Nova pozornica i dojmljiva, žanrovski raznolika prva premijera

Kerekesh Teatar: Jan Kerekeš, Godišnjica mature, red. Jan Kerekeš, Scenoteka Zagreb

• 

  Kazalište Vidra više ne postoji. Iako je trebalo obnoviti kazalište, dvoranu, atmosferu, gledalište i scenu, ostaje određeni žal što Marin Držić barem kao nadimak ne postoji više u zagrebačkome kazalištu. Kerekesh Teatar, s prvom adresom u Varaždinu, u bivšoj je Vidri otvorio Scenoteku, obnovivši u dva tjedna 830 m2 prostora.

  „Scenoteka Zagreb na adresi Draškovićeva 80 u srcu Zagreba, nova je kazališna scena za sva nezavisna kazališta, predstave, stand up nastupe i druge izvedbene umjetnosti. Uz Kerekesh Teatar i naših 15 autorskih predstava publika će uživati u odličnim predstavama gostujućih kazališta, smijati se uz najkvalitetnije stand up izvođače, ali i biti dio nove dječje kazališne scene.“

  Mjesec dana nakon uređenja i otvorenja dvorane, a pomaci su vrlo vidljivi, atmosfera je znatno bolja, življa i životnija, glumački podatnija, realizirana je prva premijera, praizvedba escape room komedije Godišnjica mature za koju tekst i režiju potpisuje Jan Kerekeš, koji i glumi jednu od šest uloga, skupa s vrlo zaigranim i posebno motiviranim kolegama i kolegicama, podjednakih izvođačkih sposobnosti, od kojih su se neki više, a neki manje svidjeli publici: Glorijom Dubelj, Iskrom Jirsak, Mateom Elezović Brdar, Ivanom Čuićem i Zoranom Pribičevićem. Tko su bivši učenici? Dramski umjetnici u rasponu od tridesetak do četrdesetak godina, što im daje realne životne i tjelesne temelje za uvjerljivost, a razlike u godinama i izgledu mogu se opravdati time što se ionako neki bivši učenici transformiraju u životu brže, neki sporije. Zaključani su u sobi s nekoliko predmeta, zavezani za stolice, ne znaju zašto su u tome prostoru, paničare, a ključa nema, kao ni telefona ni kontakta s vanjskim svijetom. Autor i redatelj Jan Kerekeš svim je izvođačima omogućio posebne trenutke za individualne glumačke prezentacije i suigru u različitim kombinacijama.‚

  

  Dobro je tempirana i premijera predstave, jer godišnjice se matura, ako se ne uspiju organizirati u lipnju, organiziraju u rujnu i/ili listopadu, a to je i uvijek inspirativna tema, jer većina bivših učenika ipak odlazi/dolazi na godišnjice, evociraju se uspomene, prepričavaju unutarrazredne anegdote; svi, iako odrasli, ponovno postaju učenici, pokazuju slike novih ili već razorenih obitelji, djece, ljubimaca, ponekad se progovori i o (ne)završenim fakultetima, zaposlenju, poslovnim obvezama, mijenjanju posla, sad sam baš između dva posla, krizama i neraspoloženjima, većinom pod krinkom uspješnoga života...

  Jan Kerekeš, kazališni, televizijski i filmski glumac, kao i frontman hrvatskoga metal sastava iz Varaždina, Cold Snap, osnovanoga prije više od dvadeset godina, izabrao je dobar način preispitivanja, izolirajući kao autor sad već svoga petoga teksta skupinu od šest bivših maturanata nakon svečanosti, u pet ujutro, u jednome prostoru u koji ih zatvara nakon plesa želeći se s njima obračunati. Kerekeš-redatelj u svojoj već petoj režiji započinje predstavu plesom mladih ljudi u polumraku nakon kojega shvate da su im (doslovno) zavezane ruke i noge. Ostaje im govor kao mogućnost, svađa, neizvjesnost, nervoza, nelagoda i sjećanje na školske dane, prošlost u kojoj naslućuju ili znaju razloge kažnjavanja. Svi izabrani, njih šest, jer drugi iz njihova razreda očito nisu bitni za autorovu priču, nude svoje vizure i vizije, svi osjećaju različite frustracije, svi sa svoga motrišta promatraju iste događaje osjećajući se superiornima i/ili inferiornima, pokušavajući procesuirati što im se dogodilo i jesu li bili i ostali dobri ljudi za sebe i za druge. Njihove priče razotkrivaju se, raslojavaju, dekodiraju, poistinjuju. Današnje relativno uspješne karijere ne mogu izbrisati školske, formativne dane koji su ih odredili kao ljude. Kaotičnu situaciju i nemogućnost kretanja prekida nepoznat, transformiran, moduliran glas off koji navodi da ih je on zatočio, dajući im određene nemoralne zadatke, još se više uvjeravajući u njihovu nečovječnost. Tekst i predstava podsjećaju na psihološke i psihijatrijske eksperimente, eksperimentalne situacije u koje ljude psiholozi i psihijatri zatvaraju promatrajući njihove reakcije na podražaje.

  

  A reakcija mahom vrlo dobrih glumaca na redateljeve zahtjeve dala je kvalitetnu predstavu koja ne podilazi gledateljima željnima jednostavne i plitke zabave u kazalištu, nego nudi ozbiljniju predstavu s nekim komedijskim elementima, koja se bavi velikim i univerzalnim životnim problemima, a koja će, sigurni smo, u Scenoteku dovesti raznolikiju publiku željnu drugih izazova, kao što je to ova predstava, prva drukčija u deset godina postojanja Kerekesh Teatra. Predstava žanrovski raznolika, psihološka, socijalna, triler-predstava, završava neočekivano, a publika će na sljedećim izvedbama, ako bude mogla nabaviti karte jer su uglavnom predstave stalno rasprodane, vidjeti jesu li zatočenici – a Jan Kerekeš i sebe je samovoljno zatvorio u glumački stakleni kavez u koji i kroz koji gledamo i strepimo hoće li uspjeti naći rješenje, uspjeli eskapirati ili zarobljeni čekaju sljedeću godišnjicu mature i nove/stare istine. A i razrednica se spominje.

  Autorski je tim sastavljen od majstora različitih struka. Tako glazbu u predstavi potpisuje Dino Krizmanić, scenografiju Maja Denac, koja je i dizajnirala plakat, scenografiju je realizirao Dario Horvat, koji je s Dinom Krizmanićem i majstor rasvjete, a majstori tona (i rekvizita) su Izak Meštrić, Leo Friščić, prijatelj i kolega iz benda. Savjet: svakako pogledati.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. studenog 2024.

Piše: