Mozaik identiteta i trauma: Maštovita inscenacija izvrsnog predloška

Kazalište Virovitica: Nebojša Lujanović, Tvornica Hrvata, red. Dražen Krešić

• 

  Nagradom V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman ovjenčan 2023., tekst Nebojše Lujanovića Tvornica Hrvata praizveden je u Kazalištu Virovitica kao prva ovosezonska premijera (u koprodukciji s Teatrom Erato). U režiji Dražen Krešić premijera je u Virovitici održana 25. listopada, a u maloj će ju dvorani Vatroslav Lisinski zagrebačka publika moći pogledati 23. studenoga.

  Kako je glavni lik u romanu i predstavi rekao: “Pisci uvijek upadaju u zamku i završe kad-tad pišući o djetinjstvu.”, tom se nije odupro ni danas 43-godišnji pisac, kojemu je za rukom pošlo pisati o ratu bez gorčine i patetike. Rođen 1981. u Novom Travniku, mnogo je toga kao dječak sam proživio i preživio i zna kako je “zaje**** odrastati u ratu”, uz osjećaj straha (koji zbog trajanja postaje gotovo stanje), grižnje savjesti (jer si spasio živu glavu za razliku od mnogih manje sretnih), koja – poput svih drugih složenih emocija – živi u našim mislima, uspomenama, odnosima…

  Spretno je autor kroz priču o ratu i svemu ono što se “daleko” od bojišnice odvija = život u svoj svojoj banalnosti i raskoši i ljepoti - provukao i priču o prvim simpatijama, buđenju puberteta.

  Prije nego je redatelj Dražen Krešić (rođ. 1987. u Dubrovniku; na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu stekao BA smjera Kazališna, filmska, TV i radio režija, a na ADU u Zagrebu MA iz kazališne režije i radiofonije), čiju sam izvrsnu predstavu Ubu ovo ono imala prigodu pogledati – krenuo u proces, prvo je Darko Lukić tekst analizirao, prilagodio i oblikovao, dakle napravio sve ono što dramaturg treba napraviti.
  Uspio je vješto prenijeti priču, likove i glavnu temu iz izvornog teksta, unatoč neophodnim dramaturškim zahvatima prilagodbe za pozornicu. Duh i poruka su neokrznuti, struktura vrlo jasna, pa radnja teče vrlo glatko i nema nelogičnosti ni praznina. Pokazao je time Lukić (hrvatski teatrolog, dramaturg, dramski pisac i sveučilišni profesor, rođ. 1962. u Sarajevu, što znači da je i sam proživio užase rata) da mu je stalo do kreativnosti izvornoga teksta, ali i procesa nastajanja predstave.  

  Glavni je lik Nebojša (dječak koji na kraju priče sam sebi odabire ime) – ujedno i narator koji izravnim obraćanjem publici razbija četvrti zid, kao pojava kojoj vjerujemo da je bilo baš onako kako on (nama) kaže. Utjelovljuje ga 41-godišnji član ansambla Kazališta Virovitica, rođeni Virovitičanin Mladen Kovačić, kojemu uspijeva transformacija i povjerujemo mu da je i tek obični klinac kojemu djetinjstvo krade rat, kao što on nepodijeljeno krade simpatije publike, ali i autoritet koji objektivno (?!) komentira, uvlači gledatelja u priču, prenosi emociju, potiče na promišljanje. Čak se može reći i da kontrolira tijek priče, naglašava moralnost nekih postupaka…

  U košmaru potrage za osobnim (i nacionalnim) identitetom, dramatičnih obiteljskih odnosa pritisnutih traumama prouzročenima ratom (i svih pritisaka koje sam rat donosi - gole egzistencije, financijske nesigurnosti, strah, stres, odgovornost, gubitci, razdvajanje…) i pitanja pripadnosti, Kovačiću brzi obrati iz uloge naratora u ulogu glavnog protagonista ni u jednom trenutku nije iskliznula iz ruku. Prilagođava se glasom, govorom tijela, pokretom, energijom pa i dječačkom nespretnošću, možda oslanjanjem na sjećanja iz vlastitoga djetinjstva.

  

  Apsolutno mu na sceni pariraju Draško Zidar kao djed, te Sanja Vejnović (koju prvi puta gledam na kazališnim daskama) kao majka. Za njezin je lik, kako je to u tekstu naslovljenom prema istoimenoj pjesmi Danijela Dragojevića, SLOBODA, a podnaslovljenom (Primabalerina u minskom polju) - zapisao dramaturg Darko Lukić, najvažnije bilo “prije svega ostalog naučiti plesati u minskom polju. Ili ne stigneš više ništa naučiti. Nebojšina je Anka to naučila. Postala je primabalerina u minskom polju.”
  I učinila je to 63-godišnja zagrebačka glumica Sanja Vejnović (s impresivnih pet desetljeća karijere!) – članica Zagrebačkog kazališta lutaka koja je nakon dugo godina stala na kazališne daske. Poznavajući ju tek kao po mnogima jednu od najljepših glumica hrvatske scene, zanimalo me kako će utjeloviti samohranu majku Anku, skromnoga socijalnoga i financijskoga statusa, čija je uloga biti vezivno tkivo između dvaju naraštaja (djeda i unuka). Od tijesnog stana u izbjeglištvu načinivši tvornicu Hrvata u kojem je krivotvorila isprave, krštenice ili što je već bilo potrebno da iz BiH dospiju trajno u Hrvatsku ili im samo to bude privremena postaja na putu na zapad.
  

  Kako je predstava odmicala, sve me više osvajala svojom interpretacijom. I baš ta njezina nježna, sofisticirana vanjština, davala je posebnu draž ovlikovanju lika majke koju stvarnost primorava na grube, očajničke odluke i poteze. Dosegnula je svu emocionalnu puninu, bez potrebe za suvišnim i dugim objašnjavanjima, pružajući gledateljima raskošno kazališno iskustvo. Balansirajući neprimjetno između uloge majke i kćeri s jedne te glave obitelji koja priskrbljuje kruh na stolu s druge strane, dodatno je naglašavala svu težinu delikatnih emocionalne aspekte priče.
  

  Veteran ne samo virovitičke, nego i hrvatske kazališne i filmske scene, 63-godišnji Draško Zidar u profesionalnom je angažmanu punih 38 godina (zaigravši prvi puta u kazalištu u kojem je i danas, Kazalištu Virovitica, kada mu je bilo samo 11 godina), što se itekako osjeti u njegovom nastupu, a on je siguran i autentičan. Posljednja sjajna uloga u kojoj sam ga gledala, Krivi Billy s Inishmaana – donijela mu je i nagradu za interpretaciju Eileen Osbourne. Drugim riječima, s obzirom na ono što mu je u Krešićevoj podjeli “pripalo”, bilo je za očekivati da će nas Draško Zidar itekako zaintrigirati, premda se čini da njegov lik i nije toliko bitan kotačić. Ono što se osjetilo, Zidarova je solidarnost prema kolegama na sceni. Ostavljajući im dovoljno prostora, iskazao je svoju podršku pouzdano pristupivši svom zadatku. Bio je čisti užitak gledati ga u ulozi koju kao da i nije glumio, nego kao da se samo pojavio u vlastitom domu, za stolom, s vlastitom obitelji.

  

  Saru Lustig, 35-godišnju Osječanku, diplomanticu AUKOS-a iza koje su brojni projekti, uloge i nagrade, također prvi puta gledam na pozornici. I ona je, kao i Kovačić, glumila djevojčicu. Brojne su zamke u koje odrasla osoba pri tom može upasti, no Sara ih je vješto izbjegla, ne praveći od svog lika i uloge infantilnu karikaturu. Bila je spontana i uspjela je utjeloviti dječju naivnost, razigranost, radoznalost.

  Još jedan je Osječanin u podjeli ni ansamblu, Goran Vučko (1984.), kojega svježe također pamtim po maestralnoj naslovnoj ulozi u predstavi Krivi Billy s Inishmaana. Iako je ovdje “tek jedan od” zanimljivih likova u vrlo živopisnoj galeriji sporednih (a bilo je teško i pratiti sve koji su prodefilirali scenom, što i jest point – nebitan im je broj, nebitna su imena, jer ih ionako mijenjaju po želji). Za pohvalu je i ovaj puta Vučkova suptilna energija i prisutnost koja je magnetski privlači pozornost gledatelja čak i ovakvim ulogama kada nije u središtu radnje, ali uspijeva ostaviti snažan dojam.

  Snježanu Lančić gledali smo u ulozi državne službenice koja je mami Anki omogućavala razgranati business “proizvodnje Hrvata” = proizvodnje željenih identiteta, pakiranje, prepakiravanje, po potrebi uljepšavanje i slanje u bijeli svijet ili barem u Zapadnu Europu. Više od četiri desetljeća je Snježana Lančić na sceni i to virovitičkoga kazališta, oživjevši više od stotinu uloga. Ovo će svakako biti jedna od onih na listi dojmljivih.

  Igor Golub sedmi je u ovom nizu, no ne po autentičnosti ili kvaliteti. Čitavu je paletu malih likova koji poput kamenih blokova konstruiraju ovu tako univerzalnu Lujanovićevu i Krešićevu duhovitu i (auto)ironičnu priču o izgubljenom i nađenom identitetu – na koji možemo gledati kao na dug, ali i kao mogućnost(i).

  Skladatelj originalne glazbe Maro Market, koreografkinja i suradnica za pokret Melisa Beqaj, studijski glazbenik saksofonist Mario Bočić te oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj dio su autorskoga tima čiji su prinosi itekako mjerljivi, jer svojim alatima pridonose razumijevanju, atmosferi, glatkom protjecanju radnje pa i povezivanju publike s likovima i pričom.

  S njima je u suodnosu i kostimograf Krešimir Tomac, koji je svojim idejama likovima dao osobnost, lako čitljivo emocionalno stanje, ali i socijalni status. Scenograf Miljenko Sekulić odlučio se za sivu, gotovo klaustrofobičnu scenografiju – stiješnjenu zidovima, u čijem je središtu blagovaonski stol, za kojim se odvijalo sve: objedovalo, sklapalo poslove, sukobljavalo, zbližavalo, planiralo, p(r)ovjeravalo, sanjalo. Za stolom smo dobivali uvid u odnose među likovima, koje su im životne vrijednosti, koji životni planovi, o čemu sanjaju, čemu se nadaju, što ih ljuti, što taje.

  Na kraju scena ostaje prazna, prošlost je izbrisana sadašnjošću, budućnost je neizvjesna i ganz nova.

  Virovitičani imaju repertoarni adut. Predstava je dinamična, a zahvaljujući uvjerljivim i s mjerom interpretiranim likovima, izvedba je autentična. Dobar odabir komada, humornost i konciznost teksta, te harmoničan autorski tim, iskusnom su i hrabrom redatelju dobro polazište i jamstvo da će uspjeti iznjedriti slojevito i maštovito scensko uprizorenje.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 20. studenog 2024.

Piše: