Dominacija dviju iskusnih kazališnih dama

Gradsko kazalište Požega: Nikolaj Koljada, Kokoš, red. Boris Svrtan

• 

  Famoznom Vivaldijevom Zimom otvorio je redatelj Boris Svrtan predstavu Kokoš kojom je Gradsko kazalište Požega otvorilo svoju novu kazališnu sezonu za odrasle. Glazba u predstavama nikada nije slučajan i nasumičan odabir, no ova je skladba baš znakovita, jer zima u ciklusu godišnjih doba (ali i kao zadnji dio ciklusa Četiri godišnja doba) naglašava ideju prolaznosti života i cikličnosti, što je u ovom slučaju snažna metafora za kratkotrajnost (svih i svega), promjenu, blizinu kraja i/ili dolazak novog početka.

  U predstavi je redatelj (koji je komad i adaptirao i odabrao glazbu) odabrao ovaj komad da bi glazbom najavio atmosferu i situacije u kojima će se likovi uskoro naći, produbljujući dramatičnost. (U jednom se trenutku čuje i Beethovenova Mjesečeva sonata i rečenice iz Krležinih Glembajevih, točnije barunice Castelli.)

  U maestralnom prijevodu Vladimira Gerića (svakako adut predstave!) požeški su kazalištarci – pojačani zagrebačkim kolegama, zaigrali crnu komediju o odnosima u kazalištu, ambicijama, lažima, ispraznosti i tragikomičnosti umjetničkoga svijeta.

  

  U spretnoj adaptaciji redatelja Svrtana (u čijoj je režiji još na sceni HNK-a u Osijeku aktualan Kušanov Čaruga) ovaj satiričan prikaz likova opterećenih vlastitim nesigurnostima, željom za priznajem, što ih dovodi do apsurdnih situacija i dramatičnih preokreta, peteročlani je glumački ansambl odradio više nego dobar posao.
  U glavnoj je ulozi rođena Požežanka sa zagrebačkom adresom, ovaj put senzacionalna Ines Bojanić koja je gđu Ivanović interpretirala vrlo kompleksno i slojevito, iako se lik (kao i većina drugih) doima gotovo banalno i bezbrižno. Članica Satiričkog kazališta Kerempuh apsolutno je i zasluženo dominirala predstavom kao cinična, a opet tako čeznutljivo željna ljubavi i pažnje svog (zamalo bivšeg) supruga, gđa Ivanović.

  Uz bok joj je Antonija Stanišić Šperanda (članica GDK-a Gavella), čiji je lik Ala svojevrsna protuteža ostalima, jer je romantična sanjarka, pomalo luckasta i vrlo zbunjena. Fura svoj film – rekli bismo. Iskusna joj je Antonija dala svoj prirodni šarm, čineći je neponovljivom u toj maloj plejadi nesretnih gubitnika na životnim prekretnicama. I Ala je zanesena u potrazi za ljubavlju, priznanjem i prihvaćanjem, puna neostvarenih ideala.
  Koja je bolja: Ines ili Antonija? Lijepo je kada je to problem s kojim se predstava i ansambl i kazalište i publika moraju suočiti.

  Kostimografkinja Marita Ćopo odradila je jako dobar posao, reflektirajući sumornu atmosferu i rezignaciju likova, osim s likom Ale, koju je odjenula pomalo vintage u vrištećim bojama. Gđu Galić, pak, odjenula je pomalo dječački u hlače, košulju.

  

  Nona je uglavnom u odjevnim kombinacijama za krevet/spavanje (uz bezbrojne grudnjake, svilene spavaćice i ini donji veš koji preplavljuju scenu, naglašavajući njezinu ulogu dvostruke ljubavnice i predmeta žudnje dvojice oženjenih muškaraca), osim u završnoj sceni kada je spakirana i odlazi. Zablistala je nakratko Anabela Sulić u toj sceni odrješitog razrješavanja sa svojom prošlošću, jer se do tada – iako se sva komešanja okreću (i pokreću) oko njenog lika, doimala kao da nije uspjela dokučiti što i kako sa svojom ulogom mlade i zanesene None Dubović, kojoj svi nešto obećavaju, ali to ne ispunjavaju. Naivno je uvjerena da će dobiti ulogu koju zaslužuje, kojom će zablistati.

  I jedan od dvojice njezinih partnera, Ferdinand Galić je u donjem vešu – što je u njegovom slučaju metafora gubitka dostojanstva, degradacija (profesionalna i privatna, javna i intimna = gubitak zaručnice/ljubavnice), ali i tragikomičnost, suočavanje s (golom) istinom.

  Ivica Pucar je taj od svega, ponajviše neuspjeha umorni redatelj (tj. režiseronja, kako mu tepa bivša supruga), kojega na trenutke kao u tekstu crne kronike oslovljavaju s F. Galić. Iako je riječ o iskusnom glumcu GDK-a Gavelle, ni on, kao ni mlada Anabela, kao da nije dokučio smisao svog lika, jer mu nedostaje komike, teatralnosti u pokretu, pompoznih gesti (kojima je pribjegla Antonija, ali dozirano) pa i strasti u preljubničko-romantičnim scenama. Do kraja se Pucar ipak uigra pa je sigurno i on zaslužio svoju krišku pljeska, jer publika dlanove nije štedjela.

  

  Slobodni umjetnik Ivan Vukelić glumački je najslabija karika u predstavi, kao i njegov lik Vladimir Zebić, nesvjestan da je njegovo vrijeme prošlo. Zebiću su važni društveni status i priznanja pod svaku cijenu, kako u mikrokozmosu kazališta, tako i u društvu. Naodmet nije ni mlada ljubavnica. Vukelić nije uspio izbalansirati dvije kontradiktorne strane svog lika – s jedne strane odvažan preljubnik, spreman ostaviti ženu i djecu, a s druge kukavica i mekušac koji se, kada ljubavnica spakira kofer i zalupi mu vrata pred nosom – ipak vraća ženi u naručje. Nije uspio izraziti autentično nijednu stranu Vladimira Zebića, ni ozbiljnu ni dramatičnu ni komičnu. U konačnici, Pucar i Vukelić uspijevaju biti humoristični samo u sceni neuspjelog vješanja.

  Susjedima su glasove dali: Mihael Kovačević, Kornelija Marks, Karla Malčić, Kazimir Semunović, Boris Svrtan.

  Nepretencioznu, gotovo skromnu no funkcionalnu scenografiju potpisuje Frane Celić. Središnje mjesto zauzima krevet, u jednom dijelu scene (koja je svih 90 minuta predstave ista) su istrošeni stolci i stol (na kojem su prazne boce), kao podsjetnik na ruiniranost života aktera, kazališta, čitavog društva, a na drugom jedna pohabana (nekoć udobna) fotelja. Prostor je pun sitnica, odjeće po podu, ispod kreveta, knjige po podu (pa i stari kazališni plakati – sve i svi su zarobljeni u prostoru i prošlom, nekom sretnijem vremenu), što ukazuje na životnu rutinu. I zidovi su tanki (zapravo su tek zavjese!) i imaju uši pa susjedi odozgo stalno upadaju i dobacuju.

  Oblikovatelj svjetla Goran Krmpotić činilo se da ima jednostavan zadatak: stalno situaciju održavati napetom. Tako se doima da promjena i nema, jer je sve neprestano pod reflektorima, pod povećalom.

  Na kraju, kada padnu sve maske, svi smo kokoš(i) u potrazi za zrnom istine.
  „Život svima okreće novu stranicu, a nekomu i straž****“, kaže jedan od likova.

  Uspio je redatelj s ekipom ponuditi nam predstavu u kojoj humor ima mjeru, tankoćutan je i inteligentan. Iako kazališni ljudi, lako nam se prepoznati i identificirati pa i emocionalno povezati s likovima, možda nakratko i potonuti s njima.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 3. studenog 2024.

Piše: