Glumački raskošno, ekspanzivno i evokativno

Kazalište Virovitica, Hrvatsko kazalište Pečuh: Miroslav Krleža, U agoniji, red. Dario Harjaček

• 

  Ako gravitirate opsežnim, dubokim, slojevitim pričama o međuljudskim odnosima, unutrašnjim previranjima u raskošnom dramskom pisanju (što je nedvojbeno odlika prekrasnog Krležinog dramskog opusa), sigurna sam da ćete voljeti i virovitičko-pečušku koprodukciju U agoniji (premijerno u Pečuhu izvedenu 19. listopada 2023., a u Virovitici 27. istoga mjeseca), koju redateljski sigurno potpisuje Dario Harjaček, a Dora Golub, pak, dramaturgiju.

  Odlazak na predstavu koja je gostovala u Vinkovcima pokazao se punim pogotkom. Iako traje puna tri sata (s tek jednom pauzom), bili su to trenutci nedjeljnog predaha nakon dugoga radnoga tjedna, jer uprizorenje je glumački raskošno, ekspanzivno i evokativno.

  Drama U agoniji Miroslava Krleže karakteristična je po dubokoj analizi ljudske psihe i složenih odnosa među likovima, prvenstveno kroz ljubavni trokut između barunice Laure, njezina muža baruna Lenbacha i njezine stare ljubavi, odvjetnika Ivana Križovca. Krleža krajnje realističan i pesimističan prikaz razotkriva krizu građanskoga društva i propadanje moralnih vrijednosti, osobito među (građanskom) elitom. Kritički prikaz društvenih nepravdi i licemjerja, često kroz složene, psihološki duboke likove i ekspresivan, lirski jezik koji naglašava moralne i egzistencijalne konflikte tipičan je za dramsko stvaralaštvo Miroslava Krleže.

  Scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Ana Mikulić i skladatelj Damir Šimunović (majstor svjetla Domagoj Garaj na trenutke je zakazao, ostavljajući glumce neosvijetljenima) s već spomenutim članovima autorskoga tima – a velikodušno potpomognuti glumačkom petorkom, bili su ujedinjeni u svom zadivljujućem uprizorenju u stvaranju ovoga lijepoga spoja drame i književne fikcije kao alata za istraživanje ljudske duše i društvenih paradoksa, slojeviti misterij likova, mračnu stranu čovjekove prirode i vremena u kojem žive.

  Nadam se da i drugi gledatelji dijele ovo iskustvo. Naime, za sve pohvale i oduševljenje bili su nastupi nekih glumaca. U prvom redu Irene Tereze Prpić. Nadahnjujuće vladajući iznimnim talentom, gracioznošću, autoritetom, mudrošću, njezin prikaz barunice Laure Lenbach vrijedio je vremena, bila je čista uživancija gledati je i slušati. Privuče nas već od prve scene, o njezinoj glumi razmišljate još dugo nakon odlaska iz kazališta.

  Irenina je gluma istodobno i nježna i zakivajuća – ne pada mi na pamet nijedna hrvatska riječ koja tako precizno iskazuje ono što mislim, osim engleskog izraza she nailed it perfectly. Članica riječkoga HNK Ivana pl. Zajca, 35-godišnja Irena Tereza Prpić uvjerljiva je i kada podiže glas ili se unosi u lice, ne pretjeruje, nije iskarikirala ni scenu pijanstva ili emocionalne i psihičke rastrojenosti. S lakoćom se emotivno uspijeva brzo presložiti.
  Kao i ona, i 59-godišnji Igor Golub čvrsto drži ulogu dr. Ivana Križovca u svojim rukama. S obzirom na tu večer ponuđeno, definitivno mu se mora progledati kroz prste za 2-3 petljanja s tekstom (posebice jer, kako piše Dora Golub, „navedena drama nedvojbeno iziskuje utjelovljenje u scenskom izrazu koji može održati punoću i bravuroznost Krležina jezika”). To nije umanjilo njegov doseg. Iznimno ugodne boje glasa, precizne dikcije, Igoru Golubu mora se nešto zamjeriti – na trenutke je bio nerazumljiv i tih, gotovo na granici čujnosti.
  
  U ovom Krležinom „hiperintelektualnom verbalnom nadmetanju“ (piše dramaturginja Golub) iskričave rečenice „gotovo stoljetnim talogom nagomilanih značenja“ upijaju se s punom pozornošću. Zadivljujuće je i kako se vješto služe njemačkim riječima, pa i čitavim rečenicama što su uzrujaniji.

  

  Dario Harjaček, 45-godišnjak punoljetan i u redateljskom zvanju, ponudio nam je trosatnu predstavu koja ni na trenutak ne gubi na tempu ni zanimljivosti. Izvukao je maksimum od glumaca i od teksta. Irena Tereza Prpić i Igor Golub su oni „glumci dorasli izazovu” o kojima piše dramaturginja u svom tekstu u knjižici predstave.

  Uvijek kada pišem o predstavi koju sam pogledala, nastojim adekvatno i maksimalno objektivno opisati ono što sam vidjela/gledala.

  Irena Tereza Prpić kao barunica Laura Lenbach nadigrala je svoga partnera na sceni Gorana Košija (kojega smo gledali u ulozi lakrdijaša baruna Lenbacha) već u prvim minutama njihovoga ȃgona. Košiju je ovaj puta nedostajalo hrabrosti za preuzimanje rizika, discipline za kontrolu pokreta, gesta i glasa, što je rezultiralo u najmanju ruku nepreciznošću i emocionalnom nejasnoćom u nijansiranju dok se sukobljava sa suprugom. Doimao se kao da se oslanja samo na trenutačnu inspiraciju i rješenja, bez kontinuiteta.

  Goran Smoljanović pojavljuje se tek nakon puna dva sata predstave. U obranu njegovih grijeha i propusta, kojih mu ja nisam našla, nije nevažno da je večer prije u osječkom HNK-u odigrao predstavu Teror u kojoj glumi jednu od glavnih uloga! Ovdje kao policijski službenik Smoljanović je pokazao da je discipliniran glumac, posvećen zadatku i ulozi, i to ne na razini „svladavanja teksta“, nego značajnog prinosa cijeloj produkciji.

  

  U epizodnoj je ulozi ruske grofice Madeleine Petrovne glumica Vlasta Golub. Iako se tek nakratko pojavljuje, uspjela je dočarati njezinu tragičnost, tugu, nesigurnost.

  Scenografkinja Vesna Režić odlučila se na nepromijenjenu scenu – u potpunosti poštujući epohu, vrijeme nakon Prvog svjetskog rata, ali i društveni status protagonista.
  To vrijeme autentično dočarava i odabir namještaja, luksuznih elemenata (kožni naslonjač, stilizirana, bidermajer sofa, noćna svjetiljka, gramofon…), tamne, zagasite boje koje pridonose elegantnosti… Šteta je što pozornice nisu skroz kompatibilne pa prilagodbe ponekad nisu najsretnije (iako ovo nema veze s pukom srećom).

  Na istom je tragu i kostimografkinja Ana Mikulić odjenula junake, uglavnom u svilu, čipku, i sve one boje i detalje koji pridonose eleganciji, sofisticiranosti, osjećaju za modu, ukratko – odražavaju pripadnost višim slojevima društva. I scenografija i kostimi zaokružili su kanonsku priču koja desetljećima opčinjava generacije čitatelja i teatrofila i prilično klasičan smjer inscenacije u kojem ju je pokrenuo redatelj Harjaček.

  

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 11. studenog 2024.

Piše: