Aktualnost Vojnovićeva dramoleta

6. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Ivo Vojnović, Na taraci, Dubrovačke ljetne igre

  • Miladin Krišković (dum Marin) i Miše Martinović (Gospar Lukša), Ivo Vojnović, <em>Na taraci</em>, Dubrovačke ljetne igre

    Kad je vodstvo Dubrovačkih ljetnih igara zlatnih šezdesetih odlučilo na repertoar postaviti cjelokupnu Vojnovićevu Dubrovačku trilogiju i povjeriti je redatelju uspješnice iz 1964. – Držićeva Dunda Maroja, koji se na Igrama uz prepuna gledališta zadržao punih osam godina, te 1965. četrdeset dvogodišnjaku Kosti Spaiću, legendarni redatelj i glazbenik hrabro se odlučio na niz neobičnih redateljskih poteza, koji su se pokazali više nego uspješnima i u publike i u kritike. Prvi dramolet, Allons enfants…!, postavio je u samom Kneževu dvoru, simbolu vlasti, mimo političkih pravila a slijedeći snažne umjetničke i dramaturške, tako da su ne samo vlastelini ravnopravno dijelili vlast s knezom u trenutku njegova silaska niza skaline, nego je i najintimniji trenutak Vojnovićeve dramaturgije – Dešina i Orsatova odluka da ne rađaju djecu u okružju tuđinske vlasti, intimno disala s dvorskim atrijem dubrovačke intimnosti. Dramolet Suton, koji je Vojnović zamislio u kući dubrovačke vlastelinke Mare Beneša u ozračju Pustijerne – prve hridi dubrovačke koja krije slobodu, Spaić je smjestio u prostor carinarnice Sponze, prikazujući narušavanje tajni obiteljske intimnosti pritiskom novca, trgovine i ponosa vlastelinke đakobinke. To su bile i prve izvedbe tih Vojnovićevih drama na Dubrovačkim ljetnim igrama, svojom genijalnošću određene do danas i nikad kasnije prevladane. Odlučujući se za prostor trećega Vojnovićeva dramoleta Dubrovačke trilogijeNa taraci, međutim, Spaić ga postavlja na istom mjestu na kojemu i njegov prethodnik Branko Gavella, kojemu je u mladim danima asistirao, ali i na istom mjestu gdje je zamišlja i sam autor Vojnović – u Gundulićevu ljetnikovcu u Gružu. Zašto?

    Tonko Lonza (Orsat), Ivo Vojnović, <em>Dubrovačka Trilogija</em>, Dubrovačke ljetne igre, 1965.Početkom pedesetih godina pojavile su se izvrsne kritike Gavelline režije. Miroslav Feller u listu Naprijed 1953. zapisuje: „Unaprijed danu umješnost prikazivanja ove aktovke na pravoj terasi ljetnikovca obitelji Gundulić dr. Gavella je režijom doveo do trijumfa.” Božo Milačić 1954. zabilježio je: „Činilo mi se kao da je to bio san u kome smo se brzo vratili pet desetljeća unazad i zajedno s Ivom Vojnovićem i Brankom Gavellom ušli na kamenitu terasu dubrovačkog gospara Lukše u Gradu.” A tad mladi Frano Čale 16. kolovoza iste godine piše: „Dr. Branko Gavella predstavu ‘Na taraci’ postavio je na autentičnu terasu ljetnikovca Gundulić, u jedinstveni scenski prostor koji se ne ograničuje na samu terasu, kapelicu, kuću i vrt ispred nje, nego na čitavi slikoviti Gruž, s Lapadom na kojemu gospar Niko uzalud traži porušenog Lorka, s ubavom Petkom… Veličanstvo realne prirode, mora, zelenila i mjesečine okružilo je intimni, komorni teatar na terasi, da bi sve to, poput sna, pretvoreno u umjetničku stvarnost, prešlo u doživljaj, koji se više ne zaboravlja.” 

    Jedanaest godina kasnije, 19. kolovoza 1965., s reprizama 21. i 24., Kosta Spaić u istom ljetnikovcu Gundulić u Gružu postavlja treći dio Dubrovačke trilogijeNa taraci, a publika koja je iste večeri već odgledala dva prva dramoleta odlazi legendarnim a danas nepostojećim dubrovačkim žutim, oker tramvajem prema trećem scenskom i životnom odredištu, da bi skupa s glumcima na taraci odslušali otkucavanje ponoći i kraj jednoga razdoblja. U toj legendarnoj Spaićevoj predstavi Gospara Lukšu glumi Lino Šapro, Idu Dunja Rajter, Lidiju Neva Rošić, Gospođu Slavu Ksenija Jovanović, Emicu Iva Marjanović, Gospođu Lukru Lina Siminatti, Oru Lela Margitić, Klaru Žuža Egrenyi. Kosta Spaić odlučuje se za glumce koji trijumfiraju i u drugim njegovim predstavama u Dubrovniku i Zagrebu, s vodstvom Igara, Fani Muhoberac i Izetom Hajdarhodžićem, stvarajući izvrstan Festivalski dramski ansambl, koji briljira i u prvom i drugom dramoletu Dubrovačke trilogije iste te večeri i noći u kolovozu, tako da svaki glumac glumi barem dvije uloge u različitim dramoletima. Hansa interpretira Dragan Milivojević, Lasića Branko Bonaći, Tudizića Tonko Lonza, Vuka Miše Martinović, a Vica je Luje Vetma.

    Miše Martinović u predstavi <em>Na taraci</em> Ive Vojnovića, red. Joško Juvančić, Dubrovačke ljetne igre, 2009.Slijedeći snažne simbolične, dramaturške zakonitosti Spaić, trideset i pet godina prije, snagom ingenioznosti i racionalnoga, na iskustvu utemeljena proroštva, u autentičnom i aktualnom gruškom, vojnovićevskom prostoru pokazuje ono što se s Dubrovnikom i Gružem može dogoditi na prijelazu dvadesetoga i dvadeset prvoga stoljeća, kao što je Vojnović pokazao što se događa na prijelazu devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća. Iste godine kad se prestao prikazivati Spaićev i Vojnovićev dramolet Na taraci ukinut je i dubrovački tramvaj, više nema ni vlaka ni ljudi koji su se divili gruškom parku, živjeli s lučkim ozračjem Mediterana, isplovljavali prema Lapadu, Kalamoti i Lopudu u svojim barčicama, veselili se svakom trenutku i susretu sa svojim susjedom i prijateljima, bili zaljubljeni u Grad i Gruž, kao gospar Lukša i njegova familija, kao Konte Ivo i njegovi. Ako i postoje, ti su ljudi danas zarobljeni u svojim malim izbicama, tužni i nesretni što se događa s Gružem i Gradom. Pa i ne mogu više prošetati Gružem, gledati Petku i ući u svoju malu barčicu kako bi se prošetali Lapadom. Ni Lorka ni Lorkinih više nema, a Grad i Gruž, Dubrovnik i Dubrovčane zarobile su barunice Lidije s barunom Hansom i družinom can-can koja se popela na tarace o kojima je prije nekoliko godina u svojem primitivizmu i na svoj podmukli način mogla samo – sanjati.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 3. rujna 2024.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Muhoberac