Vrata u svijet duha

14. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Nikola Nalješković, U lugu onomuj, režija Rene Medvešek, Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 2003.

• 

  Tekstovi iz tzv. baštinskog korpusa, odnosno iz korpusa starije kako hrvatske tako i europske književnosti, izazovan su zalogaj za scensku aktualizaciju u suvremenosti, zbog vremenske, idejne i svjetonazorske daljine koja vrlo često mora biti dramaturški transponirana. Stoga je adaptacija teksta, prethodni dramaturški rad na kontekstualizaciji od presudne važnosti da bi se uopće moglo razgovarati o režijskom čitanju. Tog se zahtjevnog ali iznimno vrijednog posla latila Mira Muhoberac, želeći pronaći scensku venu do suvremenosti za u književnosti poznate, a na hrvatskim pozornicama nedovoljno izvođene farse Nikole Nalješkovića, poznatije kao Komedije. Za režiju u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku odabrala je Renea Medvešeka i taj je odabir bio ključ uspjeha, uz njezino dramaturško vodstvo. On je, kako kaže, iz Nalješkovićevih tekstova, pastorala i ostalih djela, sukladno svojoj karakterističnoj autorskoj poetici, sklopio predstavu. O procesu dramaturške prilagodbe tekstova za suvremenost te njihovom povezivanju u jedan tekst predstave, Mira Muhoberac u časopisu Kazalište piše:

  Pastorala: pogled iznutra

  „Kad se ukazala sreća i mogućnost da ih, kao tadašnja kazališna ravnateljica i dramaturginja, stavim na repertoar Kazališta Marina Držića u Dubrovniku od 2001. do 2004. godine, i kad je Rene Medvešek prihvatio ponudu da s dubrovačkim ansamblom postavi prve četiri Nalješkovićeve „komedije“ kao jedinstvene cjeline pod naslovom 'U lugu onomuj', trebalo je javnosti opravdati postavljanje tekstova koji nisu bili inscenirani gotovo petsto godina, od njihova ni do danas točno odrediva nastanka u prvoj polovici 16. stoljeća. Premda smo tog 12. dana mjeseca ožujka 2003. na velikoj pozornici Kazališta Marina Držića svjedočili velikom uspjehu predstave, trebalo je uložiti golem trud da bi stvaratelji predstave i publika te kritika (p)ostali svjesni snažne suvremenosti Nalješkovićevih drama i u našemu vremenu. Najprije smo trebali osvijestiti činjenicu da čitamo, govorimo, postavljamo jedne od najstarijih (dramskih) tekstova ikad napisanih na hrvatskom jeziku i da trebamo pronaći kôd koji su konkretizirali glumci, redatelji, producenti možda dvadeset do deset godina prije Držićevih glumaca Pomet-družine, Njarnjasa, Gardzarije, družine Od Bidzara izvodeći Nalješkovićeve tekstove. Moguće je bilo poći iz/od detaljne tekstualne (i kontekstualne) i dramaturške analize tekstova, koja će rezultirati dramaturškom obradbom kao ključem rješenja koncepcije predstave i izvedbenoga sloja; iz/od žanrovskog određenja tekstova; iz/od rekonstrukcije izvedbi Nalješkovićeva i eventualno fragmentarnih izvedbi našega vremena. Tekst predstave nastao je sklapanjem Komedije prve (svi Nalješkovićevi tekstovi preuzeti su iz knjige: Pjesme Nikole Dimitrovića i Nikole Nalješkovića, Zagreb,1873., edicija Stari pisci hrvatski, knjiga peta, skupili Vatroslav Jagić i Đuro Daničić), Komedije druge, Komedije treće, Komedije četvrte. Sklopili smo ih u „slagalicu“ pastoralnih sličica s jedinstvenom pričom i protagonistom – Radatom. Riječi nismo mijenjali, ali smo im dodali neke Nalješkovićeve tekstove koji su bili „ključevi“ dramaturškoga rješenja. Sam naslov predstave, U lugu onomuj, označava prikazivanje stvarnosti i zbiljnosti s onu stranu realnosti, čežnju prema imaginarnom i odnos prema lugu s one strane.

  Završnu inačicu cijeloga teksta predstave, s temeljnim didaskalijama redatelja i dramaturginje, Renea Medvešeka i Mire Muhoberac, što ispisuju mizanscenki kôd predstave, i sve tekstove od kojih je nastao tekst predstave, redigirali su Mira Muhoberac i Rene Medvešek 8. ožujka 2003. u Dubrovniku. Predstava je dobila uglednu Marulovu/Marulićevu nagradu na Marulovim/Marulićevim danima u Splitu u proljeće 2003. godine za najbolju dramaturšku obradbu.

  Nalješkovićeve „komedije“ čine cjelovit i jedinstven dramski korpus. Prve četiri „komedije“ određuju se kao „pastirske igre“, a posljednje tri komedijama u užem smislu, farsama i rudimentima eruditne komedije. Autor u samu tekstu „komedijā“ ne daje bilo kakav poticaj generičkome usredištenju, nazivajući svoja djela najčešće imenicom „stvar“. U Prologu Komedije prve pokazuje se da je riječ o tvorevini u kojoj će se izmjenjivati „plač“ i „smieh“, ali i, uže žanrovski, pastiri, vile i jedna starica. U Prologu Komedije druge priključuju se svijet fantazije (vile) i svijet realnosti spaja se uz pomoć pastira; osim toga, prostor i događanja razigravaju se uz pomoć mehanizma spavanja i sna; a kao bitna dramska poluga spominje se suđenje. U Prologu Komedije treće jasno se naglašava i spajanje „ljudske“ razine i fantastične razine u mehanizmu „boja za vilu“, odnosno mogućnost čitanja ovoga teksta kao alegorije slobode. U Prologu Komedije četvrte otkriva se autorova namjera da (se) naglasak stavi na pjesmu i ples, pa se pomišlja na koreografiranu sintezu plesa, govorenja i pjevanja. Snažna simetrična strukturiranost teksta i ucrtana koreografiranost izvedbe vidljiva je i u broju dramskih osoba koje grade niz živih slika što se pomiču po pozornici (ne treba zaboraviti prijateljstvo najbliže Nalješkovićeve rodbine s Tizianom, a zatim i s Aretinom): u Komediji prvoj četiri su vile i četiri pastira, u Komediji drugoj tri su vile i tri pastira (skupa sa zaspalim Sudcem), u Komediji trećoj četiri mladića i četiri satira, u Komediji četvrtoj dvije grupe od po četiri mladića... kojima se „suprotstavljaju“ „solisti“: Starica, probuđeni Sudac, Vila. Fabulativni sloj „pastirskih igara“ najlakše se može pročitati u Nalješkovićevim prolozima kojima se autor obraća publici nakon završena procesa nastajanja kazališne predstave. (…)  U 150 godina profesionalnog života hrvatskih kazališta zabilježen je samo jedan pokušaj režiranja pastoralne Komedije treće. Nije zabilježena niti jedna predstava koja je nastojala inscenirati Komediju prvu, Komediju dugu i Komediju četvrtu.“[1]

  U osvrtu u Vijencu, kazališni kritičar Jovica Popović piše: „Riječ je o prvom scenskom uprizorenju nekoliko ranih Nalješkovićevih pastorala koje je Medvešek uz suradnju Mire Muhoberac objedinio u jedinstvenu dramaturšku cjelinu. Namjera je bila suvremenoj publici pokušati otkriti renesansnoga čovjeka, odnosno duh koji se krije iza njegove kulture. Pitanje na koje je predstava trebala odgovoriti jest može li i kako današnja publika komunicirati s pastoralom onako kao što je komunicirala u Nalješkovićevo vrijeme, dakle tridesetih godina 16. stoljeća. Drugim riječima, mogu li pastorale danas predstavljati vrata u svijet duha, igru stvarnosti u prenesenom smislu. Najvjerojatnije je Rene Medvešek takvu namjeru naglasio i isticanjem arhaizma u samom naslovu predstave U lugu onomuj, koji može upućivati na propitkivanje onostranosti.

  Težak put

  Vrlo dobro postavljen cilj, ali i težak put do njega, osobito kada se zna da se krenulo od vrlo neodređena tekstovnog predloška, čija je jedina odrednica bila da je Nalješkovićev, koji se slagao i preslagivao, zapravo stvarao, sve vrijeme zajedno s predstavom (upotrijebljene su pastorale Komedija prva, Komedija druga, Komedija treća i Komedija četvrta, Poslanice 15, 16, i 20, Pjesni ljuvene 38 i 77 te Pjesan od maskerate 3). No usprkos tome većina putova koje režija gradi do spomenutih ciljeva dovodi publiku daleko, gotovo do sama odgovora na ključna pitanja. Posebno su uspjele igre odnosno odnosi muze — vile, pjesnici — pastiri, sloboda kao svrha i tako dalje.

  Duhu pastoralnoga svijeta na sceni pridonijela je i kostimografkinja Martina Karla Franić te vrlo dobri glumci Branimir Vidić, Frane Perišin i Ivica Barišić kao Radat, Sudac i Ljubmir, zatim pjesnici prvi, drugi i treći Mirka Šatalića, Iva Mrčele i Nika Kovača te muze i vile Mirej Stanić, Izmire Brautović, Jasne Jukić i Glorije Šoletić. Rene Medvešek predstavu je gradio šarmantnom, gotovo dječjom, jednostavnošću poetike njegova redateljskog rukopisa. Uvijek jednostavan — nikad banalan, iskren i izravan — nikad naivan, često duboko moralno zapitan, nikad pretenciozan.

  Predstava još sazrijeva

  Dio spomenutih obilježja Medvešekovih režija vjerojatno dolazi od načina na koji radi svoje predstave. To naime nije redateljski monolog, to je razgovor autora teksta, glumca i redatelja, radionica ili boje reći istraživaonica. I baš u toj metodi rada možda leže i razlozi nekih nedostataka najnovije izvedbe Nalješkovića u Kazalištu Marina Držića. Takav rad zahtijeva potpunu predanost ansambla i dosta vremena, kojega kao da je u radu na ovoj predstavi nedostajalo. To se može vidjeti po ponekom nepotrebnom ponavljanju i suvišnoj riječi te još više po povremenim zastojima u zaigranosti predstave. No bez obzira na to Nalješković je ovaj put zaživio na sceni Kazališta Marina Držića, a predstava je pokazala da je za to što su ovi tekstovi čekali gotovo petsto godina svoje uprizorenje najmanje kriv sam autor.“[2]

  Predstava je te 2003. godine gostovala i na Marulićevim danima, gdje je kako smo već spomenuli i nagrađena, a na službenoj stranici 13. Marulićevih dana nailazimo na kratak osvrt: „Bojazni da Medvešek U LUGU, na samom jugu Hrvatske i s glumcima koji ne pripadaju njegovom "energetskom krugu" neće polučiti rezultate prošlih dviju predstava, u Splitu su velikim dijelom otklonjene. I premda predstava U LUGU ONOMUJ nije bila praćena onom vrstom ushićenja karakterističnom za zaljubljenike u Medvešekovu poetiku, ipak su i prijem publike i naknadna okruglostolska recepcija uglavnom priznali da bi bez ove vrste predstava suvremena hrvatska kazališna scena bila siromašnija za jedan predragocjen odnos prema kazalištu kojega je sam Medvešek najbolje izrazio: "Od kazališta, kao i od života, dobivamo upravo onoliko koliko mu se dajemo... Mislim da je to zajedničko svakom kazalištu, bez obzira kada i gdje ono nastajalo."“[3]

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 18. studenog 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
  
  

  ---

  [1] Muhoberac, Mira. Uvod u dramaturšku analizu baštinskoga teatra Renea Medvešeka. Kazalište, vol. XVIII, br. 61/62, 2015, str. 48-55.

  [2] Popović, Jovica. Medvešekova istraživanja. Vijenac, novine Matice Hrvatske za književnost, umjetnost i znanost, br. 236,  20. ožujka 2003.

  [3] Medvešekovo dubrovačko putovanje ili "potraga za iluzijom i čarolijom ljubavi",

  http://arhiva.hnk-split.hr/2002_2003/13_marulicevi_dani/novosti/index.htm

Piše: