Začudna sinteza ludizma i apsurda koja disperzijom prelazi u monodramu

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Radovan Ivšić, Kralj Gordogan, red. Rene Medvešek

• 

  „Drama u pet činova Kralj Gordogan nastala je 1943., a objavljena je u Prologu, časopisu za kazališnu umjetnost, u Zagrebu, tek 1975. Praizveden(a) je 1956. na francuskom radiju. Iste godine izveden(a) je i na tuniskom radiju, a šest godina poslije i u njemačkom prijevodu. U Hrvatskoj je, u Teatru &TD, u Zagrebu, izveden(a) tek 1979., u režiji Vlade Habuneka, s Božidarom Alićem kao Kraljem Gordoganom i Žarkom Potočnjakom kao Ludom. Kralj Gordogan vrhunac je stvaranja hrvatskoga i francuskoga autora, pjesnika, dramatičara i esejista Radovana Ivšića. Začudnom sintezom ludizma i apsurda, nadrealizma i elizabetinskoga kazališta uobličuje se drama o Kralju Gordoganu koji, bez posebna povoda, u ubilačkom pohodu ubija redom sve svoje podanike, pa i vlastita sina. Ostavši sâm u svojem kraljevstvu, počinje ubijati sjekirom i drveće. Autor rabi ruho bajke i pučke predaje te poetski mehanizam istočnjačkoga kazališta sa zenbudističkom prazninom u središtu. Jarryjevska guignolska okrutnost pojačava se tragikomičnom stilizacijom rađanja diktatora iz matematičke progresije ubojstava. Usporedno s destrukcijom postojećega svijeta stvara se začudna gradba u hrvatskom jeziku: zvučnost, rimarij, onomatopeje. Ova metaforičko-alegorijska groteskno-farseskna struktura svakoga zla, totalitarizma, tiranije, povijesnoga ludila posjeduje snagu začudnosti i u svjetskoj dramaturgiji. Prema ovoj drami, kao izrazu moderniteta i stvaralačke hrabrosti, jedan je hrvatski časopis nazvan Gordogan. 

  Radovan Ivšić (Zagreb, 22. lipnja 1921. – Pariz, 25. prosinca 2009.), pjesnik, dramatičar, esejist i prevoditelj, piše na hrvatskom i francuskom jeziku. Od 1937. sudjeluje u radu Kazališne družine Francuskog instituta u Zagrebu. Od 1939. član je Družine mladih, neslužbena kazališta, za koje/koju prevodi, piše drame i zborske recitacije. U lipnju 1945. lokalni staljinizam, nakon izvedbe njegovih Vodnika pobjednika i Sunčanoga grada, za trideset godina zatvara vrata njegovim kazališnim tekstovima u Hrvatskoj. Godine 1945. s Vladom Habunekom utemeljuje Kazalište lutaka Družine mladih i postaje prvi ravnatelj Zemaljskoga kazališta lutaka u Zagrebu 1948., ali iste godine dobiva otkaz. Do kraja 1954. živi sâm u lugarnici na Sljemenu, stvarajući i prevodeći s engleskoga, francuskoga i ruskoga. Potkraj 1954. odlazi u Pariz, gdje od 1966. živi s umjetnicom Annie Le Brun. Na poziv Andreá Bretona i Benjamina Péreta petnaest godina sudjeluje u manifestacijama nadrealističkoga pokreta. Ivšićevo ulaženje u svijet umjetnosti ocrtava radikalan modernitet, priklanjanje nadrealističkim strujanjima, avangardnost cijeloga njegova djela.

  Shvaćajući stvaranje kao življenje, Radovan Ivšić u teatru kreira dramski prostor u cjelini određen jezikom, razvijajući unutarnju udaljenost govora prema svojoj vlastitosti, ocrtavajući gestu od riječi koja pita tišinu do riječi razorene pritiskom neizgovorenoga. Teatralni je reagens povijesnoga apsurda: slijedeći put ekonomije čudotvornoga, sinonim je za ukupnost mogućega kazališta. Kao profesionalna dramaturginja i redateljica te profesorica Ivšićevu dramu postavila sam sa studenticama pete godine kroatistike Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u profesionalnom kazalištu, u Zagrebačkom kazalištu lutaka, premijerno 8. ožujka 2011. godine, kao predstavu za odrasle, a ne predstavu lutkarskoga kazališta za djecu  kao moguću Igru Svijeta i Svijetom na podlozi šahovske, crno-bijele, igre i kretanja šahovskih figura Kralja, Kraljice, Kule, Konja, Lovca, Pješaka.

  
  
  Radovana Ivšića upoznala sam i privatno i profesionalno. Družili smo se s njim u Držićevoj, 2008. godini u svojemu rodnom Dubrovniku i njegovu i našem Parizu. Svijet Radovana Ivšića otkrio mi je kao studentici dramaturgije, kroatistike i komparativne književnosti prevoditelj, dramaturg, pjesnik i esejist, ugledni hrvatski akademik Zvonimir Mrkonjić, koji je i najzaslužniji za profesionalni povratak Radovana Ivšića u rodnu Hrvatsku“. Ovako je u svojoj radijskoj emisiji Theatralia na Trećem programu hrvatskoga radija pisala Mira Muhoberac moja sestra, teatrologinja i dramaturginja, redateljica i profesorica, a tekst je naslovila: Radovan Ivšić i Kralj Gordogan.

  Rene Medvešek, izvrstan kazališni glumac, etablirani hrvatski kazališni redatelj stvorio je poseban redateljski kôd inzistirajući na začudnosti, posebnosti neuhvatljive kazališne umjetnosti, stvaranju lagane, opuštajuće atmosfere glazbom koju na sceni (re)produciraju sami glumci, koji na njegove probe i predstave moraju pristati cijelim svojim habitusom, odlučujući se za dugotrajnost procesa nastajanja. Medvešekove nas predstave, prepoznatljive jednostavne i funkcionalne scenografije, rekvizitarija duboke simbolične vrijednosti, zemljanih, toplih boja kostima vraćaju u neka pravremena nastanka kazališta, bajkovitih sfera i nadahnuća.

  Nova predstava Hrvatskoga narodnog kazališta i prva predstava u novoj dramskoj sezoni, Kralj Gordogan, prvi put na daskama žutoga kazališta podsjeća (me) na Medvešekovu predstavu iz 2006. godine u Zagrebačkome kazalištu mladih u Zagrebu, Brat magarac, koju smo na redateljev poziv (po)gledale još na probi, dok se stvarala, a na koju su poslije ljudi hrlili uživajući u glumačkim kreacijama, tišini, umjeteonstvu, kazališnim posebnostima, kao i na predstavu U lugu onomuj koju je na temelju triju Nalješkovićevih pastorala, poslanica, pjesni i maskerata Medvešek režirao 2003. kao praizvedbu u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku na poziv ravnateljice i dramaturgije Mire Muhoberac, i za koju su, za dramaturgiju predstave, zaslužili Nagradu Marul na Marulićevim danima u Splitu.

  

  Je li takva poetika, ponekad naivan i infantilan, iskren i zaigran redateljski kôd (dramaturginja: Ana Prolić, asistent redatelja: Vito Sikirić, oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek) odgovarajući rukopis za Ivšićevu grotesknu antibajku Kralj Gordogan? Dugo očekivana premijera ove antiutopije dovela je na scenu ponovno vrlo dobrog Ozrena Grabarića, nehaenkaovca, s kvalitetno razrađenim svakim segmentom glume, pokretom, gestom, mimikom, čak i jezično vrlo korektnog (uz nekoliko infinitiva biti će i akuzativ ju), izvrsno kostimiranoga, s jasnim asocijacijama i aluzijama na političke manipulatore na koje se Ivšić referirao i na temelju kojih je kreirao svoga Gordogana, i koji (se) znalački igra i (s) raskošnim kostimom uvijek izvrsne, maštovite i studiozno, znalački pripremljene Doris Kristić koji krije različite boje i oblike, tako da, predimenzioniran, kreira neke nove predmete i dadaističke slike, skupa s glumcem koji ga skida i preokreće uranjajući u destrukciju i dekonstrukciju. Grabarić je znatno bolji i avangardniji od većine (mladih) glumaca: Marin Klišmanić (Vitez; Dvorski čupač očiju), Marin Stević (Luna; Seljakinja), Lana Ujević (Bijela), Igor Jurinić (Tinatin; Glasnik), Kristijan Petelin (Odan; Dvorski rezač ušiju; Ptica; Seljakinja) koji se svojom mladošću, na neki način, kako to spominju u HNK-u, referiraju na Ivšićevu Družinu mladih, ali nisu dostigli određenu glumačku razinu, standarde koje je postavio Grabarić, iako bi i on, osim kostima, mogao napraviti neku dodatnu tjelesnu transformaciju, kako bi se izbjegle izravne asocijacije na neke bivše kazališne i ine uloge.

  Predstava Kralj Gordogan zapravo je disperzijom postala monodrama. Iako je jasna početna ideja s mladim glumcima, da su druge uloge glumili majstori kazališne umjetnosti, kakvih u HNK-u zaista ima, predstava bi bila znatno kvalitetnija i uspješnija. Onaj dio gledališta koji je Božidara Alića gledao kao Gordogana u Teatru &TD prije nevjerojatnih četrdeset i pet godina ili na snimkama i fotografijama, vjerojatno još uvijek pamti njegovu transformaciju, u potpunosti izjednačujući napisanoga Gordogana i Alićem kreiranoga Gordogana. Kao svojevrsni pandan Grabariću, dobru je, osmišljenu i zaigranu ulogu Lude kreirao Ivan Colarić u pogođenome kostimu koji ga dodatno oslobađa dajući mu nove impulse fluidnosti, fleksibilnosti, duhovitosti, uz poznatu brigu o jeziku, iako je u memorijama mnogih gledatelja sigurno čvrsto ugrađen Žarko Potočnjak kao izvrsna itedeovska Luda. Nema više ni Boža ni Žarka, Kralja i Lude.

  Medvešekova haenkaovska predstava u nekim dijelovima nalikuje studentskoj glumačkoj predstavi (u) kojoj višu glumačku dimenziju daju Gordogan i Luda, njihovi profesori, kao i Tesa Litvan kao Tibelica (glumi i Seljakinju), u svim ulogama, još od ADU-a, izvrsna, posebna, uvjerljiva, u Gordoganu kao Tibelica i izvrsno kostimirana, a zelena boja kostima izvrstan je kontrapunkt njezinoj narančastoj kosi, što dodatno govori o posebno osmišljenim, personaliziranim kostimima, i visokoestetiziranoj kostimskoj razini. Scenografija Tanje Lacko podsjeća na srednjovjekovnu drvenu pozornicu, ulaz u srednjovjekovni dvorac, ploha nagnuta prema gledalištu funkcionalna je, otvara nove dimenzije kretanja, uspinjanja i silaženja, a s obje su strane dvorca glazbala i glazbenici koji vrlo precizno sugeriraju i/ili prate pokrete potencirajući atmosferu, ritam, zamjenjujući ponekad i rekvizite i moguće teške i grube scene. Izvrsna glazba uvijek posebnoga majstora Matije Antolića (glazba i animacija zvuka) i skladatelja partiture Gordo(r)gan Zorana Šćekića i vrlo dobra usklađenost glazbe i pokreta najbolji je dio predstave, čime se potencira i Ivšićeva stilizacija govora i pisma, dekonstrukcija jezika i stvaranje novih jezičnih kodova na različitim razinama.

  „Priča je ovakva: u čudesnu kraljevstvu kralj Gordogan ubojstvom Bijeloga kralja dolazi na vlast. Zatvara Bijelu, kćer bivšega kralja i nasljednicu, u kulu. Svoju strahovladu deklarativno proglašava mudrom. O sebi govori u prvom licu množine kao da nema svijeta izvan njega. No, njegovo je kraljevstvo na rubu urušavanja. Seljaci se svađaju oko komadića zemlje. I dok dvorski čupači očiju i rezači ušiju ne prestaju raditi, prema kraljevstvu galopira hrabar i častan vitez koji bi mogao dokrajčiti Gordogana…“

  Gordogan počinje (pre)dugim i ne najbolje realiziranim dijalogom koji ne otvara najbolje predstavu kojoj je poslije teško vratiti se i zainteresirati gledatelje za Ivšićevu redukcionističku, ali poetsku i duboku filozofsku teksturu, tekst koji završava ostankom, preživljavanjem samo kralja, jer sve je ostale ubio ili je uzrokovao njihovu smrt. Sami u tekstu i na sceni ostaju različiti dramski diktatori, kraljevi, kao što je to Kreont iz Sofoklove Antigone zbog kojega su umrli njegova nećakinja, sin i žena, Ionescov Kralj Bérenger Prvi iz antidrame Kralj umire i Ivšićev jarryjevski i macbethovski Gordogan.

  

  U stanu obitelji Ivšić u Parizu 2008. godine, jedne ugodne nedjelje, uz razgovore o umjetnosti, nadrealizmu, kazalištu i književnosti Radovan Ivšić rekao nam je da je s Ionescom prestao prijateljevati nakon što je on primljen u Francusku akademiju znanosti i umjetnosti, u Académie française. Bilo je to Ivšiću previše institucionalno, mainstream, a sad je i sam osvanuo na pozornici HNK-a svojom iznimnom antidramom Kralj Gordogan. Podsjetimo, Ivšić je već igran u Velikome kazalištu: u HNK-u je u Habunekovoj režiji još 1983. premijerno izvedena njegova Aiaxaia ili moći reći (objavljena 1980.), s Enom Begović i Zijadom Gračićem kao debitantima na haenkaovskoj pozornici, a snimka je predstave 28. listopada 2024. prikazana u Filmskome trezoru voditelja dr. sc. Zlatka Vidačkovića.

  Iako je vrlo često govorio kako se u Hrvatskoj rijetko igraju njegovi tekstovi i da je nepoželjan kao autor, tko zna što bi, kao vrlo kritičan čovjek, mislio o Kralju Gordoganu u nacionalnoj kući? Publika je bila podijeljenoga mišljenja nakon premijere, ali većina je zadovoljna idejom da Kralj Gordogan igra u Hrvatskome narodnom kazalištu, što nisu dočekali ni Radovan Ivšić ni njegova Annie Le Brun, francuska pjesnikinja, esejistica i slikarica koja je od 1963. djelovala u nadrealističkome pokretu, a s ovoga svijeta otišla 29. srpnja 2024. godine.

  „Početkom 1990-ih razobličavala je agresiju na Hrvatsku, napose kritizirajući pasivnost zapadnjačkih vlada i elita (ističe se novinski članak »Guernica se danas zove Vukovar«) te je o raspadu Jugoslavije objavila i knjigu Ubojice i njihova zrcala (Les Assassins et leurs miroirs, 1993). (….) I u mnogobrojnim drugim esejima isticala je važnost težnje za slobodom, strasti za ekscesom, sna i umjetničke subverzije te protivljenje konformizmu mišljenja, banalizaciji diskursa i reduktivnim pristupima umjetnosti, često razmatrajuće ikonoklastičke pjesnike i trajno se vraćajući nadrealističkim nadahnućima (Izopačena perspektiva – Perspective dépravée, 1991; O ispraznosti književnosti – De l’inanité de la littérature, 1994; Za Aiméa Césairea – Pour Aimé Césaire, 1994; Previše zbilje – Du trop de réalité, 2000; O izgubljenom – De l'éperdu, 2000; Kada bi ništa imalo oblik, to bi bilo ovo – Si rien avait la forme, ce serait cela, 2010; Duge crnoga: Victor Hugo – Les Arcs-en-ciel du noir: Victor Hugo, 2012; Ono što nema cijenu: ljepota, ružnoća i politika – Ce qui n'a pas de prix: beauté, laideur et politique, 2018)“. Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 3. studenog 2024.

Piše: