Renesansni izazovi i suvremeni Dubrovnik

15. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Marin Držić, Arkulin, režija Krešimir Dolenčić, Dubrovačke ljetne igre, Festivalski dramski ansambl, Park Umjetničke škole, 2007.

• 

  O tekstu rijetko izvođene Držićeve komedije Arkulin, kao i o predstavi Krešimira Dolenčića na Dubrovačkim ljetnim igrama, studiozno piše Hrvoje Ivanković u svojoj kronici tragom kritičkih zapisa Držić na Igrama:

  „A da na planeti Držić ima još puno kazalištu poticajnih šlagvorta, pa čak i neotkrivenih predjela, istog je ljeta 2007. na vrlo upečatljiv način pokazala postava zanemarene mu komedije Arkulin, što ju je s festivalskim dramskim ansamblom u parku Umjetničke (nekad Muzičke) škole postavio Krešimir Dolenčić. Protagonist te eruditne komedije 'tipičan je renesansi škrtac i hvalisavac…, koji se naglo obogatio' te 'u starosti bacio oko na mladu lopudsku udovicu Ančicu, čije se ruke želi domoći bez ikakvih troškova. Zbog toga se sukobljava s njezinom svojtom, koja mu uskraćuje miraz i zahtijeva uzmirazje… kontradotu. U tom naumu pomoći će joj lik Negromanta, koji se… preobražava u starca Arkulina, sklapa s Ančicom brak pred službenim bilježnikom te se u Arkulinovu liku… obvezuje vjerenici dati uzmirazje u vrijednosti tisuću perpera.[1]

  O praizvedbi Arkulina nemamo nikakvih podataka, budući da je ta komedija do nas dospjela bez prologa i većeg dijela prvog čina, a suvremeno kazalište posvetilo joj se samo dva puta: 1970. kada ju je u Zagrebačkom kazalištu mladih postavio Tomislav Radić te 1998. kada ju je s Perom Kvrgićem u naslovnoj ulozi u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića režirao Ivica Kunčević. Dolenčić je, dakle, bio treći koji je ušao u okladu s Arkulinom i čini se, kada se zbroje svi argumenti za i protiv njegove predstave, da se može reći kako ju je i dobio.

  Scene u Arkulinu slijede jedna drugu povezane elipsama svojstvenim dramskome pismu budućih stoljeća. Sasvim netipično za Držića replike, dijalozi i obrati nisu potpomognuti dugim i razložnim objašnjenjima, monolozima, isprikama ili poticajima koji vode lica iz prozora u prizor. (…) Niti jedan lik ne unosi u svoju sudbinu trunku objektivnosti. (…) Model svih karaktera se itekako odlijepio i udaljio od commedie dell'arte (premda ga se često sprema baš u tu ladicu), ali i od vlastitog piščevog leksičkog ekvilibriranja i tradicije kazališta onog vremena.“

  „Arkulin je djelo koje teatralnost traži u podtekstu, u onome što piše 'između prizora, onome što su lica prešutjela, ne žele izgovoriti, ili čak uopće i nisu namjeravala izgovoriti. (…) Držić proziva tadašnje dubrovačko društvo i nepogrešivim, genijalnim smislom za teatralizaciju prokazuje pad i propast, nemoć, uskogrudnost, osvetu i pohlepu kroz lica pažljivo odabrana i prema svom podrijetlu, prezimenima, imovinskom stanju i kraju odakle dolaze. Konavljani Arkulinovići, vlasnici gradskih palača, pa neki drugi, pokvareni stanovnici Grada spremni prodati se za dinare, zatim vječiti rivali s Lopuda, Kotorani, Župljani, stranci, koloplet kompliciranih imovinskopravnih, socioloških i staleških odnosa prodefiliraju u tih nekoliko kratkih činova… Držić nema milosti niti sućuti ni prema kome. On teatralnost negromancije obrće u 'crnu silu', onu koja se okoristi lakovjernima i pohlepnima i ostavlja ih sve bez igdje ičega, same i zatvorene u sigurnom okruženju prežderavanja u jeftinim tovjernama, u svijetu sitnih zarada, bahatom trgovanju kućama, vjerenicama i vlastitom čašću.“[2]

  Očito je i iz tih riječi da je Dolenčić kroz Držića želio progovoriti i o suvremenom Dubrovniku koji se upravo tih godina sve brže pretvarao iz Grada u destinaciju i u kojem je dukat polako ali sigurno postajao jedini „car i gospodar“. Njegova primjedba da će Arkulin „tek preko scenskog uprizorenja otkriti svoj skriveni kod“ išla je u tom smjeru, baš kao i odluka da ansambl sastavi isključivo od dubrovačkih glumaca koji, kako je objašnjavao, razmišljaju kroz jezik na kojem je Držić stvarao, pa se tako puno lakše mogu približiti njegovom duhu, misli i pogledu na svijet.

  

  U jednom od opsežnijih kritičarskih čitanja ove predstave Petra Jelača je zapisala: „Dolenčić je uspješno, zanimljivo i prilično točno postavio ovaj intrigantni i neobični komad, pročitavši ga ne toliko kao … surovu komediju, prateći vjerno hiperboličku Držićevu nakanu gotovo grotesknog prikazivanja ljudske prirode, komediju čiji je kraj leden i upitan, a zbog svog (namjerno) ne posve definiranog odgovora ostavlja i gorak okus nesigurnosti kod publike.“[3]

  Nekoliko rečenica posvetila je i koncepciji prostora, opisujući kako je činjenicu da se radnja komedije događa na trgu redatelj iskoristio da se referira „na današnje dubrovačke trgove – dograđene, pregrađene i komercijalizirane“. Stoga je kapelica pretvorena u tovjernu, dodatni prozori na fasadama nevješto su probijeni, a kuće nezaobilazno ukrašene klima-uređajima. Na sceni je sve vrijeme prisutan i starinski dubrovački komin. U prvom redu je vizualna atrakcija, a njime je redatelj maštovito aktivirao jedan dio scene i tako dobio novi prostor koji mu je poslužio kao spona za komunikaciju s publikom tijekom (nadopisanog) prologa godišnjice Milice, kojim se publiku uvodi u predstavu, upoznajući je s likovima koje će u njoj susresti. No, Leu Rafoltu su se i kapelica i komin učinili dramaturški posve neiskorištenima, a samo usputno je spomenuo da je Dinka Jeričević svojim zanimljivim scenografskim rješenjem „publici omogućila izravan kontakt s gradskim ambijentom u pozadini“. [4]

  

  Bila je to, međutim, jedna od onih intervencija u ambijent koje otvaraju beskrajno puno asocijacija kako u odnosu na komad koji se interpretira, tako i u odnosu na vrijeme iz kojega ga gledamo, pa i predstave čiji duh još traje u memoriji prostora.

  U ovom slučaju igrom svjetlosnih efekata Dinka Jeričević omogućila je Negromantovu igru s Arkulinovom kućom koja na trenutak nestaje a onda se ponovno pojavljuje, pri čemu se u pozadini kuće pojavljivao i nestajao i cijeli grad, točnije onaj dispozitiv Dubrovnika kakav je publici bio izložen i u legendarnoj Spaićevoj postavi Skupa.

  O karakterizaciji likova u Dolenčićevoj predstavi izneseno je nekoliko kratkih i kontradiktornih mišljenja, primjerice ono Lea Rafolta koji je napisao da je „Kotoranin (Nikša Butijer) gotovo mehanički pretvoren u trgovca kojemu iz torbe ispadaju prošvercane cigarete“, da „Ančica (Perica Martinović) nalikuje prvakinji varijetea“ te da je sam Arkulin „preobražen u smiješnoga skorojevića koji se uglavnom razmeće stečenim bogatstvom i kupljenim društvenim položajem“.

  

  No i troje spomenutih glumaca i ostali članovi ansambla, od Nikše Kušelja (Lopuđanin Viculin), Frane Perišina (Negromant), Milke Podrug Kokotović (Vukava) i Nika Kovača (Grk-Albanez) do Mara Martinovića (Vlah Kučivrat), Branimira Vidića (Marić), Mirej Stanić (Milov), Srđane Šimunović (Milica) i Iva Mrčele (Kančiljer) dali su predstavi životnu punokrvnost i primjereni komički naboj, uspostavljajući pritom više nego dobru komunikaciju s publikom. Što je to onda što je ovom Arkulinu nedostajalo da se uzdigne do još jednog kanonskog ostvarenja držićevskog teatra na Igrama, pitanje je o kojem se propustilo opširnije raspravljati.

  Arkulin će još dvije sezone živjeti na pozornici Igara, potvrdivši kroz to vrijeme svoju odličnu komunikaciju s publikom, pri čemu su se Vušovićeve improvizacije i ekstemporiranja približila legendi koju je u Dubrovniku na tom skliskom kazališnom terenu stvorio Izet Hajdarhodžić. 

  Dolenčićevoj predstavi vjerojatno je nedostajalo čvršćih povoda i opravdanja za neke teatarski inače vrlo zavodljive postupke; nedostajalo joj je možda i one dubinske glumačke proživljenosti interpretiranih likova koja bi biografskom punoćom prekrila tragove izvedbenih manira, ali nitko joj ne može osporiti da je uspješno otvorila još jedno poglavlje Držićeva opusa i dala poticajne šlagvorte za njegovo daljnje propitivanje.“[5]

  

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 19. studenog 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
  
  

  ---

  [1] Arkulin, u: Leksikon Marina Držića, urednici Slobodan P. Novak, Milovan Tatarin, Vlatka Dugački i Leo Rafolt, Leksikografski zavod 'Miroslav Krleža', Zagreb, 2009.

  [2] Krešimir Dolenčić: Obrnulo se, tekst objavljen u programskoj knjižici predstave Arkulin, Dubrovačke ljetne igre, kolovoz 2007.

  [3] Petra Jelača: Ledena komedija, Kazalište, Zagreb, br.31/32, 2007.

  [4] Leo Rafolt: Zapostavljeno djelo koje zaslužuje život na sceni, Jutarnji list, Zagreb, 22.8.2007.

  [5] Hrvoje Ivanković: Držić na Igrama, kronika tragom kritičkih zapisa, Zagreb-Dubrovnik, 2016.

Piše: