Uigrana kolektivna animacija

Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci: Maja Lučić, Snjeguljica i patuljan, red. Maja Lučić

• Lutkarskom predstavom za djecu Snjeguljica i patuljan Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci otvorilo je kazališnu sezonu. Maja Lučić ne samo da je predstavu režirala, nego je i ispisala posve novi tekst, ispričavši nastavak priče o Snjeguljici i sedam patuljaka. Snjeguljica je zapravo Snješka i ima samo jednog patuljka, Nevena, koji voli čitati i govoriti u rimi.

  Zločesta maćeha nije mnogo odmaknula od svoje misije – želi se pod svaku cijenu riješiti Snješke, koja je od nje mlađa i ljepša, no ne nudi joj otrovanu jabuku, nego remen (koji previše stegne pa izgubi svijest), pramen kose (koji Snješka umetne u svoju kosu i onesvijesti se) te čokoladni muffin (koji rezultira istim ishodom). I uvijek se tu nađe Neven koji joj vrati dah i život.

  Autorica je predvidjela da će predstavu gledati uzrast djece od 5 do 10 godina, no gledalište na pretpremijeri u subotu, 2. studenoga dopodne bilo je prepuno mališana niže vrtićke dobi pa se 10-ak minuta duže trajanje od najavljenih 45 minuta pokazalo problemčićem. Nadamo se da će petorka na sceni, kada se uigra, ipak malo ujednačiti ritam i skratiti predstavu na optimalnih 40-45 minuta.

  Na scenu je Maja Lučić postavila četvero mladih akademskih glumaca u dobi od 25 do 31. Svi su nagrađivani – između ostalih i Nagradom hrvatskog glumišta, a najmlađi, 25-godišnji Trnačić Nagradom za cjeloviti lutkarski izraz na 12. Bugojanskom lutkarskom bijenalu s predstavom Savršeni život, te Dekaničinom nagradom na Akademiji za umjetnost i kulturu na kojoj je prije koji mjesec diplomirao glumu i lutkarstvo. Peti član je Zorko Bagić, inače inspicijent, ali i glumac amater koji je u svom matičnom kazalištu sve češće u ulozi glumca i odigrao je mnogo dječjih i večernjih predstava.

  Vedran Dakić utjelovio je jedan od dva naslovna lika – patuljana Nevena i bio je poprilično dobar. Kako se niže broj naslova u kojima sam ga imala priliku gledati, Vedran gazi sigurno i raste iz predstave u predstavu. Ovaj je put pokazao i da je vješt lutkar i komičar, prilagodivši i glas i to tijekom cijele predstave (što je popriličan izazov!), ne bi li svoj lik učinio komičnijim (govoreći i u falsetu), u čemu je i uspio. Kontrolirao ga je odlično od početka od kraja, ne gubeći intenzitet ni boju. Glas kojim je govorio potpuno je bio u skladu s likom, od izgleda do karaktera i situacija, pa se i promjena glasa doimala vrlo prirodnom. Srećom pa nije bilo puno trčanja, plesanja i sličnih dodatnih fizičkih napora.

  

  I Matea Bublić, 30-godišnja Virovitičanka (asistentica upravo na kolegijima animacije na AUKOS-u, na kojem 2018. magistrira glumu i lutkarstvo, koja je u inozemstvu i u Hrvatskoj nagrađena za ulogu u predstavi Gidionov čvor), sve je češće na hrvatskim kazališnim pozornicama.

  Mimika lica ključna je u predstavama za djecu, jer često neverbalnim elementima razumijevaju priču, odnose među likovima i njihove emocije, tko je sretan, tužan, ljut ili uplašen. Taj je dio Matea Bublić, kao i Matko Trnačić, odradila izvrsno, što je cijelom timu pomoglo postići željenu atmosferu i dodatno naglasiti humor, ali i napetost i radost. Reakcije djece su – smijeh, komentari pa i oponašanje.

  Matko Trnačić ravnopravan je član petorke, između ostalog pokazavši i svoju verbalnu izvrsnost – izvodeći prave jezične vratolomije (teško je i pokušati objasniti kojom je brzinom i pritom ne pogriješivši, izgovarao tekst!). Njegov lik Pjer – zrcalo koje govori istinu – jedini nije imao lutku, ali je osvojio simpatije gledatelja maksimalno koristeći svoje tijelo (ruke, noge, lice) za maksimalan scenski doseg i iskaz.

  Matea Marušić u jednoj je od dvije naslovne uloge bila izvrsna i s dramskog i animacijskog aspekta. No da nije naslova, malotko od mališana bi je prepoznao kao Snjeguljicu, tj. Snježanu u predstavi. Riječ je o već ovjerenoj kazalištarki pa ne čudi da je i ovom zadatku pristupila krajnje odgovorno. Doimavši se samozatajno i na mala vrata ušuljavši se u predstavu, zasluženo je uzela dobar dio kolača uspjeha predstave.

  

  S obzirom na to da je predstava lutkarska, svakako važan segment su likovnost – lutaka, scenografije i kostima. Sve to potpisuje Ivan Duić, koji se odlučio za neestetiziranu estetiku, razbivši očekivanja o lutkama kao lijepim, gotovo idealiziranim likovima, posebice u dječjim predstavama. U izravnoj je to svezi s preokupacijom zle i ljubomorne maćehe – biti najljepša na svijetu.

  Ovakve nestandardno lijepe lutke upućuju na čovjekovu nesavršenost – kako izvanjsku, tako i unutrašnju, ali i to da svijet nije uvijek lijep i skladan (nepravde, grubosti, predrasude, otuđenja, odbacivanja… događaju se), ali i kroz karikaturu dodatno likove čini komičnima, ali i pristupačnijima.

  Ukratko, ružne lutke mogu biti i snažan umjetnički alat koji (u ovom slučaju nas odrasle) poziva na dublje promišljanje i emocionalnu povezanost, ali ne kroz prizmu površne (estetizirane) vanjštine.

  Uz sve to, stolne lutke bez ruku – poput pravih marioneta – aludiraju na manipulaciju (tuđim životom, slobodom, voljom), bilo da je manipulator osoba ili društvo. Kao nepotpune, simboliziraju na ono što nam nedostaje da bismo bili potpuni i sretni: ljubav, sloboda, identitet, prijatelj. Kada im se još i glava odvoji od tijela, kao da ih napusti zdrav razum, dodir sa stvarnošću, humanost, samim sobom.

  

  Bitno je reći da je Maja Lučić s Vladimirom Andrićem supotpisala i skroz odlične stihove u programskoj knjižici. Čini se da jabuka nije pala daleko od stabla, jer je Maja kći poznatoga glumca i lutkara Ivice Lučića, poznatog po svojoj duhovitosti i stihotvornoj kreativnosti, koji je godinama slavonske klince uveseljavao na radiovalovima u emisiji Jutromlat. Evo nekih Majinih/Vladinih stihova:

  Snjeguljica je slatka, slađa od čokolade
  - na ove riječi kraljici srce skoro stade.

  Mudrovala je malo, riješit je se želi
  “odvedi ju u šumu” svom kuharu veli.

  A u šumi patuljan, Neven mu je ime,
  sam sa sobom živi i smišlja svoje rime.

  Bane kod njeg’ Snješka, ko’ snijeg usred ljeta
  ispriča mu svoju priču i drhti poput cvijeta.

  Jel joj Neven pomogao, što je bilo dalje
  jel Snjeguljica vuku upala u ralje?

  Još je jedan adut predstave iz Majinog rukava predivna i atraktivna animacija, u kojoj se zrcali dugogodišnja ljubav, strast i obrazovanje, prava lutkarska baština, koja će s godinama kod ove glumice, lutkarice i redateljice s međunarodnom diplomom (i pročelnicom Odsjeka za kazališnu umjetnost, smjer gluma i lutkarstvo AUKOS-a) postajati sve bolja.

  Toliko finih nijansi, detalja koji će najmlađima vjerojatno i promaknuti (sloj je to za odrasle) – primjerice kada poprave frizuru onako nonšalantno, usput, gladeći kosu; ili Neven dobije dvije ekstra ruke kada je situacija jako stresna, napeta ili kada treba čitati/držati četiri knjige istodobno.

  U većini situacija više lutkara animira jednu lutku i vrlo su skladni pritom i tehnički precizni. Lutke su vrlo jednostavne, tehničke mogućnosti su ograničene, no tu na scenu stupaju lutkari – kako animacijom, tako i mimikom, pokretima lica, pogledima, ne bi li likovima/lutkama dali karakter i oživjeli ih, komunicirali s drugim likovima, ali i povezali s gledateljima. Pokreti su glatki, vrlo prirodni. Svi su asistirali u animiranju većine lutaka.
  Maja Lučić autorski i redateljski potpisuje i naslove koji su zaigrali na sceni Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, pa i obnovljeni – Priča s morskog dna te Djedova priča, u čast očeve 30. obljetnice na kazališnim daskama.

  Uz animaciju, snažan adut predstave je glazba, koju autorski potpisuje Petar Eldan, 61-godišnji skladatelj, pijanist i aranžer iz Varaždina, iza kojega su brojni kazališni projekti, na Odsjeku za kazališnu umjetnost AUKOS-a nositelj je kolegija Oblikovanje zvuka u kazalištu te Dramaturgija glazbe, a osječko ga Dječje kazalište Branka Mihaljevića vrlo rado angažira kada želi snažnu poruku poslati i glazbom, što ovom glazbeniku svaki puta uspije.

  

  Ovaj je put lajtmòtīv svakako bio kratak glazbeni isječak koji se ponavljao svaki put kada bi Patuljko pogledao/ugledao Snješku. Time je Eldan gledateljima jasno dao do znanja da je Neven zaljubljen, što je djecu nasmijavalo, zabavljalo. Ne samo da je pojačavao emocionalnu napetost, stvarao prepoznatljivost, nego je igrao i na sigurnu kartu da djeci ne promakne ono što je jedino važno – ljubav, koja pobjeđuje sve!

  Ne bi naodmet bilo skratiti predstavu 10-ak min, s obzirom na uzrast koji je gleda, ujedno ubrzati ritam, koji je na momente problematičan. Glumce ne bi bilo loše ozvučiti bubicama, jer su uz graju djece (prikladnu uzrastu) ponekad nerazumljivi ili ih se slabije čuje.

  Prije ove, vinkovačko je kazalište premijeru imalo za kraj prošle sezone, u lipnju. Bila je to komedija Tražim razlog braka, u režiji Jasmina Novljakovića te s Vedranom Dakićem i Mateom Marušić, koji su svojim ulogama u ovoj predstavi nastaloj prema motivima drame Ljubavnik Harolda Pintera (i u kojoj su upotrijebljeni tekstovi iz TV serije Prizori iz bračnog života Ingmara Bergmana) priskrbili i posebne nagrade na 3. slavonskom KaFeu.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 25. studenog 2024.

Piše: