Totalno kazalište: Između nogometnog terena i kazališne scene
Zagrebačko kazalište mladih: Ivan Ergić i Filip Grujić, Jezik kopačke, red. Borut Šeparović
-
Tjelesni teatar započeo je sedamdesetih godina u hrvatskome kazalištu, izravno se referirajući na američka kazališna eksperimentiranja tijelom i njegovim supostojanjem, odnosom prema stvarnosti, i kazališnoj i društvenoj. Borilački sportovi, karate zagrijavanja glumaca s poznatim i priznatim karatistom Ilijom Smoljenovićem prije početka lovrjenačke predstave Eduard II. na Dubrovačkim ljetnim igrama 1971., Kristofor Kolumbo na brodu Santa Maria koji se gradio i pokretom i riječima, Bužimskijev Sportski život letećeg Martina u Maloj sceni, Žarko Potočnjak u ZKM-u koji je cijelo vrijeme predstave trčao, I konje ubijaju, zar ne u HNK-u u Zagrebu, performansi Kugla glumišta, predstave na Festivalu svjetskoga kazališta, Brezovec i Coccolemocco još od prvoga im razreda V. gimnazije, nešto kasniji petogimnazijalac Šeparović i njegov Montažstroj osnovan 1989. godine koji je još u srednjoškolskoj dobi umjetnički i estetski formirao neke danas poznate hrvatske glumce, samo su neki od nasumično navedenih fenomena uspješnih kazalištaraca i njihovih predstava.
Tijelo i prostor
Tijelo u prostoru postaje redateljima sve zanimljivije, njegovo ogoljavanje, izloženost, ružnoća i ljepota, njegove nesavršenosti i mane teatarski su podatne, inspirativne, ponekad šokirajući gledatelje, ponekad brišući granice između za dio publike neshvatljive, nedohvatljive i/ili možda elitne umjetnosti kakvo je (bilo) kazalište. Neki gledatelji nisu takvu kazalištu mogli pristupiti ili zbog socijalne nejednakosti, zbog nepoznavanja takve umjetnosti, neželje sudjelovanja u nečemu što je možda izgledalo umjetno i daleko od stvarnosti. Doduše, na samim početcima kazališne umjetnosti, u staroj Grčkoj, svi su muškarci (ne i žene!) mogli slobodno odlaziti u kazalište, ulaziti u velika amfiteatralna kamena zdanja, nije bilo diskriminacije mjestom sjedanja, prestajali su ratovi kad bi se prikazivale predstave na dionizijskim festivalima (kao i kad su trajala sportska natjecanja), ali to se stoljećima mijenjalo.
Za razliku od kazališta, nogomet je nekad bio populistički sport, svi su ga mogli igrati, bila je važna samo obična (!) lopta i bilo kakva površina, dva ili tri zaljubljenika, publika nije bila nužna ni presudna, iako je bila dobrodošla, nisu trebale ni tribine, ni dresovi, ni kopačke. Jednom mi je jedan mladi poznanik rekao kako igra ragbi, a ne nogomet, jer je nogomet za siromašne; ne znam misli li i danas tako. Nogomet je nacionalni sport, svi o nogometu znaju/znamo sve (iako, stjecajem okolnosti, godinama pratim igračka znanja mladih ljudi koja su sve siromašnija i problematičnija, jer ne znaju što bi napravili s loptom i kako odigrati utakmicu, ali znaju kako psovati i kritizirati suigrače), u kazalište je ulazio nekoliko puta, na velika ili mala vrata, npr. u predstavi Dobro došli u plavi pakao u Kerempuhu ili u monodrami Huligan u Maloj sceni, izjednačujući se i preklapajući se u sličnim segmentima. Tako su pozornice ono što povezuje nogomet i kazalište, zvale se one stadioni, amfiteatri ili borilišta, glumci i nogometaši slični su u posvećenosti poslu kojim se bave, satima treniranja i/ili proba, ne traju na svojim vrhuncima predugo (nogometaši navodno u prosjeku samo osam godina), nužni su im za uspjeh treneri-redatelji, partneri, menadžeri, dobri kostimi-dresovi, PR, publika, reklame, mediji, popularnost, status u društvu, ponekad opijati, ali novac ih (uglavnom, barem u Hrvatskoj) dijeli…
Teme skrivene od javnosti
Borut Šeparović, koji je diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (ove godine slavi 150 godina), a na postdiplomskom studiju Das Arts (Napredni studiji u izvedbenim umjetnostima) u Amsterdamu, u svojim se projektima ostvarenima u suradnji sa ZeKaeM-om, Mladež bez boga, Crna knjiga, Mauzer i Generacija 91-95 bavi za kazalište i društvo izazovnim i(ako) pomalo marginaliziranim temama, dijalogizirajući s njima i s publikom, kritički otvarajući mnoga, nekad i tabuizirana, pitanja: „Moj interes za društvene pojave proizlazi iz želje da istražim teme koje su često zanemarene ili skrivene od javnosti“, govori Šeparović. U svojoj se novoj nogometnoj predstavi, kojom je započela nova kazališna sezona ZKM-a, Borut Šeparović kao redatelj i dramaturg (asistent dramaturga: Filip Rutić) bavi „temom mentalnog zdravlja nogometaša, povezujući nogomet, kapitalizam i depresiju“ propit(k)ujući današnji nogomet, današnje kazalište, posljedice kapitalizma u različitim dijelovima društva, depresiju koja je sve češća u svim populacijama, pogotovo u ljudi iz javnoga života koji se svakodnevno nose s velikim očekivanjima i velikim stresom.
Ovaj se put odlučio za Jezik kopačke praizvodeći tekst Ivana Ergića, bivšega nogometaša i Filipa Grujića, novosadskoga pisca i dramatičara. Prema mišljenju se psihijatara čak 60% ljudi u cijelome svijetu muči s psihičkim problemima, što se i u tjednima mentalnoga zdravlja ili u Svjetskome danu mentalnoga zdravlja 10. listopada nastoji približiti većini dajući savjete i prijedloge kako ostati psihički zdrav, kako prevenirati probleme, suočiti se s njima ili ih (iz)liječiti. Nogometaši su, naime, isto kao velik dio populacije, skloni depresiji i anksioznosti, uzrokovanima velikim očekivanjima roditelja i društva, dječačkom i ranom adolescentskom dobi u kojima se intenzivno počinju baviti nogometom, napuštanjem školovanja, odvajanjem od obitelji, ozljedama, lomovima, kratkotrajnim nogometnim vrhuncima, razočaranjem i odbacivanjem.
Prostori glume i nogometa
Velika scena Zagrebačkoga kazališta mladih u Šeparovićevoj zamisli postaje idealan prostor igrališta (scenografija: MONTAЖSTROJ: Matija Blašković, Konrad Mulvaj i Borut Šeparović), ali i garderoba, donekle se sužavajući scenografskim rješenjima koja stiskaju scenu dovodeći klupe s lijeve i desne strane u svlačionicu koja postaje poprište razgovora, izazova, prijedloga, nezadovoljstva, neizvjesnosti i s kojih klupa nogometaše stalno prate oči koje ih nadgledaju, glumice koje bez pokreta prate svaki njihov pokret. Prostor velike scene ZKM-a postaje i prostor noćnoga bara, tuluma, izlaska na koji novoga nogometaša iz Hrvatske, Davida Polovinu, u interpretaciji u svakoj ulozi izvrsnoga Bernarda Tomića, nagovaraju suigrači i u kojemu je i njegov otac, a svi glumci-nogometaši vrlo dobro glume postupno pijanstvo i gubljenje kontrole, uz cajke u izvrsnoj interpretaciji Anđele Ramljak kao Milice (Mice) Jovanović, sponzoruše (iako se nepotrebno ponavlja pjesma, vjerojatno i zbog publike, repetiranje pokazuje sve vještine glumačkoga zanata), uz koju pjevaju i plešu do iznemoglosti, gubeći se u ponorima alkohola zbog kojega nogometaš sutradan ne može intenzivno trenirati, povrijedi se, slijedi operacija, liječničke pogrješke, sram zbog novonastale tjelesne anomalije, povlačenje u sebe, problemi u vezi s dugogodišnjom djevojkom, dobrom i pouzdanom Nikolinom Prkačin kao Anđelom Vidović, djevojkom koja mu predstavlja određeni problem jer su u površnoj konvenciji nogometnoga života djevojke lijepe, ali prolazne, a ljubav ismijana. Tomić, koji je ove godine dobio Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu Mije u filmu Proslava redatelja Bruna Ankovića, glumi atipičnoga nogometaša, suzdržan je, melankoličan, skeptičan, kao da sumnja u cijeli taj projekt i obećani život (za razliku od svoje uloge boksača za koju je na prošlogodišnjim Gavellinim večerima proglašen najboljim glumcem, uz Voju Brajovića, za ulogu u predstavi Gard Teatra &TD). Tako počinje proces neuklapanja, uočavanja drukčijosti, nezadovoljstva, uz određenu empatiju, ali i problematičnu pomoć jedino prijatelja iz istoga kraja koji supostoji kao uspješna i problematična zrcalna slika glavnoga nogometaša čiji uspon i pad voajerski pratimo.
Prostor kazališta postaje i nogometni teren na sredini kojega sjede otac, arhetipski presretan što su uspjeli, i sin u noći, u supijanome raspoloženju u izvrsno režiranoj i odglumljenoj sceni. Trener Christian Kaiser Zorana Čubrila strog je i pomalo distanciran, motritelj događanja koji takvom, odmjerenom glumom zabrinutosti prikazuje kako nema pravu i isključivu funkciju u odlučivanju o nogometnim utakmicama, ali u nekim ga dijelovima predstave i fizički nema jer je fokus na nogometnome luku pojedinca. Postupno i otac Ljubomir (Ljubo) Polovina, Rakan Rushaidat u izvrsnoj, iako za svoj glumački habitus neobičnoj ulozi, koji svoga sina svugdje prati, savjetuje i griješi u izborima postaje razočaran zbog svojevrsnoga nogometnoga neuspjeha i odustaje od sina-nogometaša. Majka Mirjana (Mira) Polovina, uvijek precizne i angažirane Lucije Šerbedžije u početku je zavičajno nepotrebno glasna, dozivajući svoje muškarce, telefonirajući iz daleke Hrvatske u Njemačku, a poslije se vrlo suptilno i lijepo transformira, strepi, pokazujući toplu majčinsku figuru.
Sin ostaje između dvoje roditelja, u rascjepu očekivanja i mogućnosti, a problem je alijenacije potenciran nerazumijevanjem jezika i običaja koji postaje sve veći zbog operacije i neigranja u njemačkome klubu Wolfsburg, a takvu su odlasku bez ugodnoga ostanka i bez mogućnosti povratka svjedočili mnogi nogometaši, ali i jedan dio radno sposobne snage koja je odlazila u obećane zemlje. Slijedi izolacija, (eventualni) posjeti psihijatru, i kraj(h) karijere. Povremeno je nepotrebno karikirana, na granici komičnosti i tragičnosti Barbara Prpić kao Steffi Muth, novinarka, koja ipak uspije predočiti (ponekad) nemoralnu voajersku stranu novinarskoga posla, razotkrivanje nogometnih i inih problema, ulaženje u intimu i pokušaj uništavanja ljudskih psiha samo zbog traženja savršene vijesti.
Totalno kazalište
Publika na početku predstave iz foajea ulazi u veliku računalno-kazališnu arenu, gotovo računalnu sferu potenciranu jakim zvukovima i svjetlosnim efektima (oblikovatelji svjetla: Aleksandar Čavlek, Saša Bogojević, oblikovatelj zvuka: Jan Kozumplik, izbor glazbe: Borut Šeparović), u kojoj je dobrovoljno zarobljena nešto manje od tri sata, s pauzom nakon prvoga poluvremena, u pozadini je na velikome ekranu sportaš, nogometaš na sobnoj bicikli-ergometru koju vozi trenirajući i preispitujući svoje tjelesno stanje. Svojevremeno je u ZKM-u gostovala predstava na Festivalu svjetskoga kazališta u kojoj su dva glumca paralelno vozila bicikle i govorila svoje monologe, a vožnjom su, koja je morala biti kontinuirana, stvarali energiju za filmske projekcije; u nekome se dijelu predstave čuo nevjerojatno jak udarac, nadali smo se da je to dio predstave, ali bio je to jedan izrazito snažan udarac potresa, puno prije katastrofalnoga zagrebačkoga, ali danas na njega gledam kao na slutnju i nagovještaj nakon kojega su neki izlazili iz gledališta, a mi hrabri ostajali.
Publiku je na/u Jeziku kopačke, predstavi simboličnoga i polisemičnoga naslova, i lingvističkoga i nelingvističkoga, denotativnoga i konotativnoga, mogla dobro uzdrmati i protresti ova kazališno oblikovana autentična životna priča koja snažno djeluje na emocije, tako da su svi gledatelji netremice pratili događanja prezentirana iz nekoliko rakursa. Na gornjem su dijelu pozornice tri ekrana koja omogućuju online trodimenzionalno filmsko gledanje, iz različitih točaka, svih glumaca, koji ne mogu i ne smiju pogriješiti, glume tako svim dijelovima tijela, pa se totalni nogomet prelijeva, reflektira u totalno kazalište. Uz ekran u dubini pozornice, svi se prizori tako gledaju uživo i s nekim kutom, filmskim pomakom, u četirima dimenzijama (video i multimedija: MONTAЖSTROJ: Matija Blašković, Konrad Mulvaj i Borut Šeparović).
Zumiranje života
Moja mi je sestra Mira Muhoberac, dramaturginja i teatrologinja, govorila kako u Oslu, u velikome, novome, iznimno dobro opremljenome kazalištu svaki gledatelj ispred sebe ima ekran, tako da predstavu može gledati zumiranjem određenih glumaca ili detalja, sukreirajući predstavu, na što me podsjetila ova Šeparovićeva inovativna metoda (iako su Skandinavci prije dosta godina počeli implementirati filmove i izravna snimanja u svoje predstave). Na gornjim ekranima se za vrijeme treninga nogometaša-glumaca: Bernarda Tomića, Uga Koranija kao Slavena Matijevića, suigrača (koji se ponovno vraća u izvrsnu formu nakon nekoliko godina tjelesne neforme) između kojih je i jedna izvrsna nogometašica, i u ovoj ulozi izvrsna Anđela Ramljak, u punome treningu (suradnica za scenski pokret: Tamara Despot), očitavaju njihovi tjelesni parametri uživo, u realnome vremenu, sa stvarnim glumačkim prezimenima, tako da možemo pratiti njihovu formu, a kako bi se to moglo, imaju posebne sportsko-informatičke prsluke.
Svi su glumci-nogometaši izvrsno istrenirani i kostimirani (kostimografkinja: Marta Žegura), pomoćna trenerica/suigračica Anđela Ramljak kao Jessica Kowalski, Vedran Živolić kao suigrač Philip Winter, Ivan Pašalić je suigrač Hasan Selçuk, Toma Medvešek suigrač Thomas Behrmann, pokreti su im usklađeni, stilizirani, kreću se lagano i mekano, teške treninge svladavaju spremno i posvećeno, strastveno, puls im se vrlo brzo vraća na normalu, publika gleda ono što je rijetko pokazivano javnosti, žive treninge nogometaša, u ovom slučaju djelomičnu simulaciju, a ulazimo i u prostor tuševa, uz nepotrebno i predugo golo prošetavanje, kao i u prostor ordinacija Vedrana Živolića kao Klupskoga liječnika, Ivana Pašalića, Kirurga, Tome Medvešeka kao Asistenta kirurga.
Paralelno se u predstavi, što je njezina dodatna vrijednost, događaju i prikazuju dva vremena, sa stalnim retrospekcijama koje objašnjavaju nogometaševo sadašnje stanje. Psihijatrica, vrlo kvalitetna i uvjerljiva Hrvojka Begović kao liječnica Marlen Schmidt, sjedi u kutu borilišta, a dijagonalno joj se postavlja već marginalizirani nogometaš u ispovjednome tonu koji predstavu, nakon zaokružene teške nogometne priče završava (pre?)dugim monologom, okružen mikrofonima svih medijskih kuća i odvodi Dječaka (polaznici Učilišta ZKM-a Marin Plećaš /Viktor Lovinčić; dramska pedagoginja: Grozdana Lajić Horvat), izgledom nalik sebi, koji čvrsto drži nogometnu loptu, jedinu u cijeloj predstavi, u dubinu prostora. Savjet: ovu interaktivnu, snažnu i kvalitetnu predstavu svakako treba pogledati, pogotovo mlada publika, koja se ne mora, ali i može, prije ili poslije predstave početi baviti sportom, a možda i kazalištem.
© Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2024.
Piše:
Muhoberac