Izokrenuti svijet kao ključ komediografske umjetnosti

10. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Držićev projekt stvaranja svijeta kao Grada-teatra

• 

  Marin Držić, rođen najvjerojatnije 1508. u Dubrovniku, a umro u Veneciji 1567., brat slikara Vlaha Držića i sienski student, imao je na renesansnoj perspektivi i iluziji zasnovan projekt stvaranja teatra. Taj projekt, zacrtan matematičkom preciznošću i utemeljen filozofskom dubinom, međutim, ugušen je u samom začetku: krađom ili ukinućem komedije Pomet, prve eruditne komedije u hrvatskoj drami, zatim prekidom izvedbe pastorale Tirene „prid Dvorom“ i njezinom izvedbom sljedeći put – u malom, zatvorenom, pirnom prostoru, onemogućivanjem izvedbe Dunda Maroja pred Dvorom pred golemim mnoštvom i premještanjem predstave u Vijećnicu za mali broj gledatelja na samom početku Držićeva stvaranja događa se tektonski poremećaj... nastao intervencijom dubrovačke vlade i zavidnika, koji su pokušali spriječiti pogled u perspektivu u stvarnost zatvaranjem panoa optičke kutije pred Kneževim dvorom i Katedralom (s kojima su Dubrovčani, kao i Firentinci, bili suživljeni) i sprječavanjem pretvaranja geometrije u metafiziku i spoznaju stvarnosti i vlastita, na prostoru i konstelaciji Grada-teatra utemeljena identiteta. 

  Netko će se pobrinuti da nestanu Držićevi prolozi – misaoni začetci i manjih komedija Tripče de Utolče (Mande), Arkulin, da nestanu Pjerin i Džuho Kerpeta, ali i pomoći da autocenzurom i domišljatošću Držić u prologu Skupa spoji za Dubrovkinje i Dubrovčane pogodan satirski – pastoralni prolog i za stanovnike Grada nepogodan komedijski prolog Njarnjas-grada. Unatoč velikoj tréšnji koja namjerice odvodi „arkitete“ te sprječava stvaranje Držićeva teatra kao institucije pred institucionalnim (vladarskim) prostorom Grada – Kneževa dvora, Vidra uspijeva stvoriti pametan, lucidan i genijalan dramski i kazališni rukopis i ostvariti projekt vječne držićevske osobne iskaznice – odgovarajući na dvostruki moral makijavelističke provenijencije promjenom srednjovjekovnoga u renesansni pa stvaranjem manirističkoga prostora i postavljanjem zrcala u svoje djelo s pozicije ideologije izdajice – umjetnika koji stvara svoj svijet u odrazu stvarnosti Dubrovnika. Panoi Dubrovnika sami mu se nude, a Držić prelazi iz jedne u drugu scensku kutiju, tjelesno (prostorno) sve manju, od Dunda Maroja i Tirene do Novele od Stanca, Venere i Adona, od Pjerina, Džuha Kerpete, Skupa, Mande i Arkulina, do Grižule i Hekube (iz dubrovačke kutije Grada-teatra već izbačene),  u scenografski najmanjim scenskim kutijama stvarajući zrcalo sve većega i većega svijeta, komedijskim mehanizmima qui pro quo presvlačenja, ponavljanja, micanjem jedne karte iz spiela karata, prostornim obratima, vraga na oprugu: „Svi smo se nekada igrali s vragom koji iskače iz kutije. Polegneš ga, on se uspravi. Gurneš ga niže, on odskoči više. To je sukob dviju tvrdoglavosti; mehanička na kraju popušta pred drugom koja se njom zabavlja.“

  

  Držić maksimalno koristi dramski i kazališni prostor Dubrovnika. Sliku srednjovjekovnoga grada-dvorca, Dubrovnika, Dvora (gledano i u arhitektonsko-urbanističkom smislu: Dubrovnik kao veliki dvorac, ali i iz perspektive fenomena dubrovačka vlada – podanici) pretvara u sliku broda luđaka, iznimno poznatu polazniku humanističke škole i sienskom studentu te djetetu iz trgovačko-pomorske dubrovačke obitelji. Još 1413. Jakob von Eastvoren u svojoj pjesmi Plavi brod pjeva o brodu u kojem plovi družina razuzdanika.U to vrijeme u Flandriji, s kojom se i Dubrovačka Republika susretala, posebno u trgovačkoj konkurenciji, to je bila iznimno popularna tema. Takav alegorijski brod često bi se javljao i na karnevalskim svečanostima u Brabantu, a bratovština Plavi brod obvezala se da će moćnike izvrgavati poruzi.

  Nekoliko godina nakon toga Sebastian Brant piše vrlo popularnu satiričnu poemu The Ship of Fools: u više od dvije tisuće stihova opisuje doživljaje sto dvanaest luđaka – predstavnika svih društvenih kategorija toga vremena – kako se ukrcavaju u brod da bi stigli u Naragoniju (Indija, koju i Držić višekratno apostrofira u Prologu Dugoga Nosa), kraljevstvo ludila. Svako poglavlje poeme opisuje po jednoga luđaka i ismijava jednu od ljudskih mana (Držićevi žvirati, barbaćepi, čovuljice..., višeputno spominjani u negromantskom prologu, dovedeni u vezu sa stvaranjem podvojenoga svijeta ljudi nazbilj i ljudi nahvao, što izazivaju rat – „pogubu ljucke naravi“).

  

  U srednjem vijeku brod je bio uobičajen simbol Crkve (kojoj i Držić na određeni način pripada) koji vodi duše u rajsku luku. Ali dvanaestorica putnika sa slike Boschova Broda luđaka iz 1500. sve su samo ne duše koje odlaze u raj. Na stolu postavljenom usred broda nalazi se tanjur s trešnjama (simbol grijeha; i Pometova slika obilja). Ostale su figure ljudi koji drže otvorena usta kako bi uhvatili komad kruha (Pometov pečeni kapun). Kao i Držić, u simbolici broda luđaka (tzv. vlada ludijeh nakaza iz urotničkih pisama) u kojem su obični ljudi, moćnici i svećenici, osuđuje trgovačko društvo okrenuto dobiti, poput dubrovačkoga Vidrina doba. Kao što i Držićeva priča o nastanku ljudi nahvao i podjeli svijeta s ljudima nazbilj unosi u čitatelje/gledatelje tjeskobnu napetost u duhu satirične i polemične Erazmove Pohvale ludosti. Držić vladare koji bi u Dubrovniku, u Gradu kao paradigmi Svijeta, željeli vladati umjetnicima i umjetnošću, stavlja u nedominantan, nevladajući položaj, a sebe – umjetnika, navodnu  (politički) podređenu dvorsku ludu koja prema Vladinim pravilima mora služiti vlasti u Gradu-dvorcu/dvoru, pretvara u fiktivnoga, umjetnoga, umjetničkoga luđaka, ludu iz svojih komedija, zapravo u umjetnika-luđaka/dvorsku ludu što izriče istinu i na taj se način preokreće u pravoga, inteligentnoga vladara nad vladom „ludijeh nakaza“.

  Držić to uspijeva učiniti zahvaljujući svojoj ingenioznoj ideji: preokretu polova ljudi nazbilj – ljudi nahvao, vladari – lude, mudri i razumni – nemudri i nerazumni, u izokrenutom svijetu kao ključu svoje komediografske umjetnosti, ulazeći bočno u svijet svojih djela kao Pomet Trpeza, preobraženi sluga, Nadihna, i pretvarajući vizuru svijeta-teatra u kojem Bog pokreće ljude u (nad)marionetski teatar u kojem Pomet-Držić-dvorska luda pokreće dramske osobe – vlasteline i ljude nahvao kao lutke na koncu zahvaljujući drugoj preobrazbi slike: Dubrovnik izgleda kao dlan otvoren zvijezdama, rimski amfiteatar. Snagom manirističkoga genija i svojevrsnoga „profesionalnog alternativca“ rimsko pravo i venecijanske (mletačke) zakone prema kojima vlada dubrovačka vlada Držić pretvara u grad marioneta – grad okružen zidinama, postavljajući u središte Dunda Maroja (Dubrovnik-Rim), Skupa (Plaut-Njarnjas-grad) i drugih komedija glumce kostimirane potpuno isto kao vlasteline u svakodnevici.

  „Sjećate li se kako vam Placu, tu gdje sjedite, glavom ovamo obrnuh – a na njoj bijehote?“  – manirističkim zrcalom (usred renesanse) Marin Držić Vidra prebacio je gledatelje na pozornicu a glumce na pozornicu vlasti, i to u izokrenutom svijetu komedije. 

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 9. rujna 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

OSVRTI

• KNJIGE

  Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica.

• ČASOPISI

  Dvobroj Kazališta 97/98 donosi raznovrsnost i širinu umjetničkoga obuhvata i individualnih motrenja aktualnih kazališnih zbivanja.

• mjuzikl

  Redatelj Paolo Tišljarić Čarobnog Frulaša slaže uredno i ritmički izbalansirano, kako ovakva scenska forma i zahtjeva.

• ESEJI

  Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.