Folklorni realist

4. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Vojnovićev prethodnik Mato Vodopić

  • Mato Vodopić (Dubrovnik, 13. prosinca 1816. - Dubrovnik, 13. ožujka 1893.), hrvatski teolog, biskup, književnik i prirodoslovacHrvatski književnik Mato Vodopić jedan je od najistaknutijih prethodnika Iva Vojnovića, čovjek u čijim djelima prepoznajemo budućega Vojnovića i atmosferu Grada i Dubrovčana, njihov romantičarsko-patetični a tako realističan govor duše i mrtvijeh stvari, spoj pučkosti i tuge usuprot vojnovićevskoj sintezi žala i vlastelinstva.

    Mato Vodopić rođen je u Dubrovniku, 13. prosinca 1816.  Umro je u rodnom gradu 13. ožujka 1893. Bio je pjesnik, epik, romanopisac, pripovjedač. Sin pomorskoga kapetana i pučanke iz Dubrovačkoga primorja, pučku školu i gimnaziju, u kojoj je službeni nastavni jezik bio talijanski, polazio je u rodnom Gradu, a u Zadru upisao bogosloviju, u kojoj se njegovao staroslavenski i suvremeni hrvatski jezik. Za svećenika je zaređen 1840., kao župnik službovao je u Dubrovačkom primorju od 1840. do 1845., u Konavlima (na Grudi) od 1845. do 1857. i u Gružu od 1857. do 1879. U Gružu je obavljao i učiteljsku službu i bio kotarski (od 1867.) i mjesni (od 1870.) školski nadzornik. Dubrovački je kanonik od 1879., a biskup od 1882. do smrti 1893. Bavio se i lovom i amaterskim prirodoznanstvom, ostavivši iza sebe zanimljivu i vrijednu zbirku biljarskih riječi. Član je prirodoznanstvenih društava u Dubrovniku i Beču. Bio je pristaša Narodne stranke.

    Počeo je pisati pjesme na talijanskom u gimnaziji (sonet o svetome Vlahu, tiskan kao plaketa). Prva Vodopićeva hrvatska pjesma bio je Razgovor pastierski (tiskana u Dubrovniku 1851.). Pjesme i kraće prozne sastave objavljuje u listovima, časopisima i kalendarima; jednu pjesmu tiska Šenoa u svojoj antologiji.

    Mato Vodopić, <em>Robinjica</em>, Dubrovnik, 1923.Robinjica (1875.), stihovana romantička priča, pripovijest (ep) s temom (povod: ustanak u Bosni i Hercegovini za oslobođenje) o hercegovačkoj robinjici zarobljenoj kao dijete i bratu koji je oslobađa iz stolačkog aginskoga zatočenja, napisana je u crno-bijeloj tehnici (dobri Đauri i zločesti Turci). Iako male vrijednosti, s nezgrapnim deseteračkim stihovima, vjerojatno zbog „nesretne Anđelije“ i pejzažno-ljubavnih bljeskova, tiskana je nekoliko puta i imala uspjeha u čitatelja. Prvom proznom djelu, (nedovršenu) romanu Marija Konavoka, podnaslovljenu Povijest konavoska (od 1863. do 1893. s dopunama Jurja Carića i uvodom Marcela Kušara: od zamišljena 22 poglavlja Vodopić je napisao 16), Mato Vodopić pripovjedni zaplet temelji na ljubavno-ženidbenoj motivici (pokušaj otmice djevojke, roditeljska privola, mladićeva strast), ali se tematski ipak usmjeruje na opisivanje konavoskoga života i narodnih običaja. Monotona radnja, naivni zapleti i papirnati likovi pokrivaju se etnografskim detaljima, opisima sela, verističkim fotografiranjem stvarnosti, usmenom književnom predajom, pučkim anegdotizmom, prije svega pučkim govornim jezikom. Ubrajajući se u same početke romana u novijoj hrvatskoj književnosti, ovo djelo, u središtu kojega je pripovjedač-etnograf, pripada instinktivnom i naivno-folklornom realizmu.     

    U kratkom romanu Tužna Jele, podnaslovljenu Povijest gruška (1868.), utemeljenu na usmenoj predaji i arhivskoj građi gruško-lapadske župe, Vodopić priču o tužnoj i bolesnoj Jeli koja uzaludno čeka dva sina i muža nakon pomorske nesreće strukturira kao pripovijedanje stare Marije usmjereno župniku. Unatoč „slaboj narativnoj koherenciji“, ovo je Vodopićevo djelo (s autobiografskim elementima) bilo omiljeno u dubrovačkoj sredini: prozni ulomci čitali su se kao sentimentalno obojene novelističke cjeline s prepoznatljivim opisima pomorskoga i gruškoga života, osobama i pojedinostima „iz vlastite kuće“ te posebno naglašenim dubrovačkim idiomom. Pučkost izraza, „topli ritam života“, simpatija prema malim ljudima, lučkim radnicima i patrijarhalnim običajima bez aristokratske nostalgije odvaja Vodopićevo djelo od kasnijega pjesnika Gruža – gospara Iva Vojnovića.

    Mato Vodopić, <em>Tužana Jele</em>, Dubrovnik, 1934.Doris Šarić-Kukuljica i Špiro Guberina, Mato Vodopić, <em>Tužna Jele</em>, red. Ivica Kunčević, u Pilama, 1994.

    Treće Vodopićevo prozno djelo, roman Na Doborskijem razvalinam (izlazi u nastavcima u Slovincu 1881., a iste godine tiska se u knjizi), s (povijesnom) temom o bosanskom šesnaestom stoljeću, prikazuje, crno-bijelom tehnikom, odnos između kaura, kršćana (Milan Vukov traži otetoga oca) i Turaka, poturica, muslimanskoga svijeta (Ibrahim umjesto zarobljenika hoće za ženu Milicu, Milanovu sestru), nadovezujući se na hrvatsku tursko-hajdučku novelistiku (ali i Manzonijeve Zaručnike) i uvodeći trivijalnu fabularnu konstrukciju. Dinamična radnja (osvete, potjere, dvoboji) prekida se transcendentalnim ulomcima pripovjedača-kršćanskog moralista, ali i intervencijama osviještenoga konstruktora književnoga djela (epilog: sudbina svih likova). Djelo je prepoznatljivo i po jakom dubrovačkom idiomu i uvođenju tradicije usmene pripovijetke i junačke epike.

    Predstavnik Šenoina doba, dubrovačkoga književnoga kruga (najznačajniji predstavnik Kazali), preteča Iva Vojnovića, ali pišući i pod utjecajem talijanske književnosti (Guerrazzi, Manzoni), s tematsko-konstruktivnim proznim sklopom prepoznatljivim i u Tomića i u Becića, Vodopić u povijesti hrvatske književnosti ostaje zabilježen, skupa s Bakotićem i Deželićem, kao „folklorni realist“, ali i kao pisac prvih romana u novijoj hrvatskoj književnosti. Marija Konavoka i Tužna Jele (prema nekim proučavateljima, stavljena u kontekst s Vukotinovićem, Jarnevićkom, Bogovićem, Kraljevićem, Nikolićem, Vukelićem, prva hrvatska „realistička pripovijest koja se može čitati“) izdvajaju se velikom, i danas živom popularnošću u hrvatske, posebno u dubrovačke i konavoske publike, ali i u istodobnoj ljubavi prema Vodopićevim i Vojnovićevim osobama i ambijentima. 

    Predstava <em>Marija Konavoka</em> u Đurinićima, 1956.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2024.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Muhoberac