Mitem o iluziji i umjetnosti, sljubljen s arhitekturom Grada

5. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Ivo Vojnović, Allons enfants!, red. Kosta Spaić, Dubrovačke ljetne igre, 1971.

• Sjećanje na Iva Vojnovića danas je višestruko: neki Dubrovčani još ga uvijek pamte kao šetača u Gradu i Gružu, neki se sjećaju predstava u kojima su sudjelovali, samo neki pročitali su njegova djela, a neki od nas gledali su sve predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama koje je obilježio Konteov gosparski i ironičan duh. 

  Fotografija kojoj danas zahvaljujemo sjećanje i prisjećanje na Iva Vojnovića, slavne Dubrovčane i skromne a veličanstvene ljude zbog kojih i danas živi uspomena na nikad više dostignute vrhunce Dubrovačkih ljetnih igara, nastala je u danas gotovo već zaboravljenoj crno-bijeloj tehnici, a majstori koje su bili i danas nažalost pokojni umjetnički fotografi Krešimir Tadić i Milo Kovač, naši prijatelji bez kojih ne bi bilo ni povijesti Igara. Autor je fotografije iz 1971. godine Krešimir Tadić, tad službeno angažirani fotograf Ljetnih igara, a koji je najčešće umjesto svoga potpisa na poleđini stavljao službeni znak Igara i neki nevidljivi pečat koji nakon trideset i više godina treba pomoć povećala sjećanja; ovaj put sklop riječi Kosta u Dvoru, što znači „Kosta Spaić u Kneževu dvoru“; danas, nažalost, taj niz riječi ima neko značenje samo za poznavatelje kazališne povijesti i sudionike toga događaja. 

  

  Fotografija koju imamo u ruci zahvaljujući ostavštini Fani Muhoberac prikazuje kazališnu probu u Kneževu dvoru, što je vidljivo prema privatnoj odjeći glumaca i konstelaciji samo nekoliko ljudi u gledalištu. Fotografija odiše bjelinom, sintezom arhitektonskih cjelina unutarnjosti Kneževa dvora i većinom svijetlom odjećom prikazanih sudionika, i stvaralačkom energijom, što je vidljivo iz položaja tijela i glava usmjerenih prema redatelju. U središtu je fotografije Kosta Spaić, na nogama, u položaju koji sintetizira govorničku strast objašnjavanja scene, i dirigenta-redatelja događanja što usmjerenom gestikulacijom pokazuje glumcima gdje se trebaju smjestiti. Spaić stoji na samoj granici kneževske pozornice i gledališta, a u njegovu prvom redu, do stupa, sjede Stijepo Haklička, tadašnji tehnički voditelj Igara, do njega Fani Muhoberac, tadašnja ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara, Tomislav Durbešić, Spaićev umjetnički suradnik u toj predstavi, i jedna dubrovačka djevojčica, koja Durbešiću dodaje veliki flomaster, vjerojatno za upisivanje scene. Iza stupa skriven je profil šaptačice, a iza sljedećega vidi se muški lakat i ruka sa starinskom knjigom, vjerojatno u rekviziterovoj pričuvi.

  Položaj glumaca na sceni, redatelj, mjesto događanja i godina na poleđini – 1971. govore da je riječ o probi prvoga dijela Dubrovačke trilogije, Allons enfants...!, u kojoj na početku uzlaznih skalina prema gore stoji Vanja Drach – Vojnovićev Dživo, a u sredini dolje Tonko Lonza kao Orsat, dok antagonistički položaj skupine glumaca u sjeni pod voltima predvodi sjenovita figura Zvonka Šulera – scenografa predstave koja se na Igrama zadržala od 1965. do 1970., kao prvi i sastavni dio jedinstvene predstave – Dubrovačke trilogije, što se tad, prvi put u povijesti, održavala na tri različita mjesta u jednoj večeri, s istim redateljem. Nakon Kneževa dvora publika bi došetala do Sponze, gdje se prikazivao drugi dramolet – Suton, zamišljen Konteovim perom na Pustijerni, a zatim bi ulazila u jedinstveni žuto-smeđi dubrovački tramvaj na Pilama, koji bi je prevozio do Gundulićeva ljetnikovca u Gružu, na taraci kojega bi uživali u gledanju trećega Vojnovićeva dramoleta – Na taraci. Godine 1970. vodstvo Igara odlučilo je s repertoara skinuti drugi i treći dramolet, pa se početak Dubrovačke trilogije izvodio kao samostalna predstava. Upravo je proba te predstave 1971. prikazana na Tadićevoj fotografiji, svjedočeći da su probama kao aktivni i zainteresirani sudionici, suradnici i pomoćnici uvijek nazočili i vodeći ljudi Igara i umjetnici, i ljudi „iza scene Igara“, u zajedništvu iznimnoga stvaranja predstave.

  Cijela fotografija svjedoči o preciznom rasporedu mizanscene u vodoravno-okomitim sukobima i dijagonalnim naslućivanjima pripreme dolaska Kneza s prvoga kata Dvora, u slutećem pojavljivanju njegova s garderobijerske strane pripremljena plašta što izviruje iz jednoga maloga volta između gornjih skalina.

  

  Ingenioznim redateljskim postupkom Spaić je postavio dramolet naslovljen početkom francuske himne Marseljeze u samome Kneževu dvoru, u koji nisu smjeli ulaziti vlastelini, a kamoli razgovarati u njegovu atriju kao u vlastitoj intimom prožetoj sobi; Kneza koji u trenutku najveće opasnosti za Dubrovačku Republiku i Dubrovnik izlazi iz Dvora Spaić ostavlja u Dvoru, zadržavajući njegov uspravan dostojanstven hod i uznositu strepnju vlastelina i s Orsatove i s Dživove strane. Na taj način Spaić i njegova predstava zadržavaju dubrovačku slobodu u gosparskom i pučkom zajedništvu, preokrećući mitologem pada Grada u mit o sljubljenosti s arhitekturom Dvora ne kao simbola vlasti nego kao mitema o iluziji i umjetnosti, a što se vidi i na Tadićevoj fotografiji, na kojoj se glavnim sudionikom pokazuje Dvor i njegova prelijepa – praznina utrobe, dok Deša – Desa Begović, upravo ulazi na vrata gledajući nama i Spaiću leđima okrenuta Izeta Hajdarhodžića, veličanstvenoga glumca koji svojim interpretacijama pogađa dušu Grada, i pomoćnika umjetničkoga voditelja Dubrovačkih ljetnih igara.                     

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. rujna 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

OSVRTI

• KNJIGE

  Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica.

• ČASOPISI

  Dvobroj Kazališta 97/98 donosi raznovrsnost i širinu umjetničkoga obuhvata i individualnih motrenja aktualnih kazališnih zbivanja.

• mjuzikl

  Spektakularna premijera mjuzikla Jadnici u izvedbi kazališta Komedije, ispraćena je 10-minutnim ovacijama i sveopćim oduševljenjem publike.

• ESEJI

  Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.