Dječji nestašluci i važne životne lekcije

Gradsko kazalište Požega: Željka Siser, O Grgi Čvarku, red. Andrija Krištof

  • Kada neki grad stasa u kulturno i kazališno središte, to najčešće nije slučajno(st) nego rezultat predanog i sustavnog rada godinama. Da to vrijedi i za Požegu, stara je vijest. Bitna je to činjenica koja određuje, obvezuje i usmjerava, no svakako i otvara neke nove mogućnosti.

    Tom kursu na kojem plovi grad ne škode ni svi oni koji su rođeni i/ili potekli iz sjedišta Požeško-slavonske županije, odlazeći na europska sveučilišta po nova znanja i vještine. Kako je ovo tekst o kazalištu, dobar je primjer za to Požežanin Lovro Ivanković, koji je upisao studij kazališne režije na državnoj akademiji u Lisabonu i to kao 1. na listi.

    Zbog svega toga i činjenice da im predstoji vrlo važna promjena statusa iz kazališne kuće u kazalište, u Gradskom kazalištu Požega ima razloga za zadovoljstvo i optimistične planove.

    Rujan je početak kazališne sezone i mjesec prvih premijera. Tako je marljivi ansambl GKP-a već iznjedrio novi naslov za najmlađe. Odlučili su se za tekst autorice Željke Siser, jednostavno naslovljen O Grgi Čvarku. Naslovom, likovima i sadržajem naslanja se na gotovo šest desetljeća staru i današnjoj djeci jednako šaljivu pjesmu Ratka Zvrka Grga Čvarak (i istoimenu nagrađivanu zbirku koja je doživjela desetke izdanja i neizostavna je lektira za niže razrede osnovne škole) o nestašnom, vragolastom, ali vrlo simpatičnom i dobrodušnom dječaku iz Zelengaja, kojega resi toplo i veliko srce.  

    Jezikom svakodnevice pisao je Zvrko o životu i psihologiji djeteta u urbanom okružju, uz obveznu moralnu poruku i pouku o važnosti prihvaćanja osobnih mana i nastojanja da budemo bolji. Zvrko kroz lik Grge Čvarka i univerzalnu temu djetinjstva ne osuđuje dječje nestašluke, već pokazuje da su sastavnim dijelom odrastanja.

    Mnogi roditelji entuzijastično vode djecu na predstave o Grgi Čvarku, jer je to prilika i za njih da se prisjete svoga djetinjstva, svojih nestašluka i životnih lekcija koje su tada naučili, s nadom da će nešto od toga možda usvojiti i pripadnici generacije Alpha (rođeni nakon 2012.).

    Dvojbeno je koliko autorskoj ekipi iza ovoga požeškoga naslova nije pošlo za rukom šarmirati bilo koga, barem ne dugoročno. Prvenstveno se to odnosi na redatelja (Andrija Krištof), autoricu teksta, oblikovatelja tona (Dario Hak) i oblikovatelja svjetla/rasvjete (Goran Krmpotić), kao i scenografe (Renato Pok, Marija Matijanić) i kostimografkinju (Ljiljana Rodić).

    Rekla bih da su u mnogo aspekata mogli bolje. Dijalozi su vrlo nemušti, scene kao iščupane i nasumično ubačene u tekst (čak uzevši u obzir i činjenicu da su i u priči o Grgi Čvarku to sličice, ne nužno posljedično ni vremenski povezane). Dramaturške su rupe krpane glazbom, jurnjavom po sceni, pri čemu je posve nestala ona strana dječaka Grge koji je u konačnici mio, empatičan, iskren, izravan i spreman na promjenu kada shvati da je pogriješio ili nekoga povrijedio. Možda bi naracija ponešto spasila i objasnila, pa bi i odraslima bilo jasnije zašto je (i kako) Grga odlučio ispričati se svojim bližnjima za svoje nestašluke, postati bolji i sl.

    Redatelj Andrija Krištof naslovnu je ulogu povjerio Matku Trnačiću (u čiji se talent potpisnica ovih redaka uvjerila u Plišanoj revolucijii [projekt redatelja Vanje Jovanovića i suradnika, Mateja Sudarića], ali i u Gostioničarki [u režiji Davora Svedružića i produkciji GK-a Požega] te Sanjarevoj priči [tekst akademika Borisa Senkera u režiji Roberta Raponje i koprodukciji GKP-a i AUKOS-a]). Za glumca njegove dobi (25 mu je godina tek) dovoljno za spoznati mu potencijale i kamo bi ga oni mogli odvesti pravim projektima.

    Na sceni mu je partnerica ovaj puta bila godinu dana starija Anabela Sulić iz Završja, malog mjesta pokraj Požege, koja je već u školskim danima bila članica dramske skupine u ovom teatru u kojem često glumi (Gostioničarka) a završila je studij glume i lutkarstva na AUKOS-u.

    Ovdje smo je gledali kao strinu Kiku, djevojčicu Milu, starca (čiku) Miku, raspjevanu mačku. Uistinu brojne transformacije u tako malo vremena. Neke su bile vrlo uspjele (poput mačke i Mile), neke manje (strina), a nekima je bilo teško pronaći čak i dramaturško objašnjenje (starac Mika).

    Kostimska rješenja kao da su imala jednu jedinu svrhu: nasmijati, bez nekog šireg ili dubljeg konteksta. Pritom nisu ni glumcima išli na ruku (posebice ne kostim strine Kike kojoj Grga Čvarak neprestano krade pite i tepsije, a koja je nepotrebno iskarikirana). Pri odabiru odjeće za naslovni lik, kostimografkinja je igrala na sigurno, što je i dobro, s obzirom na uzrast s kojim komunicira, pa Grgu mogu djeca povezati i vizualno s brojnim knjižnim, scenskim ili televizijskim inačicama, kojima je vrlo nalik. Sve je to podvučeno obiljem gegova, koji su uzrastu kojemu je predstava namijenjena obično i smiješni. No, kada se sve svede na ta prvoloptaška rješenja, rezultat je nedovoljno dobar.

    Scenografski dvojac prvenstveno se vodio jednostavnošću, mobilnošću da bi predstava lako mogla na gostovanja i po manjim kazalištima, školskim dvoranama, vrtićima. No, kako je Grga dijete sa sela, poneki detalj seoskog ambijenta - kokošinjac, drveni plot, povrtnjak u prvom planu ili potok, most u pozadini, šuma. Jedina lutka u predstavi – mačka – uvijek samo pjeva s prozora, a mogla je biti, primjerice, naratorica, obraćati se publici komentarima, postavljati im pitanja i sl. Nedostaju i sitni predmeti bitni za priču, jer lijepo je spjevao Zvrko:

    “(…) tko iz praćke gađa mačke,
    tko preskače preko zida,
    tko lastina gnijezda skida,
    tko kokoši za rep vuče (…)”.

    I ton se pokazao problematičnim, jer je strina Kika dok je na taktove poznate pjesme La Cucaracha (valjda?!) pjevala o pitama, kiflicama, kelju, poriluku… bila poprilično nerazumljiva. Ako je suditi po pjesmici o matematici (koja je imala vrlo razigrane i simpatične stihove i koju pjevaju Grga i Mila, kojoj prijatelj pomaže ispraviti dvojku), glazba je nešto na čemu je trebalo temeljiti predstavu. Odabrani su instrumenti idealni za stvaranje ritma i uzbuđenja, dinamičnosti i energičnosti. Djeca vole zvukove koji su jednostavni, jasni i mogu se ponavljati i naglašavaju radnju, dramatične ili sretne trenutke.

    Nije trebalo otkrivati toplu vodu, ni kostimski, ni scenografski, ni svjetlom, no svakako ima prostora za poboljšanja. Iako je to bila tek druga izvedba i svaka nova bit će sigurnija u glumačkom aspektu, nije pokazala puni potencijal ni Matkov ni Anabelin. Oboje su energični i karizmatični glumci, i ne bi naodmet bilo da su više komunicirali s djecom. Usto, tek nakon 15-ak min (od ukupno 30-35) predstava kao da počne.

    Gradu s oko 22 tisuće stanovnika, dječje publike – pokazala je ta subotnja izvedba – ne nedostaje i svakako im treba ponuditi osmišljenije projekte, kojima se ozbiljnije pristupa, jednostavnu priču s jasnom poukom, kreativni(ji)m kostimima i svjetlom, jer to predstavu čini pamtljivijom. Glazba treba biti originalna, priča prilagođena uzrastu, tema razumljiva i zanimljiva. Većina je toga ispoštovana, no ne posve. Kroz ovu predstavu djeca mogu učiti o emocijama, empatiji, prijateljstvu i drugim važnim društvenim vrijednostima, ali sve je to nekako tek zagrebano, jer nije jasna struktura priče (početak, sredina i kraj). Djeca trebaju lako pratiti priču, pa je važan jasan slijed događaja. Dobra priča je često jednostavna.

    © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 30. rujna 2024.

Piše:

Narcisa
Vekić