Vješt prikaz odnosa moćnih i slabih, okrutnosti i mudrosti, represije i slobode

12. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Matko Sršen, Pomet Marina Držića, rekonstrukcija, režija Ivica Kunčević, Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 2003.

• 

  O predstavi Ivice Kunčevića, praizvedbi rekonstrukcije komedije Pomet Marina Držića Matka Sršena, u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, 27. travnja 2003. godine, opsežniji kritički osvrt napisala je Gordana Ostović u časopisu Kazalište, iz kojega donosimo najvažnije ulomke:

  „Možda je prvo pitanje redatelja Ivice Kunčevića bilo kako nakon mnogobrojnih, dugogodišnjim igranjem Držića već scenski potrošenih varijanti prikazati prostore igre naznačene u Pometu – kuću i trg. U Kunčevićevom radu predstava se često počinje misliti i stvarati iz scenografije. Ona za njega nije puki funkcionalni dekor, nego znak koji nam mora isto toliko govoriti koliko i ostali dijelovi predstave. U davnom zagrebačkom Dundu scenografski pars pro toto bila je Laurina ložnica i gomila prtljage koje su kao breme vukli likovi, na Dubrovačkim ljetnim igrama prije nekoliko godina na Peskariji bile su mu važne scensko-simbolične vertikale, da bi pokazao duboki jaz između onih doli i gori, a za ovog Pometa dosjetio se jedne u biti renesansne urbanističke misli. Grad kao kuća. Za scenografa Miljenka Sekulića imali smo se prilike mnogo puta uvjeriti da razmišlja kreativno, čak redateljski, pa je i ovog puta rezultat zanimljiv. Baš podsjeća na grad-kuću-trg, iako materijal od kojeg je napravljen potpuno odudara od mediteranskih asocijacija. Na sceni je postavljena kružna konstrukcija limenih zidova i stupova, asocirajući istodobno na otvorenu kuću, ali i na oblike zidina Grada, i koja je svojim metalnom strogoćom uvelike odredila ton predstave. Kunčevićev Dubrovnik u Sršenovom Pometu ogleda se dakle u odsjaju hladne konstrukcije, vrijeme može biti nekad, sad i uvijek, što nam govore i domišljati kostimi Danice Dedijer s detaljima koji Držićevo vrijeme povezuju s našim, pa će tako Pometov i Miličin kostim biti prožet asocijacijama na hipi modu. Takvoj hladnoj scenografiji više ne pripada naglašeno komična glumačka igra. Jer u tom je svijetu previše brutalnosti. U tekstu napadno udvaranje Popive Milici Kunčević dovodi gotovo do prijetnje seksualnog napastovanja i dok bi netko drugi scenu zaštitio neopasnom zezancijom, on je puni nelagodom. Nema u predstavi ni onog erosa zbog kojeg u Dundu svi postaju smiješni. Manda je odjevena u muško, Milica je u stalnoj panici od neželjenog braka, a Kunčević nije inzistirao na mogućim komičnim situacijama koje bi proizašle iz transvestitskih zabuna.

  Za komično su tu više zaduženi jezični i komunikacijski srazovi signore contesse i Bokčila i Grubiše, upad sirovog primordijalnog svijeta Brđana u potrazi za naručenom nevjestom, a kojima će na kraju u svatovskim maškarama podvaliti lažnu mladu. Smijemo se, naravno, i Pometovim manipulacijama, ali to je već drukčija vrst smijeha. Vjerojatno su ta hladnoća scenografije, neuobičajen asketizam igre, ali i sama struktura teksta u kojem se u početku susreće ponešto više tokova kojima treba vremena da se slože, pridonijeli sporijem ritmu početka predstave, ali kako ona odmiče, stvari se slažu na svoje mjesto, likovi se uobličuju u jasne odnose, zapleti dobivaju smjer, komika i gorčina nalaze svoj pravi balans koji kulminira u neobično dojmljivom završetku. Pometa koji je prema likovima okrenuo ogledalo njihovih mana, ružnoće i spletaka to će društvance protjerati iz Grada. Limeni zidovi u kojima se skupila sva ljudska mižerija pred njim će se zatvoriti i on će ostati sam na sceni. Izopćen, ali i slobodan da krene u neku novu priču gdje će nastaviti po svome.

  U tarotu postoje dvadeset dvije karte. Uz Cara, principa autoriteta moći, Ljubavnike, koja govori o ljubavnim konfliktima i izazovima, Mađioničara, Kola, Smrti i ostale, na dvadeset drugom mjestu je Luda. Ona je jedina karta bez broja i slova. U njoj se isprepliće nevinost i mudrost. Ona je tu kao netko tko stoji izvan igre i svemu se smije. Cijeli ostali svijet živi samo da bi nešto posjedovao; moć, dobar glas, novac, djevojke. Luda ismijava tu žudnju za posjedovanjem. I tako slobodan ne drhti pred nasilnicima, nego ih kvrcka po nosu (čovjek je tek onda moćan ako je ništa, kaže Euripid). Književnost je prepuna takvih luda: od Pantagruela, Diogena, Petrice Kerempuha i našeg najpoznatijeg – Pometa. Sršenov Pomet, čini mi se, upravo je takva Luda. Drsko hrabro izvodi novčane transakcije i smicalice, jednako ismijavajući lakovjernost Mara, okrutnost Dunda i snobizam signore contesse, upravo zato jer je izvan igre i želje za posjedovanjem. I zato se ne da zastrašiti i okice mu se smijuckaju čak i kad Dundo po njega pošalje žbire. Takav je čovjek za ludilo vlasti savršeno neupotrebljiv i zato svima njima opasan. Ne mogu ga potkupiti. Pa ga moraju protjerati.

  Igor Hajdarhodžić odlično ga igra na tom tragu. Okice mu lukavo igraju dok čeka reakciju Dunda Maroja na prijedlog da ubije sina ili ga pošalje u roblje ili dok mu Milica sramežljivo priznaje da je zaljubljena u Ondarda-Mandu. Ima u njemu i zdrave lukavosti i nevinosti i one hipijevske potrebe da izbori slobodu životnih izbora za sebe i za druge pa će tako dio novca koje je izvukao dati Milici da pobjegne od neželjenog braka s Mandom u Rim. Bilo bi zanimljivo njegovo akomodavanje vremenu u dvjema predstavama: ovoj i onoj Dunda Maroja od prije nekoliko godina na Dubrovačkim ljetnim igrama, također u Kunčevićevoj režiji. Tamo je Pomet (Predrag Vušović) pravi kralj od ljudi, proračunat, profinjen u lukavštini, koji želi i zna kako će “uziti gori” i participirati u vlasti.

  No vratimo se ovom mlađem i neiskvarenijem. Nasuprot njemu ozbiljno je lice Dunda Maroja, bivšeg člana vijeća Republike, kojeg zastrašujuće dobro igra Frane Perišin. Njegova je hladnoća i bešćutnost onih koji vlast upotrebljavaju na najbezočniji način. Njegov hrapavi govor ispod glasa, kakvim je Brando u Kumu slao smrt po druge, reducirana i nadmoćna gesta te pogled u prazno jasno su pokazivali da imamo posla s čovjekom koji s pijedestala vlasti i usredotočen na cekine nema milosti ni za koga pa ni za sina.

  Milka Podrug Kokotović oholost contesse Scioccaio predstavlja nam u prvim prizorima, kamenim licem i glasom koji strijelja naredbe djetićima što je nose na “sedžetu ” (nosiljci), poslije grubim odnosom spram Pere, ali i komičnim snobizmom koji će izaći na vidjelo. Milica Nataše Dangubić onaj je komični vrutak što svojom pojavom pokrene i najtromiju scenu, ona je vedra dobrota, ali i zdravi prkos, preplašena onim što joj nameću, ali i energična da se ne preda, a od koje će poslije nastati snalažljiva i prefrigana Petrunjela. Mande-Ondardo bila je Glorija Šoletić, solidna, ali ništa više od toga. Šteta je da se nije više usudila poigrati s ulogom i njezinim transvestitskim moćima.

  

  Lik Mande jedan je od zanimljivih likova iz Držićeve tapiserije. Djevojka iz Kotora postaje kurtizana Laura u Rimu i iako se tamo kaže da se nikad nije udavala, ime joj nalazimo i u komediji Mande, gdje je udata za starca, no snalažljiva i koristoljubiva kao uvijek potajno Ijubuje s mlađim. Kažu da to nije isti lik, ali se možda Laura vratila iz bijelog svijeta i kao mnoge našijenke našla si dobrog “sponzora”. Možda bi o njoj vrijedilo napisati komediju.

  Pera Mirej Stanić bila je prava cmizdravica koja u neodlučnosti ni sama ne zna što hoće, pekmezasta i afektirana, jednako psihološki atrofirana kao i mali pobunjenik, ali povodljivi slabić Maro, kojemu je lik i psihu uvjerljivo dao Nikša Butijer. Popiva Mara Martinovića rabijatni je poslušni sluga, onaj koji je spreman na sve za svoga gospodara. Tipski su duhoviti bili naročito Ivica Barišić (Bokčilo) i Branimir Vidić (Grubiša), ali i Izmira Brautović (Lučina), Nina Hladilo (Baba Perina), Ivo Mrčela (Pavo Novobrđanin) i ostali. Vještom rukom Kunčević je vodio svu tu silu zapleta i raspleta da bi pokazao ono što je Sršen odlično postavio, odnose moćnih i slabih, okrutnosti i mudrosti, represije i slobode.”[1]

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 16. studenog 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
  

  ---

  [1]   Ostović, G. (2003). Sršenova rekonstrukcija. Matko Sršen, Pomet Marina Držića (Kazalište Marina Držića, Dubrovnik). Kazalište, VII (13/14), 14-19

   

Piše: