Crna komedija uz koju se publika smijala i suosjećala
ŽabaTeatar, Zagreb: Eugène Ionesco, Delirij u dvoje, red. Ana Pogorelić, Luka Šatara
-
Nije lako „ne biti nigdje”… Događaji brzo prolaze kada ih nema… Ima puno načina da se čovjek dosađuje…
Je li razumijevanje između dviju osoba moguće? Teme oko kojih se sukobljavamo, oponiramo jedno drugomu i uopće dovodimo na dnevni red: Jesu li puž i kornjača ista životinja? Puž je mekušac, a kornjača najstariji živući gmaz. Svega nekoliko rečenica kasnije, već smo u (konstantnom) stanju usplahirenosti, neizvjesnosti, osjećamo strah za goli život. Jer, uvijek su neke pošasti, nebitno koje. Živimo u opskurnosti, a životni se ciklusi stalno izmjenjuju. I ponavljaju.
Je li (sve) ono što nismo izabrali bolja opcija? Jedan izbor isključuje sve druge izbore. Tj. neizbor jest izbor. U konačnici, kada je sve i svi ogoljeni – sve i svi su/smo identični, nema diferencijacije.
Moglo bi se u nedogled pitati, promišljati, nabacivati asocijacije i sve ono što možemo dovesti u svezu s dramom Eugènea Ionesca Delirij u dvoje (izvornik iz 1959. Délire à deux, iako je uvriježeno Ludilo u dvoje, čak je u Teatru &TD igralo i kao Mahnitanje u dvoje).
U produkciji i organizaciji Kazališne družine ŽabaTeatar iz Zagreba, režiju, scenografiju, pokret (jako lijepo koreografirane scene) i vizual – upravo za ovaj komad – supotpisuju Ana Pogorelić i Luka Šatara, koji ujedno i glume jedina dva lika – Ženu i Muža.
Kći našega poznatoga pijanista Lovre Pogorelića, 28-godišnja Ana je balerina (pohađala Baletnu akademiju Boljšoj teatra u Moskvi / Bolshoi Ballet Academy; završila i osnovnoškolsko glazbeno obrazovanje iz klavira; i jedno i drugo se vidjelo i čulo u predstavi), a trenutačno studira glumu na Akademiji umjetnosti u Beogradu.
Njezin vršnjak i partner na sceni Luka Šatara, diplomac je splitske dramske akademije i ima dugogodišnje i bogato glumačko iskustvo (na sceni, pred TV i filmskim kamerama) i nekoliko strukovnih nagrada.
Ovaj suptilna Ionescova kritika apsurdnosti ljudskih odnosa i društva zahtijeva introspektivnu interpretaciju koja istodobno i nasmijava i zastrašuje, izaziva sućut i zabrinutost, što su Ana i Luka prepoznali i primijenili: u ovoj crnoj komediji publiku zabavlja taj apsurd, dok istodobno suosjećaju s likovima koji su i očajni i ravnodušni, svjesni svojih problema, ali i uvjereni da ih ne mogu riješiti. Likovi su zarobljeni u međusobnim nesporazumima usred prijeteće (ratne) kataklizme. Nešto kao svakodnevica većeg dijela svijeta.
Teatar apsurda (kojemu pripada ovaj komad), poznato je, u potpunosti je odbacivao prihvaćene logičke strukture i realistično postavljene likove ne bi li naglasio stanje toga kaosa, beznađa i apsurda oko nas. Publika je na trenutke bila zbunjena, ali su je nasmijavali dijalozi i situacije bračnog para. Nedvojbeno da su neke scene izazvale i određenu dozu nelagode, upravo zbog univerzalne teme izolacije, usamljenosti i konflikta kroz likove Muža i Žene zaglavljenih u beskrajnoj svađi, dok problemi vrebaju – izvana. Umjesto da zajednički riješe probleme, oni su potpuno fokusirani na međusobna neslaganja, zamjeranja i trivijalne nesporazume. Upravo kroz strah, ljutnju i očaj publika se prepoznaje i povezuje s likovima, što glumci nepogrješivo osjete i što ih motivira.
U ovakvim je komadima ključno ponavljanje: u ovoj je predstavi prva scena istovjetna posljednjoj. Vratili su se na početak ili se nisu ni pomaknuli ili je čitav život vrtnja u krug i ponavljanje istih, besmislenih i uzaludnih radnji i vođenja istih razgovora?!
Kostimi (koje potpisuju Ana i Nina Pogorelić) krajnje su jednostavni, bez suvišnih detalja, da bi (opet) glavni fokus ostao na interakciji između glumaca i njihovom apsurdnom pokušaju uspostavljanja dijaloga. Oboje su odjeveni u satenske pidžame, a na nogama imaju obuću za svečane prigode – baršunaste cipele sa zlatnom kopčom ima on, a ona satenske cipele s potpeticom.
Sitna rekvizita su uglavnom kupaonska i kuhinjska pomagala, svakodnevni predmeti u novoj i neuobičajenoj uporabi. Primjerice, Žena kosu češlja žlicom za tjesteninu.
Scenografija je minimalistička i simetrična, podvlači osjećaj zatvorenosti i klaustrofobije: poluprazan prostor, prozori bez prirodne svjetlosti pridonose osjećaju izolacije, veduta grada na štafelaju, koji je ujedno i prozor. Sve je samo privid, statičan i zatvoren. Scenom dominiraju glasovir i kauč. Osim što ukazuje na društveni status, glasovir se često veže uz emocije, a ovdje simbolizira Ženino unutrašnje stanje koje ne može verbalno izraziti, pa to čini kroz glazbu. Kauč na sceni, s druge strane, simbolizira mjesto privatnosti, ranjivosti i intime, ali i pasivnost, bijeg od stvarnosti, jer Muž i Žena najviše vremena provode sjedeći, ništa ne čineći. Kauč im je i mjesto dijaloga, konflikta, emocionalnih pražnjenja. I glasovir i kauč puni su smisao dobili tek u kontekstu predstave i odnosa među likovima.Uz autorsku glazbu Katarine Ranković, u predstavi Ana Pogorelić izvodi ulomke kompozicija Claudea Debussyja Clair de Lune (3. ulomak iz Suite bergamasque), Sonatu u Es-duru Hob. XVI: 49, II. st. Josepha Haydna te Beethovenov Turski marš (iz Šest varijacija, Op. 76). Iza svjetla i zvuka ime je Miroslava Marčetića. Zvukovi rata s ulice sugeriraju opasnost, eksplozije i sirene prekidaju svađu Muža i Žene (dok se jedno od njih cereka), što pojačava tenzije, ali i dojam ignoriranja stvarne opasnosti. Iako minimalno zastupljena, glazba je dobro dozirana, taman se pojavi kad treba pojačati tenzije ili emocionalni kaos u nekom od likova ili između njih.
Kakva nam ugroza prijeti izvana, s ulice, a kakva nam je sigurnost dom? Što je pogubnije za našu opstojnost, identitet, integritet? Sve to trebalo je navesti gledatelja na autorefleksivno samopropitivanje o smislu odnosa, razumijevanja, sukoba, besmislu ratovanja, a u konačnici i samoga postojanja.
Unatoč mladosti i (ne)iskustvu, i Ana i Luka glumački su sigurni na sceni, nema mjesta dvojbi – glumu u potpunosti prilagodivši estetici predstave, uz kretnje koje podsjećaju na lutke, karikature. No upravo su im ta mladost i nedovoljno scenskoga iskustva najveći i možda jedini nedostatak, jer motiviranosti, angažiranosti, energije, talenta im ne manjka.
Anu Pogorelić resi slojevita i suptilna, dovoljno intenzivna gluma, a njezin lik i treba biti napet u sukobu s partnerom, no na trenutke je prelazila onu finu granicu i zakoračila u pomalo nervoznu kreaciju, i glasom i gestikulacijom. Luka je nešto uvjerljiviji, vrlo lijepe boje glasa i dikcije. Prilagodio je svoju energiju liku i dozirao poželjnu nervozu u glasu.
Podvučeno, predstava je ovo koju vrijedi pogledati i preporučiti. Pohvalno je kada mladi glumci pronalaze načine i prilike iskušavati sebe i prostore glume, okušavati se, usuditi, izložiti, izaći iz okvira i riskirati. I uspjeti. Ovo je svakako uspjeh.
© Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2024.
Piše:

Vekić