Kazalište kao zrcalo društvene patologije i satira kao katarza

HNK Split: Viktor Ivančić, Robi K. / Crvenkapa je mrtva, red. Kokan Mladenović

• 

  Kad se Bilježnica Robija K. u režiji mlade Marine Pejnović, nastala prema kolumni Viktora Ivančića – jednog od osnivača kultnoga satiričko-političkoga tjednika Feral Tribunea, svojevremeno pojavila na kazališnim daskama Kerempuha (2019.), nitko nije ni pomišljao da će jednog dana slavni devetogodišnjak Robi K. progovoriti kao alter ego svoga tvorca i na domaćem splitskom terenu.

  Nakon pet godina u svoje ruke režiju uzima iskusni i priznati redatelj Kokan Mladenović, a dramaturgiju Ivančićeva podlistka u dnevničkoj formi potpisuje perspektivna Karla Leko dodajući općepoznatom naslovu inovativni dodatak: Crvenkapa je mrtva. Splitska premijera ne samo da nikoga nije ostavila ravnodušnim nego je nakon prvog predstavljanja publici uzdigla mnogo medijske prašine s kontroverznim napisima i komentarima, što je zasigurno svrstava u djela o kojima će se još dugo govoriti. A Bilježnica Robija K., nastala kao prilagodba feljtona kazališnomu mediju, uistinu traži pomnije raščlanjivanje i dekodiranje svih poruka odaslanih scenskim govorom i pokretom i, dakako, okolišnim čimbenicima predstave.

  

  Dvosatno igranje, u kojemu glavnu riječ ima svijest nezreloga Robija K., tipičnoga antijunaka svoje generacije, nespremnoga iskoračiti u još turbulentniju fazu svoga odrastanja, jednim svojim značenjskim odvojkom predstavlja dramatizirani oblik proze u trapericama s tipičnim značajkama generacijskog sukoba, uskomešane i vrludave dječačke svijesti; izražajnoga žargona i kolokvijalizama, dočim se svojom drugom dionicom, koja oživljava kolektiv cijeloga jednog naroda, rastvara u punini oštre i smione satire društvenog sustava ne štedeći nijedna njegova segmenta od pogrde, koja mjestimice prelazi i u paskvilan govor o određenim temama.

  Premda je dio predstave ostao visjeti kao nedorečeni iluzijski segment (konotacija Crvenkapom), Robijev život, splitski đir i aktualni društveni trenutak skladno su i interferentno povezani u cjelinu dinamičnom izmjenom scene, briljantnom glumom cijeloga ansambla i živopisnom kostimografijom koja kolažnim i crtaćim ostvarajima stvara iluziju mnogih događanja i uličnih anegdota s mnogo smijeha i sveopće lakrdije. Čini se kako je kazališni autorski dvojac hrabro ispoštovao onu dokazanu: „Tko se ne umije narugati samome sebi, opasan je...“. Stog' je i splitski mentalitet karikiran do onog mandrilskog kroz dramske tipove – primjerice Robijeve susjede pa i „ćaću i mater“ kojima zapravo još uvijek trebaju roditelji.

  Predstava izravno komunicira s najaktualnijim zbivanjima u Hrvatskoj i svijetu pa se njezina estetika sveopće psovke semantički uspješno preklapa s globalnom svjetskom boli, ne nudeći nikakva koncepta optimizma, želeći ustrajno ostati na samome dnu koje smo kao civilizacija pomalo svi skupa dotaknuli. Što je neuralgična točka na koju se obrušavaju oštre strjelice Kokanovićeve režije?

  

  Urušavanje autoriteta (i destrukcija temeljnih društvenih vrijednosti) kriza je koja podjednako zahvaća obitelj, školu, crkvu i parlament. Autentična i ekspresivna gluma Petre Kovačić Botić i Gorana Markovića u ulozi Robijevih roditelja dočarava mlak i permisivan odgojni stil, lik učiteljice Smilje (žustra i upečatljiva gluma Katarine Romac) razotkriva mentora koji se ni sam ne snalazi najbolje u tumačenju historijskih činjenica, ali spremno slijedi napisanu aktualnu povijest bez preispitivanja, dočim pojava muškarca u mafijaškom odijelu (mračna i odlučna pojava Elvisa Bošnjaka) aludira na korumpiranost i pohlepu vladajućih i poltronstvo poslušnika: u namjeri rušenja starog maslinika Robijeva „dida“ (energična pojava Nenada Sardelića) sa Šolte koji kao nositelj partizanske spomenice idejno pripada nekom drugom vremenu: vremenu socijalističke izgradnje i partizanskih ideala koji su se vremenom u praksi slamali prelazeći u karakteristike opresivnoga sustava.

  No, i njegov je nostalgični sentimentalizam izvrgnut kritici; doduše značajno blažoj u odnosu na ismijavanje suvremenih propagatora domoljublja i društvenoga napretka. Stipe Jelaska izvrsno se snašao u tumačenju Robijeva lika, jednako kao i u oponašanju demagoškog govora aktualnih političara, dočim je jedinu poetičnu epizodu u predstavi maestralno iznijela Katarina Romac vještim govorom tijela: u sceni razodijevanja mlade žene – žive metafore za Europsku uniju kojoj nikako ne uspijeva maknuti sve destruktivne -izme iz političkog krvotoka, razotkriva se posvemašnje pomanjkanje altruizma; stoga je i Oda radosti kontekstualno ironizirana na globalnom planu. Scena češanja asocijativno podsjeća na onu šekspirovsku devizu u vezi sa zrcalnom mišolovkom iz čuvenog Hamleta: „Koga svrbi, nek' se češe!“.

  

  Na lokalnom se planu pak mentalitet male i uskogrudne sredine izruguje pojavom gramzivih iznajmljivačica (živopisno ih na scenu donose Tajana Jovanović i Monika Carev Vuco) podložnih  netolerantnom ponašanju prema turistima homoseksualnih sklonosti (humoristični Mijo Jurišić i Nikša Arčanin). Kostimografska uniformiranost na pozornici kao da postaje znakom vremena u kojem se gube originalnost i divergencija uma, dočim moć mainstreama oblikuje društvene tipove i vladajuće obrasce ideološki obojene komunikacije.

  Satira kao ubojiti dramski žanr ne promovira društvene svetinje jer joj je cilj ogoliti sve one pukotine  kroz koje se probija društvena hipokrizija i jeftino skupljanje političkih poena (epizoda roditeljskog sastanka na temu posjeta Vukovaru), stoga je i fenomen oficijelne vjere i crkve kao institucije kroz epizodu Gospe od Drvarnice doveden u veliko nesuglasje, gotovo do apsurda.

  

  Kako preživjeti u današnjemu svijetu, jedno je od temeljnih pitanja koje proizlazi iz idejnog, ali i ideološki obojenog okvira predstave u cjelini. Je li uopće moguće odučiti se plesati kako drugi (moćniji) plešu? Što donose ratni konji: podvalu ili društvenu katarzu? I dok se Robi K. suočava s razbijanjem mita o životnoj bajci koju će zasigurno zamijeniti, djedovim rječnikom apostrofirano,  neumitna mladenačka „kontrarevolucija“ u jednome od idućih životnih razdoblja, završnim pucanjem balona, nabreklih od društvene patologije, oslobađa se klica još toksičnijeg straha digitalnoga doba. Ili se možda novo sunce rađa?!

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 26. studenog 2024.

Piše: