Predstava jedinstvenoga simbolizma, koja istražuje dječje emocije
Kazalište Mala scena: Petra Pleše i Zdenka Šustić, Mali požari, red. Zdenka Šustić
-
U režiji Zdenke Šustić, koja je s dramaturginjom Petrom Pleše i autorica teksta, Mali požari premijerno su izvedeni 12. rujna 2024. u Kazalištu Mala scena. Predstava senzibilno nastoji istražiti temu neizgovorenih emocionalnih požara unutar obitelji, onakvih koji (kao i pravi požari) zaiskre i buknu u trenucima nepažnje i odsutnosti. Ninin otac je vatrogasac i njezin najveći uzor, ali dok on gasi požare u vanjskom svijetu, u njihovom domu neprimjetno tinja plamen koji prijeti ugušiti samu Ninu. Ova opipljivo-neopipljiva metaforična premisa (emocije su vatra, odnosi su zapaljivi) predstavlja čvrstu osnovu za scenski izraz i slojevit prikaz.
Dramaturgija i režija, usredotočene na Ninu i njezine emocionalne izazove, vješto koriste metaforu zapaljivosti kako bi dočarale delikatnu, krhku, a ipak zapaljivu prirodu međuljudskih odnosa – savršen motiv za mladu publiku koja se tek počinje svjesno suočavati s emocionalnim kompleksnostima svijeta odraslih.
Minimalistička scenografija Marija Tomaševića funkcionalnim papirnatim konstrukcijama dodatno naglašava temu krhkosti. Crno-bijelim kontrastom scenskog prostora (bijeli papirići na crnoj pozadini), manipulacijom objektima i lutkicama od papira, predstava koristi opipljivu scensku metaforiku kako bi naglasila lako zapaljivu prirodu ljudskih odnosa i emocija, kao i nijansirala spektrom različitih formi ono što bi se, na prvi pogled, moglo percipirati kao crno-bijelo. Ovaj kontrast između vatre emocija i ljudske krhkosti dodatno pojačava igra glumaca s papirnatim elementima, što je učinkovita scenska metafora za male požare koji mogu progutati velike odnose i male ljude od papira.Vizualni identitet predstave ističe i jednostavnost kostima – maslinastozelene kratke hlače i majica za glumicu i glumca – evocirajući asocijacije na vojni internat i disciplinu. To bi se moglo shvatiti kao auto-internaciju, svojevrsni (samo)nametnuti (?) emocionalni internat kojem su se i Nina i Tristan, svatko na svoj način, podvrgli – istodobno i sigurno, ali i sputavajuće mjesto. Također, kostimi evociraju i nedefiniranu uniformu, odražavajući Nininu želju da postane poput svog, u odsutnosti gotovo mitskog oca vatrogasca.
Međutim, iako su mali požari predstavljeni kreativnom vizualnom simbolikom a dramski tekst poetski i suvislo govori, stvarne posljedice ovih unutarnjih sukoba dramaturški, pa tako ni scenski, ne dolaze do izražaja. Nedostatak prave emocionalne kulminacije u dramskoj strukturi i produbljivanja odnosa u glumačkoj igri rezultiraju time da mali požar, čak ni hipotetski, nikada ne vidimo – on je i u svojoj ideji odmah ugašen, a posljedice koje su, jednako kao i uzroci, scenskom prikazu neophodne, izostaju.
„Iskra koja bukne u požar“ ostaje tako na razini nagovještaja bez potpune artikulacije i bez prostora za emocionalnu transformaciju. Dijalog o uzrocima i posljedicama imao bi možda više smisla da smo na sceni doista vidjeli emocionalnu posljedicu nekog malog požara. Ovako ostaje mnogo narativne analize u kombinaciji s idejno vrlo dobro postavljenom scenskom i glumačkom igrom, ali bez prave emocionalne kulminacije s koje bi se suvereno odskočilo u neki kasniji razgovor o mentalnom zdravlju. Iako naslućujemo frustracije likova, one kazališno nisu sasvim jasne. Pomalo protu-instinktivno scenskoj koncepciji i finoj vizualnoj metaforici, lica prvenstveno nariraju svoj unutarnji svijet, čak i onda kada iz narativnog prisjećanja prelaze u inscenaciju događaja.
Mirna Ostrošić kao Nina i Nikola Radoš kao njezin prijatelj Tristan igraju promišljeno i s puno potencijala, donoseći mlade osobe suočene sa zbunjenošću, šutnjom i frustracijom zbog fizičke i/li emocionalne roditeljske odsutnosti. Njihova izvedba, iako usklađena i dinamična, povremeno se više oslanja na narativnu ekspoziciju nego na emotivni izraz, zbog čega dolazi do blagog raskoraka između scenske koncepcije i glumačke igre, u kojoj naracija nadjačava prikazivanje. Za djecu koja bi trebala povremeno biti preplavljena frustracijama i emocijama u kojima iskre mali požari, oni su gotovo nezamislivo jezično artikulirani.
Djeca, osobito Nina, prikazana su kao izrazito introspektivna, što sâmo po sebi nije nikakav problem i pruža zanimljivu perspektivu, posebno kada glumci uspostavljaju odnos s lutkicama od papira. No, pretpostavlja se da čak i starmala djeca poput Nine, koja svjesno uvježbava gašenje i potom uspijeva ugasiti svoje požare, imaju jezično neartikulirane trenutke u kojima umjesto jezika govori ponašanje ili čin. Za potpuniji učinak onoga čemu predstava teži, a to je potaknuti dijalog o mentalnom zdravlju i emocijama izvan kazališne dvorane, predstava bi mogla dodatno emocionalno preispitati i produbiti odnose među likovima, precizirati napetost dramskih odnosa ili izostanka odnosa, osobito u interakciji s papirnatim konstrukcijama koje vizualno prikazuju njihovu krhkost. (Npr. kakve emocije na scenu uvode papirnatu Ninu i papirnatog Tristana? Po čemu su bliske ili suprotstavljene? Jesu li to emocije koje je teže ili lakše izraziti? Itd.)
Režija Zdenke Šustić vješto koristi svjetlo i prijelaze između scena za izolaciju prizora i oblikovanje tijeka predstave. Vizualni kontrast je snažan, iako neki simbolički elementi, poput vode na početku, zbog nedosljedne prisutnosti gube težinu i priliku da se njima produbi metaforika predstave (unatoč aktivnoj interakciji s vodom na početku, kasnije se taj element izgubio pa se nameće pitanje je li, bez obzira na izolirane efekte, za cjelinu doista bilo potrebno doslovno se polijevati vodom). Glazbena podloga Šimuna Matišića decentno obogaćuje scenske trenutke, iako na nekim mjestima djeluje predominantno i smanjuje domet scenskog govora. Usputni razgovor o samoubojstvu među adolescentima nenametljivo dodiruje osjetljivu i važnu temu koja je danas sve prisutnija među temama o mentalnom zdravlju djece starije osnovnoškolske dobi, ali emocionalno naizgled nije dovoljno pripremljen kroz prethodne prizore. Taj motiv djeluje stoga donekle odvojeno od ostatka radnje, što umanjuje njegov dramatični učinak, posebno u odnosu na previranja likova.
Uvođenje očinske figure kao doslovne papirnate konstrukcije, koja se razvija od maske do lutke, kreira novu metaforičku dimenziju. Ona simbolizira udaljenost i nedostupnost u odnosu između oca i kćeri, naglašavajući kako Nina vidi očevu prisutnost kao pomalo umjetnu ili nedostižnu, mitološku. Ovaj koncept, premda snažan, također bi profitirao od jasnijeg emocionalnog naglaska, a sve što slijedi nakon njega trebalo bi tom prizoru parirati simboličkom jačinom, ali i jasnoćom. Dok skida slojeve papira s njegova lica – što je metaforički vrlo moćna scenska radnja, Nina svom tati govori: „Nisi savršen i to je okej“.
Međutim, bez ijednog prikazanog malog požara, ta istina više zvuči kao naučena fraza nego kao stvarna emocionalna spoznaja. To nije nužno ni plus ni minus, jer i odnos prema floskuliziranoj, ironijski nabijenoj dimenziji popularne sintagme itʼs OK not to be OK također ima dramskog potencijala koji bi se dao istražiti. Emocionalni registri i glumački prijelazi iz odraslih u konstrukcije odraslih pa u djecu, pa u djecu od papira, u kazališnom vremenu koje uvijek prikazuje sadašnjost trenutka, mogli bi biti određeniji. Time bi se nesumnjivo jače poentirala različitost perspektiva i dojmova u odnosu na zadane situacije, kao i važna spoznaja da je i Ninin tata, koji je uveden kao doslovna konstrukcija od papira (kao maska, ali i kao skup post-it papirića koji nadomještaju njegovu prisutnost), ljudsko biće kao i Nina.
Na kraju, Mali požari nose golem potencijal sa svojim jedinstvenim simbolizmom, sposobnim glumcima i hvalevrijednom namjerom poticanja razgovora o mentalnom zdravlju. Daljnjim razvojem emocionalnih naglasaka teksta i produbljivanjem dinamičkih slojeva, ova predstava mogla bi užgati snažniji refleksivni dijalog, osobito vrijedan za mladu publiku koja prolazi kroz slične izazove u vlastitim životima. Predstava je to koju stoga treba što više igrati kako bi se eliminirala svaka nesigurnost, odgovorilo na svako dramsko pitanje i produbio odnos između glumaca, teksta, lica i papirnatih konstrukcija te kako bi se taj odnos sabilo u najorganskiju moguću interakciju – čvrstu i elastičnu interakciju s koje se i s minimalnim zaletom može odskočiti daleko u izvanscenski dijalog.
© Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 7. studenog 2024.