Suvremeni dijalog s baštinom

16. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Marin Držić / Petar Zoranić, Glasi iz Planina, režija Rene Medvešek, Dubrovačke ljetne igre, Zagrebačko kazalište mladih u suradnji sa Akademijom dramske umjetnosti, 2008.

• 

  U kontekstu baštinskih naslova na repertoarima hrvatskih kazališta, a napose na repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara, 2008. godina bila je snažno obilježena petstotom obljetnicom rođenja našeg najvećeg renesansnog komediografa Marina Držića. Te je godine još jedan renesansni autor, autor prvog hrvatskog romana u prozi i stihu Petar Zoranić, obilježio pola stoljeća rođenja. Tim je zanimljiviji odabir Renea Medvešeka da se baš u toj godini bavi Zoranićem a ne Držićem. Kako je produkcijski okvir projekta Glasi iz Planina bio Zagrebačko kazalište mladih – Dubrovačke ljetne igre – Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, na sugestiju uprave Dubrovačkih ljetnih Igara, u arkadijsko-mitološki okvir Zoranićeve imaginarne i najvećim dijelom alegorijske šetnje po planinama u zadarskom zaleđu inkorporirao je također pastoralne fragmente Držićeve Tirene.

  Nije čudno da se Rene Medvešek, poznat po svojoj autorskoj poetici skupno osmišljenog kazališta, uvijek inspiriranog duhom zajedništva i vrline koja ipak postoji a na kraju i prevladava u ljudima, odlučio za Zoranićev predložak. Alegorije Svijesti, Milosti i Ljubavi te stalnog motiva zlatne jabuke kao simbola književnog djela savršeno odgovaraju Medvešekovu svjetonazoru ali su i izvrstan, vrlo otvoren potencijal za kazališnu igru koju on tako vješto i autorski jedinstveno oblikuje iz predloška starog teksta koji zaista jest samo polazište za nastanak novih kazališnih slika.

  

  Pet godina prije projekta Glasi iz Planina Medvešek je prvi put okušao svoj autorski rukopis u susretu s predloškom iz starije književnosti. Radilo se o projektu U lugu onomuj 2003. godine u suradnji s Kazalištem Marina Držića iz Dubrovnika, također temeljenom na pastoralnome žanru, s elementima farse i komedije. Bio je to scenski kolaž koji je Rene Medvešek uz suradnju dramaturginje Mire Muhoberac sklopio iz različitih djela Nikole Nalješkovića u jedinstvenu scensku sliku.

  Glasi iz planina svakako su, u kazališnom i kvalitativnom smislu bili korak naprijed; razvoj su njegova prvoga susreta s predlošcima iz naše starije književnosti. Ovoga je puta uhodanije i uspjelije upisao vlastita autorska traganja u jedan rijetko izvođeni, vremenski i idejno ipak daleki korpus.

  Detaljnije o Glasima iz planina piše Hrvoje Ivanković u svojoj studiji tragom kritičkih zapisa Držić na igrama: „Na već spominjanoj pozornici na Boškovićevoj poljani potkraj srpnja premijerno su prikazani Glasi iz planina, predstava nastala u suradnji Ljetnih igara, Zagrebačkog kazališta mladih i Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba. Režirao ju je Rene Medvešek, jedna od najzanimljivijih osobnosti hrvatskog kazališta, spojivši Planine Petra Zoranića (pisca koji je te godine također 'slavio' petstoti rođendan) i Držićevu Tirenu, u alegorijskoj priči o putovanju pastira Zorana koji ponesen ljubavnim žarom odlazi u planine, tražeći svoju voljenu vilu te nailazi pri tom na mnoga mitska bića, ali i stvarne ljude koji mu pomažu da u pjesmi i plesu utopi svoju čežnju.

  I ovaj put Medvešek je pokazao kako se svaki element u njegovu kazališnom mikrokozmosu – rekvizit, zvuk, pokret tijela, zastor – s lakoćom pretvara u funkcionalan dramaturški znak, ali također i povod igri, koja je ovdje, slijedom zajedničkog redateljsko-glumačkog traganja za arhetipskim, skrivenim u zapletenom jeziku predaje i običaja, bila obogaćena i ritualnim aspektom (važan čimbenik bila je pritom uživo izvođena glazba Mojmira Novakovića i grupe Krijes.) 'Kao mali, a snažan metateatralni element', zapisala je Petra Jelača, u autorovoj 'didaktičko-moralističkoj nakani', kroz likove pastira uprizorena je veselo intonirana igra iz Tirene, obogaćena i elementima drugih Držićevih pastorala, u čijem je fokusu tema smiješne i potpuno slijepe ljubavne zaluđenosti.

  Ona je…kontrapunktno složena u cjelinu Glasi iz planina kao…snažno dramski fragment koji ima funkciju naglasiti i podcrtati, na punkokrvan, karnalan…, renesansno-ljudski način sve ono što je u potpuno drugačijem, a nadopunjujućem kodu oniričkim, duhovnim, meditativno-ezoterijskim jezikom imalo za reći alegorijsko, slikovito putovanje pjesnika-pastira Zorana. (…) Živim Držićevim teatarskim jezikom doista je odaslana poruka o ludilu ljubavnog zanosa, s puno komike i kritike…“[1]

  

  Tomislav Bonić zapisao je kako „redatelj u Glase iz planina, poput mišolovke interpolira Držićevu Tirenu koju sam Zoranić gleda na svom putovanju punom vila i satira i u tom naporu da se fragment Držićeva djela sadržajno smisleno, stilski ujednačeno, didaktički funkcionalno i glumački /ludistički upečatljivo uklopi u predstavu iscrpljuje se, zapravo, Medvešekovo zanimanje za Držića.“[2]

  On je, uostalom, u najavama predstave i isticao kako je projekt izvorno zamislio kao obol Zoranićevim Planinama te da je tek naknadno, na sugestiju vodstva Dubrovačkih ljetnih igara, odlučio u svoju dramatizaciju Planina upisati i fragmente Tirene. Iz njegovih izjava sasvim je, međutim, razvidno, kako ga je u Tireni zaintrigirao tek jedan mogući scenski aspekt: tema ljubavi, i to kao kontrapunkt onome što je pronašao i što ga je privuklo Planinama: „Motivi djela su vrlo srodni, sve je nastajalo u isto vrijeme, to je govor o istim temama, pa i u tom smislu predstavlja svojevrsnu poteškoću kako nadograditi jedno na drugo. Riječ je ustvari o različitim vrstama ljubavi. To je tema koja ih je silno zaokupljala.“[3]

  

  „Ogoli li se namjera“, napisao je tada Igor Ružić, „ona jest pozitivna, jer Medvešek je htio oživjeti baštinu i to je zaista i napravio, iako ne baš previše inventivnim dramaturškim umetanjem Tirene u Planine. Ipak, pitanje je zašto je ovoga puta čak i više nego prije zagovor baštine pretvorio u zagovor duhovnosti sasvim prepoznatljivog tipa pa je završetak predstave konstruiran na način koji sasvim podsjeća na katoličku misu, zajedno s rukovanjem svih prisutnih, izgovorenim 'Dabogda' i neizgovorenim 'Idite u miru'. Petar Zoranić imao je razloga zazivati kršćanstvo i domoljublje na način kako ga je zazivao, dok se Držić seljacima iz okolice Dubrovnika opravdano rugao zapravo ih simpatizirajući. Međutim, kad Medvešek svoju predstavu pet stoljeća kasnije zaokruži gotovo u formu mise, ne zna se točno koliko je vremena, subjektivnog i objektivnog, prošlo između njih.“[4] 

  „Da je, međutim, prošlo itekako puno vremena, Medvešek je pokazao odlukom da Zoranićeve Planine ne uprizori na jeziku na kojem su i napisane; ono što su njegovi glumci izgovarali bio je, naime, prijevod Marka Grčića, na suvremeni[5] hrvatski jezik. Na festivalu – čija je misija od samih početaka bila povezana i s reafirmacijom hrvatske književne zaostavštine, pa samim tim i jezika na kojem je napisana, to bi se nekada doživjelo kao svojevrsno svetogrđe; ovog puta, međutim, nije se našao gotovo nitko tko bi na to javno reagirao.“

  

  No, dodaje autorica feljtona, kako je i od Medvešekovih Glasa iz Planina prošlo puno vremena i od 500-te obljetnice kako Držićeva tako i Zoranićeva rođenja, čak su i jezične adaptacije starije književnosti, barem u jednome dijelu, potrebne u kontekstu izvođenja na suvremenim pozornicama. Barem kao kontekstualni okvir praćenja radnje. U suprotnome će sve češće, ako se ne pojave (a nadamo se da hoće) neka iznimno inventivna kako redateljska tako i dramaturška imena kojima stari jezik neće biti barijera (što je moguće), ta djela ostajati zatvorena u knjige, ili, a to je vjerojatnije, među usko specijalizirane skupine povjesničara i proučavatelja književnosti. A to bi bila šteta, jer su upravo ovi Medvešekovi Glasi iz Planina pokazali koliko stari predlošci s dozom osuvremenjenja, pa i jezičnog, imaju živ scenski potencijal.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 20. studenog 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
  
  

  ---

  [1] Petra Jelača: Dvostruki hommage našoj književnoj baštini, Kazalište, Zagreb, br. 35/36, 2008.

  [2] Tomislav M. Bonić: Putovima otkrivanja teatra, Kazalište.hr, 29.7.2008.

  [3] Sonja Seferović: 'Glasi iz planina'-dramaturški  i redateljski izazov, Dubrovačke ljetne igre-Poseban prilog Dubrovačkog vjesnika, br.3,26.7.2008.

  [4] Igor Ružić: Glasi iz planina- Rene Medvešek, Radio 101, Zagreb ( www.dnevni-kulturni.info), 17.11.2008.

  [5] Hrvoje Ivanković: Držić na Igrama, kronika tragom kritičkih zapisa, Zagreb-Dubrovnik, 2016.

Piše: