Grižula, Dubrovačke ljetne igre, Festivalski dramski ansambl, režija Paolo Magelli, Park stare bolnice na Pilama, 2003.

• 

  Početak dvijetisućitih s baštinskim tekstovima u Dubrovniku, voljeli bismo reći i izvan njega – ali to su bile iznimno rijetke pojave, nastavio se u umjetničkom smjeru razvojne linije započete još koncem osamdesetih, te kroz primjere nekoliko predstava iz devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Nastavno na svoje režije Držićeva opusa još s konca osamdesetih, na poznatog Dunda Maroja 1989. na Pustijerni kojega je kritika iznimno hvalila zbog uspješnog spoja dekonstruirajućih tendencija i renesansne komedije, a publika uopće nije prihvaćala zbog obrnute slike kanonske komedije čije su izvedbe formirale njihov ukus i utkale im se u kolektivnu memoriju i u identitet; zatim na prva dekonstrukcijska čitanja pastorale Ivice Kunčevića, na poslijeratnu Držićevu Tirenu na Gracu 1993., u kojoj i ambijentalno i režijski radi pomak od idiličnog mjesta pastorale i uvodi elemente ratne suvremenosti, Paolo Magelli 2003. u parku stare bolnice nadomak parka Gradac postavio je Držićeva Grižulu. Pregled tadašnjih kritičkih osvrta, kao i vlastiti komentar na predstavu i njezin držićevski kontekst na Dubrovačkim ljetnim igrama, donosi Hrvoje Ivanković u svojoj knjizi Držić na Igrama-kronika tragom kritičkih zapisa:

  „Za tu predstavu koja je vjerojatno prvi put uopće pokušala ovu Držićevu pastoralu interpretirati kao mogući komentar naše svakodnevice moglo bi se reći da je istovremeno nastavila i tamo gdje je sam Magelli stao sa svojim Dundom, i tamo gdje je Kunčević s Tirenom započeo rastvaranje mehanizma držićevske pastorale, tražeći u njoj dramski korelativ stvarnosti. Magelli je uoči premijere precizno objašnjavao kako i zašto u Grižuli vodi komad koji govori o politici: ,Grižula pita Omakalu, sluškinju koja je pobjegla u šumu od zlih gospodara, 'kako je u Dubrovniku', a ona kaže: 'Sram me je i govorit!' Ništa točnije u ovom trenutku antiutopijske politike. Došla je vladavina bankarskih činovnika u cijeloj Europi. Gledajte nesnošljivost između Blaira, Schroedera, Berlusconija, ali nema razlike među njima. Politička scena je neprepoznatljiva, svi se bave računicama, a nitko se ne bavi utopijama. U takvom trenutku Držićev komad kaže – uzmite si oduška, izađite iz države, dajte si vremena za razmišljanje, možda za začaranost, preuzimanje sebe. I kaže da europska inteligencija mora redefinirati politiku. Sve manje vjerujem da su stranke nešto što može predstavljati demokraciju, mislim da su pokreti puno brži, primjerice antiglobalizacijski, jer reagira brzo na ekonomske smicalice koje dolaze od sve moćnijih ekonomskih sustava. Uzmite da je dobit Microsofta veća nego proračuni Nizozemske, Danske i Belgije zajedno. Uskoro ćemo biti građani Microsofrta ili Nestela… A Držić kaže, dajte da vidimo kako je unutra i kako bismo mogli bolje živjeti zajedno. Možda će oni koji budu čitali Držićev tekst reći – ovaj Magelli je lud, ali ja mislim da je to u Držiću jako prezentno.“[1]

  Ništa manje prezentne nisu bile ni Magellijeve ideje u predstavi koja je kritiku i publiku podjednako dojmila svojom optičko-akustičkom atraktivnošću te ujednačenošću i duhovitošću glumačke igre, ispod koje su se sve vrijeme probijali mračni tonovi. „S pozornicom koja igra u sve tri dimenzije… Držićevi svjetovi dobivaju dostojno mjesto zaigrane mašte“, pisao je Jasen Boko u Slobodnoj Dalmaciji. „Igra i užitak u njoj u temelju su Magellijeve vizije ovog komada, koji je dramaturginja Željka Udovičić značajno 'oprohodila' lišavajući ga mnogih dugih govornih partija, i reduciranjem nekih likova. Vilinski svijet kao neki leteći cirkus bdi nad svijetom pastira u potrazi za partnerima, a njihova povremena interakcija događa se na više fizičkih planova. Nije, međutim, u ovoj zaigranosti, sve veselo i bezbrižno… Iznad svega veselja i smijeha lebdi neka egzistencijalna zabrinutost, razlozi koji bi višestruko svadbeno veselje na kraju mogli začiniti zrnom tuge. 'Zamčice' koje se u šumi postavljaju nisu nimalo bezazlene, svijet vila, u svojoj igri, nije lišen straha za vlastiti život, a nad igrom ponekad zatreperi hladan dah strepnje nad životom od kojega su svi pobjegli u zaigranost pastorale, a u koji se na kraju treba vratiti.

  Premda vizualna efektnost Grižule plijeni na prvi pogled i donosi produkciji bitne dobitne bodove, to zasigurno nije temeljna vrijednost posljednje dubrovačke ovoljetne premijere.(…) Predstava je temeljena na zrelim glumačkim kreacijama, puna je suvislo mišljenih i dosljedno odigranih karaktera, čak i vilinski svijet koji kod Držića nema previše karakternih naznaka ovdje biva jasno distingviran.“[2]

  

  Pohvale koje je Boko uputio Predragu Vušoviću (Grižula), Doris Šarić Kukuljici (Omakala), Suzani Nikolić (Dijana), Goranu Navojcu (Plakir), Liviju Badurini (Mudros), Peri Kvrgiću (Staniša), Milki Podrug Kokotović (Vukosava), Pjeru Meničaninu (Dragić) i drugim glumcima, ponovila je na svoj način i Dubravka Vrgoč, precizno nam u svom osvrtu skicirajući sliku predstave. „Vile i vilenjake Magelli je, po uputama scenografa Hansa Georga Schaffera, smjestio na stabla prisjećajući se pritom mehanizma talijanskoga baroknog kazališta. To sjećanje prate i odlični kostimi Lea Kulaša i Svetlane Visintin izrađeni od papira, u raskošnim oblicima, primjereni tom čudesnom svijetu mitoloških bića za kojima čeznu Držićevi bjegunci. A oni u viziji Paola Magellija, ispod stabala, u odjeći iz '70-ih godina prošlog stoljeća (posljednjeg doba kada se još vjerovalo da je moguće promijeniti svijet) opsjedaju prostor igre svojim traženjima. Magelli, kao što nam je poznato iz njegovih prijašnjih izvedbi na hrvatskim pozornicama, ne pribjegava konvencionalnim rješenjima. Grižula se sastavlja od niza efektnih scena u kojima se po stablima penju i lete vile, mladoženje prolaze na biciklima, roditelji se dovoze na karićima, jedu se sladoledi, prosipaju konfeti… uz pratnju orkestra koji uživo svira glazbu sjetnog predznaka po naputcima kompozitora Ljupča Konstantinova. Sve to u redateljskoj interpretaciji spektakularnog predznaka čini Držićevu pastoralu još razumljivijom i prihvatljivijom današnjem gledatelju. (…) Paolo Magelli je tako još jedanput uspio zatomljeno dramsko sjećanje prevesti u jezik ove suvremenosti i učiniti ga … kazališnim govorom koji otkriva prazna ili bolna mjesta naših civilizacijskih opustošenosti.“[3]

  

  Iz ulomka tragom najvažnijih kritičkih zapisa o predstavi, vidimo da su se 2003. godine još uvijek na Dubrovačkim ljetnim igrama pojavljivala relevantna kritičarska imena poput Dubravke Vrgoč i Jasena Boke. Naravno, još ih je devedesetih bilo znatno više, no upravo je početak dvijestisućitih vrijeme kada i posljednja, poput Hrvoja Ivankovića, Jasena Boke i Dubravke Vrgoč, također počinju iščezavati, što otvara pitanje ozbiljnog problema započetog prije dvadeset godina a danas dovedenog ne samo do vrhunca, nego i do razrješenja – a to je nestanak iz javnog prostora, posebice iz tiskanih medija i iz dnevnih novina, stručne kazališne kritike. Potplaćenost, potpuno srozavanje kriterija medija i medijskih kuća, neisplativost, ugušile su disciplinu bez koje ne bi bilo ni ovoga feljtona. Veliko je pitanje kakvi tekstovi, koliko stručni i koliko objektivni, ostaju u nasljeđe budućim generacijama koje će se baviti istraživanjem nekog kazališnog fenomena.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 17. studenog 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
  
  

  ---

  [1] Mirjana Dugandžija: Držićevska senzacija na 10 metara iznad zemlje, Nacional, Zagreb, 19.8.2003.

  [2] Jasen Boko: Zaigranost i zrno tuge, Slobodna Dalmacija, Split, 23.8.2003.

  [3] Dubravka Vrgoč: Tragične žudnje pastorale, Vjesnik, Zagreb, 23.8.2003.

Piše: