Redateljski prepoznatljivo istraživanje glumačkog simbolizma i ambijentalnosti

HNK u Varaždinu: Čekajući Oresta (prema motivima Sofoklove Elektre), red. Livija Pandur

  • Čekajući Oresta, predstava u produkciji HNK u Varaždinu, premijerno izvedena 28. lipnja, na zaključku sezone, izlazak je ovog kazališta u ambijent. I to ne bilo kakav, nego na lokaciju koja gotovo da je izravno pozivala na kazališno opredmećenje. Radi se o lokalitetu Aquae Iasae, arheološkom nalazištu antičkog rimskog kupališnog kompleksa u Varaždinskim Toplicama, gradiću dvadesetak kilometara od Varaždina, koji je i danas najpoznatiji kao termalno lječilište, dakle po istom onom po čemu je bio prepoznatljiv i prije dva tisućljeća, kada se nalazio na cesti između dva važna uporišta rimske pokrajine Panonije, Petovije (današnji Ptuj u Sloveniji) i Iovije (današnji Ludbreg).

    Kompleks rimskog kupališta nalazi se u današnjem središtu Varaždinskih Toplica, obuhvaća više in situ očuvanih zidova i velikih, teških kamenih blokova koji ocrtavaju položaje nekadašnjih termalnih objekata. Osim njih, u sredini lokaliteta još uvijek je i izvor kipteće, izrazito tople termalne vode koja stalno proizvodi isparavanja i odiše vrlo specifičnim, sumpornim mirisom. Smjestiti Čekajući Oresta, dramu koja se temelji na, naslov zorno upućuje, antičkom predlošku (autorica Lada Kaštelan koristila se motivima Sofoklove Elektre) u takav ambijent logično je, korisno i pogođeno rješenje. Zapravo, neobično je da lokacija nije do sada, barem koliko je autoru ovog teksta poznato, korištena na sličan način. No, nikad nije kasno, a dobro je i da je varaždinsko nacionalno kazalište, kojem ovo nije prvi susret s izlaskom iz pozorničke kutije, prepoznalo potencijal prostora.

    Vizualno, Čekajući Oresta poštuje zatečeni prostor, što je vidljivo u minimalnim intervencijama, kao i naglascima koji se provode svjetlom (oblikovateljica Vesna Kolarec). Scenograf Marko Japelj podigao je jednostavnu pozornicu tik uz rub bazena, sa stražnje strane zatvorenu metalnim zidom na kojem glumci tijekom izvedbe ispisuju poruke te se projiciraju video projekcije (autorica Vanda Petrović). Podignuta tik uz izvor termalne vode, koji stvara omanji bazen u sredini lokaliteta, pozornica tvori dva prizorišta odijeljena razinama. Niže, na čiji je dio nasuta i zemlja, prostor je na kojem većinu vremena provode dvije središnje osobe komada, Elektra (Dea Presečki) i Klitemnestra (Nina Violić). Više je poprište odmaka, korskih komentara i zaključaka. Dobro to sve funkcionira, posloženo je kao jasno odijeljivanje razina i svojevrsno pomicanje figura, likova koji su istovremeno znakovi i simboli, po prostoru scene. Upućuje na ritualno, što je također logično i pogođeno, ako već i očekivano rješenje.

    Ono što, međutim, ipak upada u oči jesu razmjeri u kojima se antičke rimske toplice kao mjesto radnje emancipiraju od tretmana kao puke lokacije, okvira, ambijenta u onom užem smislu ilustracije i prelaze u pravu ambijentalnost – korištenje zatečenog izvankazališnog mjesta kao integralnog elementa scenskih zbivanja, mjesta bez kojeg mizanscen ne bi mogao funkcionirati. Takvog tretmana, koji fascinantna, osobito za antiku, lokacija Aqua Iasae zasigurno zaslužuje, u Čekajući Oresta jest bilo, no čini se u tragovima. Jedna od protagonistica u jednom trenutku nakratko dotakne stopalima termalnu vodu. Okolni zatečeni prostor, prvenstveno u prirodno brdo ugrađene, arheološkim istraživanjima otkrivene i konzervirane zidove kupališnog kompleksa, predstava uopće ne koristi.

    Predstava je, ipak, što potvrđuju najave selidbe na scenu HNK u Varaždinu, dakle u klasični kazališni prostor crne scenske kutije (i, do objave ovog teksta, već ostvarena gostovanja) namijenjena i drugim prostorima. Stoga kao da se skanjivala uspostaviti svestraniji kontakt sa zatečenim prostorom, iskoristiti sve prilike za prožimanje koje su se ukazivale. Šteta.

    Ritualnost, koju postavljanje komada inspiriranog antikom u prostor arheološkog nalazišta nesumnjivo zaziva kao odjek antičke povezanosti kazališnih i religijskih praksi, u Čekajući Oresta signirana je sredstvima prepoznatljivog redateljskog rukopisa koji je Livija Pandur već više puta ostvarivala na hrvatskim pozornicama. Dramska je to igra koja žrtvuje suživljavanje za znak, mimetičnost za simbol, a radnju za znak. Tako je i s Elektrom i Klitemnestrom u ovoj predstavi; one su prvenstveno simboli, pijuni u vlastitoj igri nerazriješenosti, likovi-nositelji značenja više nego likovi-karakteri. Značenja koja jesu upisana duboko u karakterne traume nerazriješenih odnosa sa smrću i ocem kao njezinim začetnikom, no koja su oslobođena uvjerljivosti iluzije kako bi ostvarila uvjerljivost i dorađenost simbola. Zemlja i termalna isparavanja, sjekira, krici, glazba, korski komentari, video projekcije i natpisi – u Čekajući Oresta valja se kovitlac primarnih, elementarnih ljudskih i zemljanih elemenata u sublimaciji na žrtveniku simbola. Pristup je to koji zaziva antički duh, pristaje suvremenim vizijama klasične tragedije kao nepatvorene mješavine krvi, zemlje, roda i principa, no u ovoj predstavi ostaje još jedno, ključno pitanje – koliko je dobro izveden?

    Sva je napetost u odnosima koje postavlja Lada Kaštelan oblikovana na relaciji Elektra – Klitemnestra, što zaziva dvije snažne, čvrste glumačke osobnosti, čije će energije ojačavati u sukobu motiviranom idejama i idealima, karnalno utjelovljivati svoje likove. U tom se, zasigurno zahtjevnom zadatku, bolje snašla Nina Violić koja, iako u svojoj prepoznatljivoj maniri, s lakoćom dominira scenom te djeluje kontrastno gotovo do dijaboličnosti, bivajući istovremeno zaigrana i bezobzirna, hladno distancirana i emotivno ranjiva, punokrvna simbolička figura.

    S druge strane Dea Presečki, iako glumica snažne scenske energije koja sve više nosi repertoar svog matičnog HNK u Varaždinu, kao da, barem na premijernoj izvedbi, nije nalazila pravi glumački registar, uglavnom se povlačeći u emotivnu refleksivnost umjesto krika tragičke povrijeđenosti, što je bilo u popriličnom neskladu s gestama koje mizanscena predviđa glumici, pa ih Presečki i ostvaruje. Ostatak ansambla predstave (Filip Eldan, Nikša Eldan, Beti Lučić, Elizabeta Brodić) točno je i uvjerljivo ostvario povjerene im uloge, osobito u korsko-komentatorskim dionicama, koje i zapremaju najveći dio njihove pojavnosti na sceni.

    Čekajući Oresta HNK-a u Varaždinu u cjelini je predstava zasnovana na preciznim idejnim premisama, koje pokazuju kako varaždinsko kazalište ima snage i volje za iskorakom iz rutiniranih obrazaca stvaranja programa. Stoga je šteta što nije hrabrije zakoračila u istraživanje svojih najvažnijih polazišta, ambijentalnosti i glumačkog simbolizma, iako ih je dobro ocrtala i naznačila.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 30. rujna 2024.

    Režija: Livija Pandur
    Dramaturgija: Lada Kaštelan
    Scenografija: Marko Japelj
    Kostimografija: Leo Kulaš
    Skladateljica: Tamara Obrovac
    Oblikovanje svjetla: Vesna Kolarec
    Autorica video projekcija: Vanda Petrović

    Glume: Dea Presečki, Nina Violić, Nikša Eldan, Filip Eldan, Elizabeta Brodić, Beti Lučić

     

Piše:

Leon
Žganec-Brajša