Dojmljiva tragikomedija ljudske prirode i sukoba identiteta
Gradsko kazalište mladih Split: Siniša Novković, E moj Jere, red. Siniša Novković
-
Gradsko kazalište mladih Split i u novoj sezoni 2024./2025., započetoj 25. rujna premijernom predstavom E, moj Jere, nastavlja već uhodanim tempom stvarati teatar pristupačan svim uzrastima, primarno dinamične strukture i gotovo uvijek edukativna karaktera. Sudeći prema reakcijama publike s netom upriličene premijere, čini se kako je riječ o još jednoj hit predstavi: tipičnu obliku suvremena pučkog teatra u kojem ima mjesta za sve pojave i fenomene – od ljubavi do pohlepe, od sebičnosti do altruizma.
A kako su najbolji kazališni redatelji upravo oni koji su istodobno i glumci, potvrđuje ritmična i raznorodna režija Siniše Novkovića (višestruko nagrađivanoga kao glumca i tekstopisca), uz koju su na pozornici zasjali i svi ostali segmenti predstave: živopisna i rječita kostimografija, komorna scenografija s puno detalja, ekspresivna glazba i izražajan scenski pokret, prilično zasićen gestualnošću i mimikom u svakoj od uloga koje, uz Filipa Radoša, veterana hrvatskog glumišta, i Nadu Kovačević, zrelu glumicu, na kazališne daske mahom donosi mlađi naraštaj glumačkog ansambla GKM-a. A svatko je od njih na premijeri zasjao svojim sjajem i snažno se nametnuo kao jedan od tipičnih likova, karakterističnih upravo za komediju karaktera s elementima intrige.
Redateljsko je umijeće samim početkom in medias res prvo pridobiti gledatelja, involvirati ga u prizor seoske kuće na čijem kauču leži izvaljen glavom i bradom sv. Jerolim, zbuniti ga prizorom u kojem se miješa realno i onostrano, a onda šokantnim djelovanjem Jere, sredovječna čovjeka, traumatizirana životnim gubitcima (smrt žene i sina) i njegovim pucnjem u pravcu gradilišta na kojem oholi investitori namjeravaju izgraditi klaonicu životinja, i u konačnici, postupno rastvarati vrata zamršenih obiteljskih odnosa.
Od početnog uvjerenja kako su Jere i Jerolim tek filozofski ustroj dramskog sižea, jedan solipsistički trenutak pojedinca suočena s vlastitom depresijom (potpuno stopljeno s ulogom donosi je Filip Radoš) i pokušaj konstruktivna razgovora sa samim sobom, pojavom ženskih likova na sceni sve se stubokom mijenja. Manipulativni i vragolasti ženski karakter na sceni briljantno donose Nada Kovačević, u ulozi sredovječne Jerke, Jerine nevjeste u crnini, sklone histeričnim ispadima, i Ana Gruica Uglešić, Jerkina vrckava kći, autentična u prikazu mladenačke zanesenosti.
Kao i u većini komedija karaktera, zaplet se i ovdje gradi na generacijskom sukobu, ali i na energetskoj opreci muško-žensko. Vanjska zbivanja tek su katalizator zbivanja unutar Jerine obitelji, a višeslojni karakter Jerolimova lika, upečatljivo kostimografski uprizorena srednjovjekovnom pustinjačkom odorom, kaleidoskopski povezuje sve antagonizme unutar obitelji, ali vječito titra i kao opomena s onoga svijeta, vičući glasno svima na uho koliko su opasna kockanja s identitetom: onim osobnim, obiteljskim i društvenim.
Da su kušnje vatra koja sve čisti, augustinovski rečeno, briljantno će, u sinergiji zvuka i brze izmjene scene, dočarati Filip Radoš u paroksizmu unutarnje napetosti, stvorene zbog vanjskih pritisaka koje utjelovljuje hladna pojava agenta za prodaju (smireno ga donosi na scenu Denis Tomić) i mogućih posljedica obiteljske prevare čiji su barjaktari Jerka, Jerica i Stipe (prerušen u Jerolima koji je trebao nagovoriti Jeru da proda zemlju).
Nagla scenska sječa ideala i grubi povratak u stvarnost efektno su začinjeni crnim humorom, smijehom i iznenadnim obratom, teatrološki intoniranim s primjesom situacije kazališta u kazalištu. Pojava ne odveć inteligentnog komunalnog redara (autentično ga glumi Maro Drobnić) raspletanje obiteljske zavjere učinit će još većom lakrdijom, a relativni hepiend publiku ostaviti kontinuirano zaintrigiranom mnogim idejnim premisama koje predstava nudi.
Ona držićevska misao (iz komedije Skup) kako „amor nije amor, zlato je amor“, trajnom je čovjekovom opasnošću, a i ovom Novkovićevom mračnom komedijom snažno podcrtana kao jedan od vodećih motiva ljudskog djelovanja. Jerolimov lik (kojeg je sugestivno i tijelom i govorom prispodobio Matija Grabić) spojio je scenu i publiku u jedno okruženje natkrilivši ga svojim sentencama i opomenama čovjeku, od kojih najviše blista ona univerzalna: „Nije bitno kakvu narav imaš, već što ćeš s njome učiniti“.
I premda je lik sveca u narodu najpoznatiji po svojoj izreci: „Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac!“, u predstavi, dakako, zrcali temperamentni južnjački duh dalmatinskog zaleđa koji će iščiliti i ženski i muški likovi. Jerolimov lik ponajviše je simbol identiteta zajednice koji se čuva ljubavlju, a njeguje kreativnošću, stoga se ne bi smio, parafrazirano rečeno, a i u skladu s povijesnim primjerom hrvatske, tj. dubrovačke opstojnosti punih pet stoljeća, prodavati ni za sve blago ovog svijeta.
E, moj Jere vizualno je dojmljiva predstava dinamična zapleta u kojoj će svi naraštaji pronaći neki zaglavni kamen životnih preobrazbi: neki u strastveno naglašenom mladalačkom bovarizmu, neki u metafizičkom odjeku stvarnosti, a neki u prizemnim i svakodnevnim pojavama. Ako je mjeriti njezinu vrijednost i aršinom perzistencije i moralnog pročišćenja, sasvim sigurno joj predstoje mjeseci i godine u kojima će se nametnuti klasikom GKM-a, uvijek rado viđenim prikazom čovjekove alijenacije i pada te ponovnim otkrivanjem sebe sama u dodijeljenom Božjem milosrđu – kotaču ljubavi kojim se pokreće sav svijet.
© Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 30. rujna 2024.
Piše:
Aralica