U vječnom traganju za samim sobom

HNK u Osijeku: Ken Kesey, Let iznad kukavičjeg gnijezda, red. Dražen Ferenčina, gostovanje u HNK-u Split

• 

  Gostovanje osječkoga HNK s atraktivnom predstavom Let iznad kukavičjeg gnijezda, nastaloj prema kultnom romanu Kena Keseyja (iz 1962.) i istoimenoj dramskoj uspješnici Dalea Wassermana (iz 1963.), splitska publika dočekala je s velikim nestrpljenjem, a ispratila s još većim ovacijama nagradivši kompletan glumački ansambl opetovanim pljeskom. Ogroman interes svekolike kulturne javnosti za osječku dramu, ponajviše je, dakako, odjeknuo i zbog istoimenoga nenadmašnoga, Oskarom u svim kategorijama nagrađenoga filmskog uratka iz 1975. (u režiji Miloša Formana) s briljantnim Jackom Nicholsonom u naslovnoj ulozi Randalla Patricka McMurphyja.

  Čini se kako je kompletan osječki ansambl Keseyjev tekst, pod iskusnom palicom Dražena Ferenčine i ostalih kreatora ove izuzetno zahtjevne predstave, potpuno bez straha i predano prihvatio kao svoj, u čemu se dijelom i krije tajna uspješnosti same drame. Jednostavnom, ali dovoljno ekspresivnom scenografijom, potpomognutom odjecima umirujuće klasične glazbe u prvom dijelu a distorzične i raspojasane u drugom, psihijatrijski odjel državne bolnice razotkriva se kao otužno mjesto s vječno u zraku prisutnim, napetim mirom i hladnim zidovima na kojima se zaustavljaju svi pokušaji glasnoga govorenja ili, ne daj Bože, protestiranja njegovih pacijenata, koje sve na okupu čvrsto drži uniformirano mirna i bešćutna sestra Ratched. Kad se glumac svojom pojavnošću u cijelosti stopi s negativnim aspektima dramske osobe, kao što je slučaj s Antonijom Mrkonjić u ulozi cezaroidne glavne sestre, koja vedri i oblači odjelom, antipatija je već toliko petrificirana u svijesti promatrača da dotiče one razmjere koje se imenuje „kultnom izvedbom“, „njezinim/njezinom rolom“ ili, pak, „ulogom života“. Svako umjetničko djelo koje propituje granice ljudske slobode već je samim time dovoljno intrigantno što najveću vrijednost individue i društva promatra u okolnostima njezina postupna odumiranja ili ponovna rođenja.

  

  Količina kolektivne boli na nervnom odjelu probija sve granice što je, paradoksalno dakako, okidačem za urnebesan smijeh prihvaćen posve prirodnim i kod same publike. Apsurdna radna terapija pacijenata (ili groteskno podcrtana art terapija pokušajem uprizorenja Maloga princa) te potpuno neprilagođeni tretman mentalno nastradalih antijunaka sadašnjice, razotkriva mnoge propuste i manjkavosti zdravstvenoga sustava u kojem jedan Poglavica Bromden, Billy Bibbit, Harding ili Cheswick postaju tek depersonaliziranim brojem svakodnevno podržanim bombončićima za mozak. Dehumanizirajućim postupcima sestre Ratched teško se suprotstavlja i osoba glavnoga liječnika, dr. Spiveyja (autentično je na scenu donosi Armin Ćatić), satirično prikazana kao liječnika za kojega vrijedi ona latinska: Medice, cura te ipsum!

  Posvemašnju institucionaliziranost štićenika, osjetilno otupjelih, ali ne i lišenih želja za onim što egzistira izvan zatvora, prekida dolazak simpatično vragolasta i karizmatično humoristična Randalla McMurphyja (kriminalca osuđena i za silovanje maloljetnice) koji zatvorsku kaznu umjesto u klasičnoj kaznionici za prijestupnike odluči odslužiti u umobolnici kako bi što prije bio na slobodi. Sjajni Mislav Čabraja  s ulogom glavnoga aktanta, bundžije koji je odavna prezreo i život i licemjerne društvene mehanizme, na scenu dovodi antipoda ženskom narcisu u liku pučkoga tribuna psihijatrijskoga odjela.

  

  Dinamičnom režijom dva kulta ličnosti, u osobi tlačiteljice Rached i inteligentnoga cinika McMurphyja, sudaraju se nesmiljenom žestinom. Iz toga sraza isplivat će lice i naličje svih poremećaja, u samome društvenome sustavu beskrupulozno stigmatiziranima a s kojima ostatak odjela živi u svakodnevnoj borbi preživljavanja: PTSP-a, shizofrenije, manične depresije, kompulzivnih poremećaja, epilepsije, ili tek govornoga hendikepa. Dobar dio predstave funkcionira stoga kao tipični antikomad koji je izraz posvemašnjega krika čovjekove egzistencije stjerane u kut. Briljantnim glumačkim izvedbama (posebice ekspresivnim govorima tijela, gestualnošću i mimikom) snažno je izražena nemogućnost pojedinca u suvremenom svijetu da očajnički pronađe svoje mjesto pod suncem, doživi afirmaciju identiteta i razumijevanje okoline.

  Vođa pobune, nemirni Randall, na svoja leđa stavlja sav teret neizgovorenih riječi štićenika, njihova maštanja o nekom ljepšem životu (izmaštani svijet lijepo i erotično na scenu donose Antonija Pintarić i Selma Sauerborn), no i sam nedovoljno svjestan rizika iskoračivanja iz svijeta protokola, jutarnjih tabletica i jednakog tretmana za sve pacijente. I premda se antidrama u drugom dijelu nakratko prekida izletom u Randallovoj režiji i s prštećom pojavom zanosne Candy, koja će nakratko utjeloviti slatki život (u izvrsnoj interpretaciji Matee Grabić Ćaćić), beckettovska anksioznost na sceni vrhunac dostiže Billyjevim suicidom.

  Katarzično proživljavanje Billyjeve nutarnje boli, potreba da ga se snažno zagrli u trenutcima blokirana govora pred hladnom zlostavljačicom Ratched, jedan je od najemotivnijih dramskih trenutaka koji promatrača dovodi i samoga na scenu. Antonio Jakupčević demonstrirao je ovom ulogom tko je glumac u punom značenju te riječi, što vrijedi i za ostale vrhunske izvedbe: zaleđenoga pukovnika Mattersona (ekspresivni, u njegovoj oduzetosti, Davor Panić), Rucklyja (crnohumorna gestualnost Marija Rade), feminiziranoga erudite Hardinga (upečatljiva gluma Vjekoslava Jankovića), dobronamjernoga Scanlona (Ćaćićevi autentično odglumljeni epileptični napadaji), neurotičnoga Cheswicka (nevjerojatna Duvnjakova sposobnost oživljavanja tipične neurastenije), Martinija i Georgea (živopisna gluma Aljoše Čepla u oživljavanju mladića s blagim opsesivno-kompulzivnim poremećajem i Dominika Karaule u stvaranju lika mladoga pomorca s blagim poremećajem manije pranja) te bolničara Williamsa, Warrena i Turklea, i samih ustrašenih i potpuno svjesnih toksične atmosfere na radnome mjestu (podjednako solidni u svojim izvedbama Mirko Ilibašić, Luka Vondrak i Matko Jukić).

  Poglavica Bromden (u snažnoj i dostojanstvenoj izvedbi Duška Modrinića) pada s neba kao deus ex machina s kojim dolazi i razrješenje McMurphyjeva postojanja nakon izvršene lobotomije kao kazne za izlet u slobodu i sukob s nadređenom. I dok gordi Poglavica Bromden mramornom fontanom za hidroterapiju odlučno razbija prozor kako bi pobjegao iz bolničkoga pakla, u kojem se podmetanjem kukavičjih jaja manipulacijom uvjerava pojedinca u suprotno, gorka scenska satira klizi unatraške prema neumitnoj drami apsurda, vraćajući se time na sam početak.

  

  Let iznad kukavičjeg gnijezda po svemu je jedinstvena predstava (bez sumnje će joj budućnost donijeti i status dugovječnoga kazališnog uratka) kojoj bi se mogao udijeliti i atribut psihološke drame lika u vječnu traganju za samim sobom pred izazovima koje oblikuju moćni društveni sustavi, nerijetko lišeni potrebne empatije i moralnoga kodeksa ponašanja.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 3. studenog 2024.

Piše: