Teatar i zrcalo društva: Pomet u viziji Matka Sršena

11. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Matko Sršen, Pomet Marina Držića, rekonstrukcija, režija Ivica Kunčević, Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 2003.

• 

  Nakon višedesetljetnog proučavanja Držićeva djela, kazališni redatelj, držićolog, teatrolog, pisac i publicist Matko Sršen, 2000. godine objavio je svoju rekonstrukciju nikad pronađene Držićeve komedije Pomet. Isti je tekst praizveden u kazalištu Marina Držića u Dubrovniku 27.travnja 2003. godine u režiji Ivice Kunčevića, a te je sezone bio i dijelom dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, kao gostovanje KMD-a. O samome tekstu rekonstrukcije kao i o predstavi, opsežniji prikaz napisala je Gordana Ostović u časopisu Kazalište iz kojega donosimo ulomak:

  „Godine 1548. Pomet družina prikazuje danas izgubljenu Držićevu komediju Pomet koja se smatra i prvim djelom Marina Držića. Prikazuju je “Prid dvorom” odnosno Kneževim dvorom, mjestom kojeg držićolog Slobodan Prosperov Novak određuje kao prostor u kojem se dubrovačko društvo svakodnevno slavilo retorikom i gestikom vlasti. Ono što se na sceni odigravalo moglo se vidjeti samo ukoliko je s izvođenjem bio suglasan dvor i ukoliko ga je svojim pogledom imenovao, mišljenja je Prosperov Novak, pa je dakle za vjerovati da se Držićev Pomet služio tim pravilima društvene igre. Uostalom, u govoru Negromanta u Dundu Maroju Držić se referira na prethodnu komediju u kojoj je, kaže, likovima “stavio katance na usta a sad ih dviže da bi otkrio sve one ljude od trimjed, ljude od ništa i ljude nahvao”. Crne rupe naše književnosti uvijek su intrigirale, od izgubljenih pjevanja Gundulićeva Osmana što ih je nadopisao Ivan Mažuranić, nestalog kraja Dunda Maroja kojeg je nadopisao Mihovil Kombol pa do, evo, izgubljenog Pometa kojeg je silnom zaljubljenošću nastojao rekonstruirati redatelj i književnik Matko Sršen rekavši kako se sve nadao da će se možda poput iznenadnog otkrića Jeana Dayrea koji je u Firenci otkrio Držićeva urotnička pisma, s nekog tavana ili arhiva ukazati i originalni Pomet. U svojoj žudnji zamišljanja kako je komedija mogla izgledati Sršen se pritom nije odlučio za borhesovske izmišljaje i fiktivnu faktografiju kao što je to domišljato učinio Luko Paljetak s navodno pronađenim dnevnikom Cvijete Zuzorić, dubrovačke ikone 16. stoljeća, dugo nas ostavljajući u uvjerenju da su zapisi o njezinom životu i treptaji njezine duše autentično svjedočanstvo žene čijom su se ljepotom nadahnjivali mnogi umovi njezinog doba, da bi nam nekoliko godina poslije otkrio svoju iluzionističku varku koja je, naime, izašla iz njegove, a ne Cvijetine pjesničke ruke.

  

  Matko Sršen krenuo je rizičnijim putem tim više jer se odlučio za novu uspostavu komedije autora iznimno kultnog statusa, svjestan da će njegov uradak zbog toga biti pod najdebljim povećalom i laika zaljubljenika i stručnjaka držićologa. U sjenovite hodnike povijesti krenuo je s dubokom vjerom da su šifre i kodovi za dešifriranje posijani po ostalim Držićevim djelima i hrabro zakoračio u minsko polje pokušaja reanimacije likova u kontekstu što su predhodili događajima u slavnom Dundu Maroju. Što se događalo s dobro poznatim likovima prije njihova susreta u “Rimu” imali smo prilike vidjeti u dubrovačkom kazalištu “Marin Držić”, gdje su se oni ukazali u režiji Ivice Kunčevića. Sršenova rekonstrukcija očito je plod dugogodišnjeg proučavanja Držićeva djela, zakonitosti njegovih zapleta, jezika i karaktera, od čijih je stalnih figura škrtaca, rasipnih sinova i okretnih slugu Vidra znao sačiniti mozaik jedne plastično prikazane i u životu prepoznatljive ljudske menažerije.

  Trebalo je, dakle, i ovdje izgraditi čvrste kosture realistično zacrtanih karaktera što ne robuju nikakvim klišejima renesansne komediografske produkcije, likove koji su dubinski tragični, ali su situacije u koje upadaju neodoljivo komične. Dramsko značenje Držićeva smijeha u ovoj rekonstrukciji Pometa proizlazi prvenstveno rekli bismo iz naglašavanja represije i pohlepe moćnih. Ovdje su oni predstavljeni kroz dvije figure, ne samo Dunda Maroja nego i tetke Perine, signore contesse De Scioccaio. Ista represivna struktura ličnosti navodi kontesu na bračne i novčane transakcije za Perinu udaju najprvo za Mara, a onda za lažnog signora Ondarda, kao i Dunda Maroja, koji u kućnom pritvoru drži sina i sluškinju Milicu, jedno da ne bi s parama pobjegao Mandi u Kotor, drugo da ne pobjegne od braka što ga joj je on dogovorio s Grubišom Novobrđaninom. Ostalim likovima preostaje samo da se migolje, da smišljaju strategije bijega koje Sršen vrlo komično izvodi. Pera će se u svom migoljenju, kao uostalom i Milica, zaljubiti u signora Ondarda koji je zapravo u muško preodjevena Manda Krkarka što je iz Kotora došla po Mara, dok će on bježeći iz kuće pasti ravno u vješto spletenu Pometovu mrežu. Kako je to jednom lucidno primijetio Petar Brečić, Držićevi junaci nemaju majku, ne postoji zaštita sretnog utočišta i stoga se u takvom svijetu svi pojavljuju kao stranci. Zato je moguće da se u ovom Pometu otac može dati nagovoriti na ubojstvo sina, uhititi ga ili pitati samo za cekine kad mu kažu da je mrtav.

  No Sršen ipak ne piše tragediju pa njihove mane stavlja u komične zaplete čije konce naravno vuče Pomet koji svojim spletkama provocira svu lakomost društva kojem se akomodava. On će u ovoj prilici zaigrati zapetljane novčane transakcije da bi soldi ljudi od nahvao stigli u prave ruke (Milici da pobjegne od neželjenog braka, a i da sebi nešto stavi u džep). Ima tako u Sršenovoj komediji prilično prigoda za smijeh (tu su i zabune izazvane preodjevanjem žena u muškarce i ljubavne zablude koje iz toga proizlaze kao u Shakespeareovoj komediji Na tri kralja), ali i za gorčinu jer iz mnogih lica reže njihovi goli interesi, hladnoća i bešćutnost. Prepoznat ćemo u ovom Pometu i Skupa i Stanca (scenama svatovskih maškara koje upriličuju za svadbu Milice i Grubiše), podsjetit ćemo se Petrunjelinih brojalica, a izvori smijeha bit će i komunikacijski srazovi uzvišenog, talijanštinom prožetog govora dubrovačke aristokracije contesse De Scioccaio i pučkog beštimanja Bokčila i Grubiše.“[1]

  Sam autor rekonstrukcije komedije Pomet Marina Držića, Matko Sršen u programskoj knjižici predstave povodom premijere i praizvedbe u Dubrovniku, 27. travnja 2003. donosi ulomak svog eseja Pometovim tragom, objavljen u knjizi Pomet Marina Držića (rekonstrukcija), značajan za razumijevanje značenja te izgubljene komedije u kontekstu cjelokupnog Držićeva opusa i njegove ingeniozne dramaturgije, koja uvelike anticipira opće poznati Shakespeareov teatar u teatru iz Hamleta, ali na jedan posve drugačiji, zrcalni način:

  „A nisam daleko od pomisli da i ono Pometovo zrcalo o kojem pripovijeda negromant Dugi nos shvatim manje scenografski a više pirandelistički, bez obzira na onako moćne 'arkitete'. I nije bitno je li Držić oslikao dio Place (gdje je publika stajala i sjedala) pa onda oslikan projekt pokazao na sceni, 'prid Dvorom', tako da su akteri stvarnog i u Dubrovniku svima poznatog skandal-događaja, koji su sjedili u publici, mogli prepoznati svoja lica oslikana u malo drukčijim kostimima kakve nose glumci – i  da su ih svi ostali mogli prepoznati! – nego je bitno da je trikom ili mirakulom zrcala izazvao, izravno ili neizravno, ali izvjesno prepoznavanje. Obrčući 'u čas glavom ovamo' (na scenu) Placu 'tu gdje sjedite' (gledalište) i prikazujući publiku na sceni ('a na njoj bijehote'), Držić je pirandelovski ukazao na istovjetnost disparatnih, u konvencionalnoj dramaturgiji rampom odvojenih površina scene i gledališta, sugerirajući kako je pravi teatar tamo gdje sjede izvorni glumci – u gledalištu; dok su ovi 'na šeni' tek zrcalnici što onima potvrđuju njihov pravi ili obrnuti značaj. ( …)

  Tko je ikada u gotovo petostoljetnoj povijesti hrvatskog kazališta imao takvu premijeru, tko se usudio tako radikalno istinoliko prikazati vlast, i poretku – koji se od onda pa sve do danas uvijek pojavljuje i kao naručitelj i kao najvažniji konzument i vlasnik teatra – tako od srca podmetnuti nogu da tresne koliko je dug i širok i da se rasprostre po sceni – kao što mu je to Držić podmetnuo s POMETOM?!“[2]

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 15. studenog 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
  

  ---

  [1] Ostović, G. (2003). Sršenova rekonstrukcija. Matko Sršen, Pomet Marina Držića (Kazalište Marina Držića, Dubrovnik). Kazalište, VII (13/14), 14-19

  [2] Programska knjižica predstave, ulomak iz: Matko Sršen: Pometovim tragom, esej u knjizi: Matko Sršen: POMET Marina Držića (rekonstrukcija), Zagreb, 2000., str.223-225.

Piše: