Intimna monodramska posveta Paljetku
Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: L. Paljetak / S. Šimunović, Haiku iz bolnice, autorski projekt Srđane Šimunović, red. Paolo Tišljarić
-
Dubrovnik se prvih dana od jeseni raznim programima, predstavama, predstavljanjima knjiga i spominjanjima sjeća i slavi Luka Paljetka (1943–2024), svog uglednog sugrađanina, akademika, pjesnika koji je vrsnoćom i bogatstvom svog raznovrsnog opusa ispunio razmjere čitave male biblioteke, pa i nekoliko njih. U tom razuđenom obilju njegovih umjetničkih interesa značajno mjesto, uključujući radiodramske i lutkarske tekstove, zauzima dramski opus koji je dosad tek dijelom bio uprizoren i na dubrovačkoj sceni.
Podsjetimo, tako je u Kazalištu Marina Držića Ivica Kunčević režirao njegovu farsu Govori mi o Augusti (1975.) i Bastion (2012.), u koprodukciji Teatra Lero i KMD-a igrana je predstava Slučaj Lorne O. (1993.), Ozren Prohić režirao je Posljednji ljetni cvijet (1997.), drama Viola igrana je na komornoj sceni (2004.), mjuzikl (s Đelom Jusićem) Dan od amora (2005.) režirao je Vlado Štefančić, Skroviti vrt izveo je Studentski teatar Lero (2002.). Pribrojiti treba i brojne preradbe na dubrovački igrane na Dubrovačkim ljetnim igrama, a ovom prilikom istaknimo praizvedbu drame Poslije Hamleta u režiji Krešimira Dolenčića (1993.) na Lovrijencu.
Svako novo posezanje za Paljetkovim dramskim opusom pa i pjesničkim imaginarijem tog, kako zapisuje Tonko Maroević, „velikog kombinatora smjelih metafora“, posebice u Dubrovniku, po svemu je dobrodošlo i logično, pa i obvezujuće. Zato autorski projekt Srđane Šimunović Haiku iz bolnice zaslužuje i posebnu pozornost i kao zanimljiva teatarska monodramska pustolovina ali i kao spomen i zahvala pjesniku koji je davno, u pjesmi Rasap mene, napisao: „…i dogodi se tako da bilo me je mnogo / i dogodi se tako da malo me je bilo.“
Glumica Kazališta Marina Držića Srđana Šimunović do sada se ogledala u nekoliko svojih autorskih projekata i redateljskih izazova. Pamti se izlazak glumaca iz kazališne zgrade na taracu ispred 2020. u projektu Glumci Gradu (Hommage Ivu Vojnoviću) s izabranim prizorima iz Dubrovačke trilogije, njena redateljska, autorska i glumačka posveta Jošku Juvančiću Glumice II. kategorije (2018.) u Teatru Bursa, te posebice njena predstava za djecu i mlade Baka Mokoš (2019.) na velikoj sceni dubrovačkog teatra. Ovom prilikom za svoju novu autorsku teatarsku pustolovinu izabire haiku pjesme Luka Paljetka koje je napisao u prosincu 2022. u bolesničkoj postelji tijekom liječenja u zagrebačkim bolnicama. Ukupno 26 haiku pjesama sa 16 grafičkih listova Mirana Šabića objavljeno je u knjizi Haiku iz bolnice u biblioteci ARBOR Zbirke Biškupić 2023. u Zagrebu. Pjesme su na japanski preveli Tomislav Mikuljan i Yutaro Nishida. Primjerak A i B čuvaju se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu Nacional Diet Library u Tokiju a jedan primjerak pohranjen je u dubrovačkoj Umjetničkoj galeriji. Podsjetimo, pjesničko-grafička mapa Haiku iz bolnice predstavljena je u Dubrovniku 14. kolovoza 2023. u Galeriji Dulčić Masle Pulitika, kada je svoje haiku stihove čitao i Luko Paljetak.
Srđana Šimunović vrlo hrabro ulazi u ovu svoju novu kazališnu pustolovinu kojoj su inspirativni temeljni trag Paljetkove „posljednje“ haiku pjesme, njena fascinacija japanskim tradicijskim običajima i posebnostima ali i njene osobne reminiscencije na susrete s pjesnikom i prve doticaje s njegovom poezijom u djetinjstvu. Ono što im je zajedničko su tišine i bjeline bolničkih soba, reducirani pogledi kroz prozor, duge noći i razgovori sa sjenama, samozatajno bolničko osoblje i rijetki posjetitelji u teškim trenucima koji se ne zaboravljaju.
Prostor igre sužen je bijelim podom, možda točnije bijelim tatamijem koji „upija“ korake i zadani je okvir, reklo bi se, ovozemaljskog. Pažljivo je i znakovito odabran i izbor rekvizita kao i sjetne pa i pomalo turobne glazbene kulise sudbinskih odbrojavajućih tonova Žarka Dragojevića. Redatelj Paolo Tišljarić suptilno, dosluhno odabranom dramaturškom konceptu, niže poetske slike u kojima je u prvom planu glumačka osobnost Srđane Šimunović, ostavljajući joj dovoljno povoda i prostora da do kraja artikulira i odigra zamišljene epizode svojih elegičnih i nostalgičnih snovoplova. Komorni prostor Teatra Bursa krasi jednostavna, likovno čista i funkcionalna scenografija. Jedan prazni bolnički krevet s bijelom posteljinom i s nekoliko raznobojnih origami ždralova i ne slučajno pored jastuka. Svaki, pažljivo birani rekvizit simboličnih je priziva i u rukama glumice ritualno svjedoči i podsjeća kao neki melankolični pa i nostalgični i poetični zagovor onom čega više nema, svemu odlazećem i uspomenama.
Izvedba Srđane Šimunović stišana je, usporena i decentna, odmjerena u igri sjena kojoj je ona jedini protagonist i zavodljiv manipulator koji će na svoj način ispričati sekvence dramaturški vješto poetski složenih i zapletenih empatijskih izgovora i zagovora. Ovladavši vještinama ceremonije čaja, „posebne umjetnosti kroz koju pronalazimo sebe“, i gotovo koreografiranim oblačenjem (i svlačenjem) kimona, koristeći i neke elemente kabuki kazališta, Srđana Šimunović svojom monodramom ispisuje polusatnu sjetnu, tužnu i elegičnu posvetu velikom pjesniku. Kao da je scenski složila njegov posljednji, nenapisani a sanjani i tajni oporučni sonet, možda tek u slutnjama satkan i skriven. Onaj jedan rijetki kojeg nema među onim brojnim koje je Luko Paljetak majstorski pisao i u brojnim zbirkama rasporedio.
Izvedba je podijeljena u dva dijela. U prvom su Paljetkovi haiku stihovi iz bolnice izgovoreni i, na neki način, odigrani uz izbor i nekih drugih njegovih pjesničkih tematski sličnih evokacija i reminiscencija, a u drugom dijelu osobna je priča autorice i njenih ranih bolesničkih iskustava i prvih susreta s pjesnikom i njegovom zbirkom Miševi i mačke naglavačke. Upravo je i posebno dojmljiv završni akord predstave, kada ona stojeći pored bolesničke prazne postelje sluša glas pjesnika koji govori svoju pjesmu Perlica, moja crna maca i završne joj stihove: „Imena gore spomenuta, stvar su / o kojoj pitajte Marina Darsu.“
©Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 26. rujna 2024.
Piše:
Mojaš